Lady of the Lake Scrolls

Napisala sam jedan sjajan zapis, ali mi ga iz nepoznatih razloga nije spremljen na blog... Ne znam, valjda konekcija na poslu zaj... ili se nešto neobjašnjivo događalo u internet prostoru baš kad sam ja bila na blogu, nešto zbog čega mi je site zablokirao... Ah, ne znam. Prvo sam mislila pokušati obnoviti taj zapis, no zaista je bilo useless i bez naročitog smisla, jer kad jednom nešto napišem, teško mi je to ponoviti. Ne zvuči isto, nema smisla...
Ukratko, pisala sam o stvarima koje mi trenutno zaokupljaju život, a to je na prvom mjestu POSAO. Kao tajnica (iako se to službeno zove Assistant), iznenadila sam se količini posla vezanoj uz to radno mjesto... Radit ću, nadam se, dva mjeseca, možda i dulje, ali nadam se ne predugo (koliko god to nezahvalno zvučalo u današnjem vremenu kad vlada masovna potraga za poslom...) - jer moji ispiti još čekaju da ih netko položi, a taj netko moram biti ja... Ni diplomski ne bi trebao mirovati u ovoj fazi, a ja sam sva okupirana poslom, radim barem 8 sati dnevno, pa malo putujem do doma, dođem ful umorna i ništa mi se živo ne da - valjda se samo trebam naviknuti. Ipak, nisam već dugo radila puno radno vrijeme...
K tome, ni cimerice mi se još nisu vratile - tim veći bed, jer mrzim biti sama, jer kad sam sama, postanem često i usamljena, hvataju me kojekakve fjake, sve mi s emanje da išta raditi, a to nije dobro, i samo mi propadaju zalihe kreativne energije koje sam uvijek - ili skoro uvijek - imala koliko god sam htjela. Ne pišem više, ne stvaram ništa - a uvijek sam stvarala, smišljala nove svjetove, stvarala likove koji kao da bi zaživjeli i sami se razvijali, sami kreirali svoj život, mijenjali svoj svijet, a ja, iako autor, nisam na to utjecala, sasvim razdvojena od pojma svoje mašte, puštala bih ih da rastu, sa zanimanjem promatrajući u što se pretvaraju i što im se događa... Čeznem za time, nedostaje mi takvo stanje svijesti, i ničim ga drugim osim NADAHNUĆEM ne mogu proizvesti, a nadahnuće ili izostaje ili se pojavi - ali oh, ja sam postala mali razmaženi "pisac" koji više ne može pisati rukom otkako je svoj prvi veći roman(čić) napisao na kompu - i nekako mi je PRESPORO pisati rukom, a komp u Zagrebu nemam. Kod kuće da, ali tamo pak obično nemam - inspiracije.
Kupit ću si laptop!!!! (čim budem imala dovoljno para za to, of kors... raditi, raditi, samo raditi... ponekad se osjećam kao da sam zapela u Čehovljeve "Tri sestre", kao da se nisam makla od onog trenutka kad sam u srednjoj školi glumila Olgu iz dotične drame. Sve se više pretvaram u nekog takvog)
Još je i vrijeme koma! Kad mi pogled (što je i bila izvorna tema za taj neuspjeli zapis i ovaj sad) padne na sivilo grada i sivilo neba, kao da i moje raspoloženje postaje mutno, sivo, tmurno...

(ma za sve je kriv umor... od posla koji još nisam naučila kako se spada...)