Full text of Harmonija I Konflikti U Prostoru - Lijepe djevojke
srijeda , 19.12.2018.Joan Baez: Sarajevo ljubavi moja
Click here: Full text of Harmonija I Konflikti U Prostoru
Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspješno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Prisutnost relikvija približavala je sveca sadašnjosti, preciznom trenutku u kojem mu se molitelj obraća, što je omogućavalo njegovo povezivanje sa svecem i stvaranje emocionalne reakcije u 71 Translatio corporis beate Eufemie, P. To je tjedna serija.
Meutim, cinjenica je da rodni stereotipi zive i formalno. He3ao6Mna3aH 30AOTaK CBOKe reHepau,nje je ao AonpMHOCM cpef MBai-by oahoco y rbyACKoj CBMjecTM m Hacerby. Na stranata na isihastite i Palama se opredelil Joan Kantakuzin, a na stranata na racionalistite i Akindin zastanale caricata Ana Savojska i patrijarhot Kaleka.
Ernest.docx - Popovskog ~ini prepoznatqivim pesnikom i izvan makedonskog jezika. Izbrani spisi SOC 7 WAGNER R.
Zoran Stevanović: Sarajevo Agency Pool Piše: Zoran Stevanović, za Media. Sve je izgledalo jednostavno. Kasnije, kad sve postane komplikovano, povratak sa odmora iz SAD-a direktno u rat izgledaće mi kao da se desio nekom drugom. Rat me je zatekao kao novinara na Omladinskom programu. Nije više trebao ni Prvi ni Drugi ni Treći ni Omladinski. Sve je bilo - 24 sata, rat uživo. Za volontere, dakle za nas koji nismo bili stalno zaposleni na Radio Sarajevu, više nije bilo radnog mjesta pa sam posao potražio u Reuters TV. Posao mi je bio prikupljanje informacija, video materijala po gradu i okolo grada, te česti odlasci na press konferencije. Uglavnom na aerodrom Sarajevo, koji je kontrolisao UN. Tamo nas je čekala brojna papirologija za dozvole snimanja i stalne primjedbe: zašto ne snimamo rat i žrtve rata i na njihovoj strani. Živio sam i radio u TV pool-u koji su osnovali Reuters i WTN, a sve ostale strane televizijske kuće sa adresom u Sarajevu su bile članice poola. Bilo je isuviše opasno, a nije bilo potrebe za konkurencijom pa je tako nastao Sarajevo Agency Pool. Jedno zanimljivo mjesto ne samo za profesionalno učenje nego i za rad sa zanimljivim, pametnim i čudnim likovima. Na slici s lijeva na desno: Ron Bagnulo, SAP Coordinator, Zoran Stevanovic, Reuters TV Producent, Yervant der Partogh SAP cameraman, Aris Terzic, Reuters TV Producent. Martin Bell je tokom izvještavanja ranjen pogođen u stomak blizu zgrade Energoinvesta. Poslije mi je objasnio da taj video može poslužiti kako dokaz osiguravajućim kućama kako je zaista nosio pancir ispod tradicionalnog bijelog sakoa. To je bilo pravilo i uslov svih osiguravajućih kuća. Martin Bell me je naučio da se pancir nosi ispod garderobe - da se ne vidi. Ovo sam, kao svoje iskustvo, prenosio CNN kolegama u Iraku i Pakistanu mnogo godina kasnije. Ono što me je najviše pogađalo u poslu bilo je s jedne strane snimati rušenje i ubijanja svog grada, a s druge, objašnjavati tada još uvijek zbunjenim strancima, novinarima i desk urednicima šta se zapravo događa ovdje. Odustao sam kada me doajen BBC-a Martin Bell upitao - kako on može u dva i po minuta objasniti svojim, uglavnom neobaviještenim gledaocima, šta se ovdje dešava, pri tom pokazujući na zastavu Armije BiH pred RTV Sarajevo, zastavu HVO koja se vijorila na Stupu par kilometara dalje ili srpsku zastavu koja se vijorila nekoliko stotina metara dalje u Kasindolskoj ulici. Prirodno smo se kretali u pravcu gdje su padale granate i odvijale borbe. Bio sam hapšen više puta od svih oružanih jedinica u regiji ali, osjećao sam se privilegovanim u odnosu na sve civile. Njeno veličanstvo - Akreditacija — na kojoj je pisalo Reuters, omogućavala mi je kretanje po svim teritorijama, nesmetan ulaz u svaku instituciju ali i u bilo koji avion koji je Sarajevu donosio humanitarnu pomoć i vraćao se u bolju budućnost, prazan. Samo to saznanje, mogućnost izbora, odlaska, bilo mi je tada, na neki čudan način, dovoljno za unutrašnji mir. Da ne govorim o tome kako nikad nisam bio gladan i kako sam redovito imao pristup nikotinu i alkoholu. Te dvije stvari bile su vrlo važne u opkoljenom Sarajevu. Nekad mi je prolaz na check pointima otvarao dugogodišnji rad na Omladinskom radiju. Nekad je to prepoznavanje znalo prouzrokovati u najmanju ruku čudne situacije. Bile su to riječi vojnika Armije BiH, naoko mlađeg, vjerovatno nekad u boljim danima mog slušaoca. Gledali smo se onako bez riječi, dok je oko nas melodično odzvanjala molitva. Ne znam zašto ali ta slika stoji utetovirana u mojoj glavi a stajaće dok god je ja, mislim glavu, budem imao. Tu je glavna tema, barem prvog ratnog ljeta, bila vojna intervencija. U to vrijeme sam u Holliday Innu, hotelu u kojem su bili smješteni strani novinari, preko sarajevske pive iz kanistera razgovarao sa novinarom New York Timesa John F. I naravno gurao tezu o vojnoj intervenciji. Zatim bi to potkrijepio sa dva miliona razloga, od nadolazećih predsjedničkih izbora u Americi do komplikovanosti takve jedne operacije uključujući kraći tečaj o ratu u Vijetnamu koji je za njegove sunarodnjake još i tada bio jako bolna uspomena. No, jedan njegov argument bio je znakovit. Naime, John Burns mi je tada rekao kako je on bio dopisnik NYT iz Pekinga u isto vrijeme kada je George H. Bush u to vrijeme američki predsjednik bio amabasador u Kini. Često je, pričao je John, igrao s njim tenis i dobro ga je poznavao. John je opisivao Busha kao nedovoljno snažnog za takvu odluku, nekoga ko se rukovodi anketama javnog mijenja, jednostavno nekoga ko nije odlučan za tako ozbiljnu odluku kao što je vojna intervencija. Kao ilustraciju naveo je da, da nije bilo opasne Margaret Thatcher koja ga je pogurala ka intervenciji u Kuwaitu par godina ranije, on ne bi uradio ništa tamo gdje su američki interesi bili puno važniji nego kod nas. Deceniju kasnije, ponovo sam sreo Johna Burnsa u Bagdadu. Ja sam radio za CNN, on naravno za NYT. On u Green Zone više nego sigurnoj a ja izvan tj. Nije se uopšte sjećao našeg razgovora. Agregat-trauma Rat u Iraku, po mišljenju velike većine novinara, bio je puno opasniji od bosanskog. U to vrijeme, a da se ne lažemo i dan danas, postojala je realna opasnost da budes uhvaćen od strane militanata, i lako završiš, kako smo mi to zvali, na web page - odnosno na egzekuciji uživo. Ja sam uvijek u tim razgovorima, ovaj put uz nešto jači alkohol od sarajevske pive s okusom benzina, tvrdio da je bosanski rat bio opasniji. Naime, u Iraku je izlazak na teren, na snimanje, podrazumijevao neviđene mjere sigurnosti i naoružano obezbjeđenje. Tu jesi bio izložen opasnosti, ali po povratku u redakciju bio si siguran. U bosanskom ratu takav luksuz nije postojao. Nije postojala redakcija u kojoj bi se osjećao sigurno, nije bilo struje, vode i hrane a mogao si poginuti gotovo u svakom momentu. Na kraju krajeva u Bagdadu je agregat služio samo kad nestane struje, dok je u Sarajevu agregat bio mjera svih stvari. Ja sam svoje agregat-traume izliječio kupovinom jednog, nekoliko godina poslije rata. Smjestio sam ga u podrum svoje kuće u Atlanti. Nikad ga nisam upalio ali što kažu, neka ga, ne ište vode. U Bagdadu su svi bili dobro informirani o situaciji i znali u šta se upuštaju. U Sarajevu se znalo desiti da dođe kamerman Reutersa, koji je dotada radio u Bangkoku i imao je tek elementarne informacije gdje dolazi i šta se ovdje dešava. A samo je 20 minuta bio u gradu. Prvi put u Kiseljaku Siguran si bio samo kad izađeš iz opkoljenog Sarajeva i odeš, recimo, u Kiseljak. Jednom sam potrošio najmanje 10-tak minuta objašnjavajući svom Reutersovom šefu kako ja zapravo nikad u životu nisam bio u Kiseljaku i da će mi ovo biti prvi put da sam se zaputio prema mjestu 30-tak kilometara od Sarajeva. Tada je Kiseljak u očima stranih novinara bio Casablanca. Hrane, struje i vode koliko ti treba. Moj prvi susret s Kiseljakom oktobra 1992. Nakon što prođete sve kontrolne stanice, iza par krivina ugledate Kiseljak. Onda ljude koji bezbrižno hodaju ulicama i to sredinom a ne uza zid. Svega u izobilju i sve je otvoreno. Unutra vozač i instruktor. S nevjericom sam gledao golfa kako prolazi pored mene u Kiseljaku samo 30-tak kilometara od opšteg pakla. Nešto kasnije sam zasjeo u jednom restoranu i naručio skoro sve što su imali na jelovniku. Poslije sam, onako nažderan, sve prebacujući iz buraga u kapuru, zaspao uz toplu peć u BBC redakaciji. Život se nikad nije činio ljepšim nego taj dan u Kiseljaku. Kako zaštititi novinare u ratu? Neki dan objašnjavam jednom filmskom režiseru iz Los Angelesa kako su stanovnici Sarajeva tokom rata postali eksperti za oružje. Svi smo na žalost silom prilika postali poznavaoci naoružanja. Težak je bio rat u Bosni iz ugla novinara. Nažalost, uvijek je trebalo da neko od novinara pogine pa da se novinske kuće uzobilje i obezbijede svojim ratnim izvještačima adekvatnu opremu i uslove. Producent ABC-ja je poginuo na aerodromskoj cesti vozeći se u običnom, tzv. CNN je do pred sami kraj rata imao najgori tip ovakve mašine. Tako je trebalo da u Pakistanu ubiju Daniela Pearla, novinara Wall Street Journala, pa da svi mi u Pakistanu dobijemo oružano osiguranje i, kako se to misli gore, lakše obavljamo svoj posao. Meni je to predstavljalo veću opasnost nego zaštitu. Zahvaljujući svom tamnoputom izgledu crna kosa, crne oči, crni ten , onako neobrijan i sa tespihom u ruci, po riječima mojih iračkih kolega, mogao sam pješke obići svako selo u državi, uključujući Fellugu. No čim uz mene stane bivši SAS-ovac, dva metra visoki plavooki skandinavac sa machingevereom, pancirom i motorolom, on svima šalje poruku kako treba roknuti ili oteti tamnoputog, neobrijanog levata s tespihom u ruci tj. Mora da sam neko važan i bitan čim me on čuva i ne odvaja se od mene. Do rata u mojoj zemlji, nisam puno znao o televiziji, njenoj dinamici, prikupljanju informacija, emitovanju, selekciji, košuljici i sl. Produkcijske poslove, kako se snima kamerom, Beta montažu, pa sve do lakših uredničkih poslova. Kad radiš za strance možeš naučiti puno jer oni pokazuju entuzijazam i volju da ti pomognu. No, čini se da je iskustvo ratnog izvještavanja bilo samo jedan, manji dio istine o TV-u. Dvije godine kasnije, kada sam došao na svoj prvi radni dan u CNN Atlanta, zbunjeno sam gledao sve oko sebe a režija mi je izgledala kao NASA centar. Srećom, oko mene je bilo poznatih lica, dragih prijatelja koje sam upoznao tokom bosanskog rata. Količina koju David Rust tegli sa sobom je i u CNN često bila izvor lokalnih šala. U Washingtonu postoji muzej novinarstva i cijeli jedan sprat posvećen bosanskom ratu. Više od pola izloženih eksponata donio im je David Rust. Kako je tada te 1992. U ovom videu se pojavljuju svi osim mene, što je provala koju sam upravo spoznao. Ron, Sean, Edina, Peđa, Hare, Čenga, Nino, Jacky, Mark CNN kao i tim EBU-a: Piere, Zrinka, Eddie. Danas, kada se već godinama ne bavim novinarstvom, u kontaktu sam sa mnogim koje sam upoznao u ratu. Sa mnogima sam dobar prijatelj i, kada se sretnemo, ne volimo pričati puno o našem bosanskom iskustvu. Nekako uvijek odemo na svakodnevne tračeve svojih novinskih kuća i završimo na fudbalu. No, uvijek se sjetimo Paula Marchanda, Kurta Schorka i mnogih drugih ratnih izvještača kojih više nema i popijemo u to ime. No, to i nije bilo važno, jer Joan nije u Sarajevo došla svojim fanovima, već da se pokloni Sarajlijama koji su ušli u drugu godinu opsade. Ova američka kantautorica rođena 1941, poznata je po svom aktivizmu i borbi za ljudska prava. U Sarajevu su je ipak dočekali oni koji su i ranije poštovali njen rad - sarajevski muzičari, među kojima su bili Vedran Smajlović - u ratu poznat kao 'Sarajevski violončelist', Lejzi i Jevđa Amir Beso i Srđanm Jevđević , Boris Bačvić, Igor Žerajić, Samir Ćeramida, Dragana Ilić, kao i legendarni muzički urednik Husein Vladović na fotografiji dolje. Dvorana Imperijala bila je krcata tokom dva Joanina koncerta. Srećom pa su u arhivama ostali video zapisi ovih događaja, a vama preporučujemo da poslušate i pogledate jedan od najdivnijih momenata - izvođenje pjesme 'Sarajevu ljubavi moja'. Zanimljivo prisjećanje na koncerte Joan Baez u Sarajevu, objavljeno je na poznatom: Meni se cini da za nju nikad nisam cuo dok ne dodje u Sarajevo. Uostalom do rata sam uglavnom bio kao neki panker pe je logicno da za neku americku folk pjevaljku Joan Baez nije bilo mjesta. U tih par aprilskih dana 1993. Moglo bi se reci da nam je Joan Baez pjevala na uho. Sa njom je bio i gitarista Paul Pesco koji je tih godina nesto kao svirao i sa Madonom, tj. Kako mi je tih dana engleski bio poznat koliko i svahili danas, nisam imao priliku prozboriti sa njom. Mozda sam rekao haj ili tako nesto. Tih dana kada se samo o njoj i pricalo saznao sam i da je bila poznata antiratna aktivistica u doba Vijetnamskog rata, a i kasnije. U Sarajevo je dosla na poziv Refugees International, a troskove je snosila Sorosh Fondacija. Navodno je ideja bila da se skrene paznja svijeta na stradanje Sarajeva. Neki su pricali da je ko biva dosla u Sarajevo zbog vlastite promocije tj. Haj znaj ali i ako jest ja bih joj halalio. Uostalom tek nakon rata za nju vise nikad nisam cuo, a nisam vise bio ni panker. Izgleda kao da joj je taj dolazak u Sarajevo konacno dohakao. Uostalom nije bas toliko ljudi posjetilo Sarajevo da bi se njena posjeta mogla toliko omalovazavati. Pored toga o na je bila prva poznata licnost koja nas je tih dana posjetila. Da ne spominjem da od onih mojih pankera ne dodje niko! Istina je da mnogi ni prstom nisu mrdnuli a ta sjedokosa na kratko osisana zena makar je sa onim svojim smijeskom hodala po istim onim ulicama kojim su hodali i obicni ljudi. Sigurno se nije osjecala sigurnijom zbog onog plavog unproforovog pancira. Tu i tamo kanula bi joj pokoja suza. Na ovom spotu koji je napravljen u vrijeme njenog boravka ne vidimo se na snimku iz vatrogasne brigade, a sjedili smo negdje u pozadini. Bio je i Bure, Sejo, Velid te ostala raja iz Vatrogasne. U prvom redu je i nas kolega vatrogasac i tadasnji frontmen grupe Black Sabah. Bio je to svakako zanimljiv dan. Na spomenutom koncertu u Imperijalu se samo sjecam kada je zajedno sa Jevdjom, tj. Gino Bananom pjevala pjesmu Sarajevo, ljubavi moja... Bile su i braca Ceremide zajedno sa njima na sceni. Helem, poceo sam time kako za nju do tada nikad nisam cuo. Iskreno, nisam ni od tada. Ipak, nisam je zaboravio. Joan Baez u Vijećnici, u pratnji Huseina Vladovića i Džemala Bećirevića iz čijeg privatnog albuma objavljujemo ovu sliku radiosarajevo. Radio ZID je bila nezavisna radio stanica koja je gotovo cijeli period rata bila ak tivna i specifična po sadržajima i unikatnom pristupu kreiranju radijskog programa. Programi za djecu, mlade, emisije o kulturi, filmu, književnosti, savremenoj umjetnosti, specijalizirane muzičke emisije, talk-shows, radio drame, demo liste, itd, činile su programsku šemu radija kakvog danas više nema ne samo u Sarajevu, već i u regionu bivše Jugoslavije. Radio ZID je tokom najtežih godina opsade grada bio utočište za intelektualnu i kulturnu supstancu Grada koja je u eteru ovog radija pronalazila jedinstven prostor za oglašavanje drugog i drugačijeg, kosmopolitskog i građanskog, talentovanog i emancipacijskog. To je noć koja će biti prožeta muzikom, jinglovima i glasovima ljudi koji su nekada postojali u eteru Radija ZID. Urednici programa su Aida Kalender i Samir Čulić. Planirano je da tokom ove večeri nekoliko DJ-eva sa Radija ZID vrti svoj muzički set, da se najavljuju pjesme i rade kratki intervjui sa prisutnim autorima emisija i ostalim saradnicima. Tog dana bit će postavljena scena kod Vječne vatre, a od nje pa niz ulicu Maršala Tita sve do Ali — pašine džamije bit će postavljeno 11. Stolice poredane u 825 redova ostat će tog dana prazne. Sve će to biti obilježeno ove godine. Centralni dio obilježavanja Dana grada je ustvari 'Sarajevska crvena linija', odnosno to je sinonim za liniju krvi koja je tekla ovim gradom za vrijeme rata. Ovim ne želimo da se vraćamo u prošlost na način koji je nedostojan ovog grada i države BiH. Mi smo dužni da obilježimo ubistvo naših sugrađana kojih više nema. Među njima su i djeca, njih 643. Kako je na konferenciji za novinare pojasnio reditelj i autor projekta Haris Pašović, broj ubijenih građana Sarajeva koji se spominje u ovom projektu je zvanični broj koji je dobiven od Istraživačko — dokumentacionog centra Sarajevo. Niz crvenih stolica Pašović je pojasnio da je umjetnički dio projekta, kakav će biti izveden 6. Stolice će tokom cijelog dana 6. S druge strane na pločnicima će biti prostor na kojem će moći stajati građani koji dođu da prisustvuju koncertu i da vide instalaciju koja će biti postavljena ujutro od sedam sati do 23. U programu će učestvovati i hor od 750 učenika sarajevskih osnovnih i srednjih škola, kao i poznata bh. Solistica na harmonici Merima Ključo. Produkciju ovog projekta je radio East West Centar i Grad Sarajevo, za scenografiju je bio zadužena Lada Maglajlić, za kostim Irma Saje i Vanja Ciraj, muzički direktor je Merima Ključo, umjetnički Danijel Žontar, art direktor projekta je Bojan Hadžihalilović. Na konferenciji za novinare je rečeno i to da će pojedine obližnje ulice biti zatvorene za sobraćaj, a preciznije informancije će i portal Sarajevo-x. Koncert će uživo prenositi Federalna televizija, a projektu su podršku dali ministarstva kulture FBiH i Kantona Sarajevo. Adam Ferguson, , 2009 Adam Ferguson: 'As a photographer, you feel helpless. Around you are medics, security personnel, people doing good work. It can be agonisingly painful to think that all you're doing is taking pictures. The Afghan security forces normally shut down a suicide bombing like this pretty quickly. I was able to get to the epicentre of the explosion. It was carnage, there were bodies, flames were coming out of the buildings. I remember feeling very scared because there was still popping and hissing and small explosions, and the building was collapsing. It was still very fresh and there was a risk of another bomb. It was one of those situations where you have to put fear aside and focus on the job at hand: to watch the situation and document it. This woman was escorted out of the building and round this devastated street corner. It epitomised the whole mood — this older woman caught in the middle of this ridiculous, tragic event. I wish I could have found out how her life unravelled, but as soon as the scene was locked down, I ran back to the office to file. As a photographer, you feel helpless. Around you are medics, security personnel, people doing good work. It can be agonisingly painful to think that all you're doing is taking pictures. When I won a World Press award for this photograph, I felt sad. People were congratulating me and there was a celebration over this intense tragedy that I had captured. I reconciled it by deciding that more people see a story when a photographer's work is decorated. Alvaro Ybarra Zavala, Congo, November 2008 Alvaro Ybarra Zavala: 'Years after i took this picture, every time I see it I feel scared again. I was with two other photographers most of the time, but at this moment I went back to the road alone. I saw three soldiers smoking, playing with their guns, and felt safe — I don't know why. Then I saw a man with a knife in his mouth, coming out of the bush — he was holding up a hand like a trophy. The soldiers started laughing and firing in the air. I didn't think about it and began shooting. He walked directly at me. People surrounded us, celebrating. Years after I took this picture, every time I see it I feel scared again. I really hate this shot. It's the worst face of humankind. Every time you go to a conflict, you see the worst. We need to see what we do to be able to show future generations the mistakes we make. The guy with the knife in his mouth is a human being like the rest of us. What's important is that we show what human beings are capable of. The day I don't do that with my is the day I'll give up and open a restaurant. Lynsey Addario, , March 2011 Lynsey Addario: 'They made us lie in the dirt, put guns to us. We were pleading for our lives. Pictures like this, of inexperienced rebels being fired on by machine guns and mortars. On 15 March, myself and three other journalists were captured by Gaddafi's troops. They made us lie in the dirt, put guns to us. We were pleading for our lives. They started groping me very aggressively, touching my breasts and butt. Then we were tied up, blindfolded and moved from place to place for six days. The first three days were very violent — I was punched in the face several times, groped nonstop. At that point, it was hard to justify why I put myself in that situation. When our captors left us alone, we spoke about what we'd do if we got out. I said I'd probably have to get pregnant because I've put my husband through a lot — I was kidnapped in Fallujah in 2004, and I was in a car that flipped just months before our wedding. Some of us contemplated whether we wanted to continue covering conflicts; whether it was worth the hardships we put our families through. When we got out, I felt surprisingly OK. We'd survived — when you survive, this job is always worth the risk. Then a few weeks later Tim Hetherington and Chris Hondros were killed in Misrata, which sent me into a tailspin. This job takes a lot of skill, but a lot of it is luck. When friends die, you wonder if it's worth the price. Joăo Silva, Afghanistan, October 2010 Joăo Silva: 'As the soldiers dragged me away from the kill zone, I took these pictures. When people around me have been hurt or killed, I've recorded it. I had to keep working. I was the third man in line, and as I put my foot down, I heard a metallic click and I was thrown in the air. I knew exactly what had happened. As the soldiers dragged me away from the kill zone, I took these pictures. When people around me have been hurt or killed, I've recorded it. I had to keep working. The soldiers were yelling for the medics. I knew my legs had gone, so I called my wife on the satellite phone and told her not to worry. The pain came later, back in intensive care, when infections set in and they nearly lost me a couple of times. I've spent enough time out there for my number to come up. I was one of the few who kept going back to. People think you do this to chase adrenaline. The reality is hard work and a lot of time alone. Firefights can be exciting, I'm not going to lie, but photographing the aftermath of a bomb, when there's a dead child and the mother wailing over the corpse, isn't fun. I'm intruding on the most intimate moments, but I force myself to do it because the world has to see those images. Politicians need to know what it looks like when you send young boys to war. If it's humanly possible, if the prosthetics allow me, I'll go back to conflict zones. I wish I was in Libya at the moment, without a shadow of a doubt. Tom Stoddart, Sarajevo, 1992 Tom Stoddart: 'Sarajevo was the most dangerous place I have worked on a long-term basis. But I could leave. The occupants of the city could not. Sniper Alley, where this was taken, paralysed Sarajevo. To get from one side to the other, the residents had to pass through this intersection and Serbian snipers would take shots at them. Bullets pinged past the entire time. Some people would sprint as fast as they could; others would brazenly walk, as if they were giving two fingers. Anyone who says they aren't frightened during war is either lying or a fool. It's about finding a way of dealing with the fear — you have to be very calm. You're not there to get your rocks off; you're there because you feel your pictures can make a difference. Sarajevo was the most dangerous place I have worked on a long-term basis. But I could leave. The occupants of Sarajevo couldn't. That was one of the strange things about covering it — it was so close to London. You could be back at Heathrow in a couple of hours. I told them I'd stop shooting if they stopped killing him. The month before, I'd seen a guy beaten to death — my first experience of real violence — and hadn't shaken the feeling of guilt that I had done nothing to stop it. I told them I'd stop shooting if they stopped killing him. As the man was set on fire, he began to run. I was framing my next shot when a bare-chested man came into view and swung a machete into his blazing skull. I tried not to smell the burning flesh and shot a few more pictures, but I was losing it and aware that the crowd could turn on me at any time. The victim was moaning in a low, dreadful voice as I left. I got in my car and, once I turned the corner, began to scream. You're not just a journalist or a human being, you're a mixture of both, and to try to separate the two is complicated. I've often felt guilty about my pictures. I worked in South for years and was shot three times. The fourth and final injury, in Afghanistan in 1999, wasn't the worst, but I decided enough was enough. I was looking to settle. Nineteen months later, I met my wife. Gary Knight, Iraq, April 2003 Gary Knight: 'My stress is nothing compared with civilians and soldiers. I remind myself of that all the time. I don't have to be there — they don't have the choice. We were at the Diyala Bridge, which had to be taken by the marines so they could get into Baghdad. They were the lead battalion, the ones who went on to pull down the statue of Saddam. The opposition were shelling us. It was terrifying — both the actual shelling, and the anticipation of it. It comes in waves so you can see it moving in your direction. One had exploded in the tank. If it had landed on top or a couple of feet over, I would have died. Your instinct is to bury yourself, but you can't. You're there to do a job. The point is to get the news out. If you keep moving, you can manage the fear. And my stress is nothing compared with civilians and soldiers. I remind myself of that all the time. I don't have to be there — they don't have the choice. My wife and children were very much on my mind because the danger was so extreme. You cannot separate the rest of your life and I've tried not to control how much I think about them. Sometimes they have been constantly in my head, sometimes I have not thought about them at all. Shaul Schwarz, , February 2004 Saul Schwarz: 'I had blood on me, brains. I was crying, shaking. I ran to the car horrified. I was a mess. It was riotous, with widespread looting. A group of us had gone to the port. The thugs with guns didn't want us there. We snapped from the waist, trying not to make it obvious. We decided to go over the wall. I did for a second; when I looked up, everyone had run off. It was just me and the thug. It was like a dog that smells fear. He began pushing and threatening me. Then I was surrounded. One of them hit me. I had a few dollar bills in my trousers, and put my hand there. They began tearing at me, fighting over the bills. I waited 30 seconds, started to walk away, then ran and scaled the fence. On the other side, I tried to breathe. I began shooting one guy a metre away. He screamed and pulled a shotgun. I saw the barrel, then he shot the man next to me — I had blood on me, brains. I was crying, shaking. I ran to the car horrified; I was a mess. I love Haiti, but every time I pass the port, I carry some of that fear. Eric Bouvet, , May 1995 'You see movies, you read books, you can imagine anything. But when you are in front of something, it's not like the movies. Two crazy weeks and the most unbelievable story I ever did. I was with a Russian special commando. They were torturing, killing and raping. I saw them do it, and I couldn't stop them. Someone of a normal constitution can't accept that. I was working on the edge. This is the morning after a night that left four men dead and 10 wounded. It was heavy fighting, and I was very afraid. I discovered a dead Chechen four metres from me when I got up in the night. You see movies, you read books, you can imagine anything. But when you are in front of something, it's not like the movies. We started out as 60 and came back 30 — one in two people injured or killed. As soon as it was light, I took pictures. This is the first thing I saw. The guy with the bandage on his head has lost his friends. He has fought all night long. I don't feel pity, but at the same time they took me with them and did everything to protect me. Without them, I couldn't have done the story. I was the only witness. Mads Nissen, Libya, February 2011 Mads Nissen: 'Suddenly this guy jumped on the the tank. I'm not that interested in pictures of tanks burning — I'm interested in people. I had wanted to capture the sense of release that everyone had, and this became the shot. The rebels had just moved in and the locals were going crazy, shooting in the air. Bodies of pro-Gaddafi soldiers were lying around, beginning to stink as the sun got higher. The fire from the tank was incredibly strong and I was worried it might explode at any moment. Suddenly this guy jumped on to it. I'm not that interested in pictures of tanks burning — I'm interested in people. I had wanted to capture the sense of release that everyone had and suddenly this became the shot. I got as close as possible, within metres, and started shooting, counting to five in my head. Then I got out. I had seen corpses, torn apart, in the morgue and didn't want to end up like that. I took a chance — I had to; that was why I was there, to tell the story — but I made sure I wasn't too greedy. Adam Dean, , December 2007 Adam Dean: 'I'd never seen a dead body before. It was almost like a test to see if I had what I needed for this job. I'd just finished a master's in photojournalism and thought I'd go to Pakistan to cover the elections. An attempt had been made on Bhutto's life two months earlier, so there was already a certain degree of risk. I was about 15 metres away, photographing Bhutto, when there was a burst of gunfire followed by an explosion. I had a split-second decision to risk a secondary blast as had happened in October or start running with the crowd. I was panicking, trying to fight the urge to leave. I'd never seen a dead body before. It was almost like a test, to see if I had what I needed for this job. As I approached the aftermath of the bomb, I struggled to compose myself. I was terrified and sickened, but kept telling myself just to concentrate and get it done so I could leave. I knew I had to frame the pictures so they weren't too graphic. The epicentre of the explosion was a pile of maybe a dozen limbless, charred, mangled bodies in pools of blood. This was one of the times I was most in danger, but there have been times in Afghanistan where I have felt more scared. This was over in seconds, but a firefight can go on for hours. The real worry is IEDs, though — when you go on patrol, every step could be your last. I'm 33 and I'm not sure I'd want to put myself in such risky situations when I'm older and perhaps have other people to consider. John D McHugh, Afghanistan, May 2007 John D McHugh: 'We ran behind a Humvee… by that point I'd accepted that I was going to get shot — there were so many bullets in the air, it sounded like a swarm of bees. I'd been embedded with US troops in Nuristan for five weeks when we went to help a unit that had been ambushed nearby. There were bodies on the road, dead and dying. Taliban started shooting down on us from the mountains. I jumped behind a rock. By that point I'd accepted that I was going to get shot. There were so many bullets in the air, it sounded like a swarm of bees. They had us pinned down and a sniper was picking people off one by one. The bullet went through my ribs and out of my lower back. It felt as if I'd been punched. I fell to my knees, but managed to get behind another rock. The entry wound was the size of a penny; the exit bigger than the palm of my hand. The pain was overwhelming. I was convinced I was going to die and felt angry with myself. Then I started worrying that I might live but end up paralysed. Maybe I was better off dead? My cameras were on the ground, and as they grabbed me I had to lean down and pick them up. The work I do is important and also, if I hadn't, it would mean I'd never really understood the risks in the first place. I love my job but getting shot made me think about life beyond work. I proposed to my girlfriend two months later, and we had a baby last year. Marco di Lauro, Iraq, November 2004 Marco Di Lauro: 'I'm 40 now, and a lot has changed in the risks I'm prepared to take. When you're younger, you're immortal. I was with two marines trying to get into this house. The first marine knocked down the door and the guy that you see in the image threw a grenade at him — the dust is from the explosion. Being behind the wall at the side of the front door saved me. The second marine entered the room and shot the Iraqi dead. I was the third person in the room and I took this picture. I started when I was 28. I'm 40 now, and a lot has changed in the risks I'm prepared to take. When you're younger, you're immortal. Three days into my first assignment, I was photographing between two lines of people shooting at each other in Kosovo. I'm more scared now, more aware of the risks. I've lost a lot of friends and colleagues — two of them very recently. I'll keep doing the job I do but I'll be more careful. John Stanmeyer, East Timor, August 1999 John Stanmeyer: 'The military turned their guns on him , and as her started to run they grabbed him and kicked him. Moments later, he was lying in a 20ft stream of blood. The military were very unhappy with the pictures afterwards. A bullet went right by my ear, moving my hair. It was fate that my head was tilted to the right, otherwise I wouldn't be here today. Within minutes of nearly being killed, I came across pro-East Timorese independence supporter Joaquim Bernardino Guterres. The military turned their guns on him, and as he started to run they grabbed him and kicked him. Moments later he was lying in a 20ft stream of blood. The military were very unhappy with the pictures afterwards. I don't think about the risk to myself, as I probably should. While I was out in Afghanistan, my wife had a miscarriage and she equated it to my being away. That was pretty dreadful, but she's a writer and understands why I do this. We've been to Sudan together, we've been ambushed, we've been in lots of nutty situations. Ashley Gilbertson, Iraq, 2004 Ashley Gilbertson: 'Sometimes you look at images of war, and they're like a Hollywood producer's vision of what war is supposed to look like. There are very few pictures where you get a feel for how awful it is, how desperate and urgent. I was with a lead unit of marines, and we received a triple ambush from the insurgents. I'd just run across a street with 40 marines to take shelter in an Islamic cultural centre, with bullets whizzing past my face. I thought, if I'm going to die right now, I might as well be working. I was in so much shock. It was a wake-up call to how violent it was going to be. There are very few pictures where you get a feel for how fucking awful it is, how desperate and urgent. I like that it's not a clean picture, that it's not well composed and you can't see everything that's happening. That's part of it. It's the closest I've come to capturing the chaos of combat. Ron Haviv, Bosnia, 1992 Ron Haviv: 'I was shaking when I took the shot. None of them was looking at me, so I lifted my camera, just trying to get them in frame. When I put it down, they looked over. They didn't realise I'd taken photos. They've just executed these Muslim civilians — a butcher, his wife and sister-in-law; the start of what became known as ethnic cleansing. The soliders were yelling at me not to shoot, but I'd promised myself I'd come out of this with an image to prove what was happening. I was shaking when I took this shot. None of them was looking at me so I lifted my camera, just trying to get them in frame. When I put it down, they looked over. They didn't realise I'd taken photos. Later, Arkan caught me photographing another execution and said he'd process my film and keep the ones he didn't like. I'd hidden the film from earlier in the day in my pocket and figured that if I fought hard enough for the film in my camera, he wouldn't search me. Eventually, these images were used to indict him at The Hague. Julie Jacobson, Afghanistan, August 2009 Julie Jacobson: 'The media ground rule was that you couldn't photograph a military casualty in a way that they could be identified… Making that decision was a public act. I got a lot of flak. The media ground rule was that you couldn't photograph a military casualty in a way that they could be identified, but I could see Bernard's hand reach out to his weapon, his face turned to me. So I shot nine frames over two and a half minutes. Making that decision was a public act. I got a lot of flak. Bernard later died, and people said that I didn't give him dignity, that I should have helped him. But I couldn't help him. For me to turn my back, that's disrespectful. There's no thinking, just passion. I was surrounded by hundreds of angry men, screaming in my face, grabbing me. I am going to die. There's no thinking, just passion. A woman I'd spent the day with managed to pull me away. When I got home, I sat and cried and cried — she had saved my life. I stayed on in Palestine, but was much more cautious after that; have been ever since. That moment changed my perspective. No picture is worth it. Opsada Sarajeva Foto: depo Riječ je o neformalnoj inicijativi u koju su se spontano uključili pojedinci i organizacije sa željom da ožive ne samo sjećanje na teške trenutke kroz koje je prolazilo Sarajevo tokom opsade, nego i da ožive duh prijateljstva i solidarnosti koji se slobodno može smatrati fenomenom najduže opsade u modernoj historiji — opsade Sarajeva. On je kratko predstavio program, te najavio centralni događaj ove inicijative, konferenciju 6. «Za mene je posebno dirljivo što su se mnogi moji prijatelji u Sarajevu uključili u realizaciju ove ideje, kao što smo bili solidarni i tokom opsade», naglasio je Ourdan koji je kao ratni novinar u Sarajevu prema vlastitom izboru proveo pet godina. «Ratnim novinarima i fotoreporterima koje sam sretao u Libiji, Kabulu, Bagdadu, Sarajevo je ostalo kao jedna od najvažnijih priča i kad smo se sretali pričali smo o Sarajevu», istakao je Ourdan objašnjavajući dva ključna pokazatelja o važnosti cijele ove priče. Prvi, kako je naveo, je činjenica da se od Vijetnamskog rata ni o kojem sukobu nije toliko pisalo, snimalo filmova, objavilo knjiga, kao o Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Drugi pokazatelj leži u broju ljudi koji će stići u Sarajevo tih dana. «U drugim gradovima u kojima su se dogodili konflikti došlo bi nas dvadesetak na ovakvo okupljanje. Zbog svega što Sarajevo danas znači svima nama, svjedočit ćete okupljanju stotina ljudi koji bez ikakvog zvaničnog poziva ili organizacije dolaze da obilježe datum koji podsjeća na događaje koji su izmijenili sve naše živote», zaključio je Ourdan. Program počinje sajmom knjiga u organizaciji Centra Andre Malraux 02. Kako je najavljeno, 6. Press RS SKUP ZAPADNIH RATNIH REPORTERA U SARAJEVU - UDRUŽENJE LOGORAŠA RS POZIVA NA BOJKOT AMANPUROVE I EKIPE Novinarski psi rata ponovo na mestu zločina Plaćali ih bošnjački lobisti - Mediji iz RS trebalo bi da bojkotuju šestoaprilsko okupljanje zapadnih ratnih reportera na čelu sa Kristijan Amanpur jer su ih za laži o Srbima masno plaćali Alija Izetbegović i bošnjački lobisti, kaže Branislav Dukić STEKLA SLAVU NA LAŽIMA O SRBIMA... Kristijan Amanpur u elementu Šestoaprilski skup zapadnih ratnih novinara i fotoreportera, gromoglasno najavljen u federalnim medijima, glasila u RS treba do bojkotuju jer je reč o osvedočenim srbomrscima, koji su za svoje laži o Srbima masno plaćani od Alije Izetbegovića i bošnjačkih lobista, kaže predsednik Udruženja logoraša RS Branislav Dukić. Branislav Dukić kaže da bi zato bojkot skupa bio daleko najbolja reakcija RS. Od početka raspada bivše Jugoslavije sve do stradanja Srba na Kosovu i Metohiji Kristijan Amanpur i CNN slali su krajnje tendenciozne izveštaje, u kojima su Srbi uvek krivi, pa čak i onda kad su njihove žene i decu ubijale ustaše, mudžahedini i šiptarski teroristi! Amanpurovu, Vulijamija i njima slične nikad nije interesovalo stradanje Srba po bošnjačkim i hrvatskim logorima, iako su za njih morali da znaju. Tu posebno mislim na Amanpurovu, koja je gotovo ceo rat provela u Sarajevu i bila masno plaćana za svoje antisrpske reportaže od Alije Izetbegovića i bošnjačkih lobista - ističe Dukić. On kaže i da je sasvim jasno da je njihov ponovni dolazak u Sarajevo dobro plaćen. Jer tamo gde su Amanpurova i ekipa, radikalizacija je zagarantovana - tvrdi Dukić. Milivojević: Nisu vredni pažnje Politički analitičar Cvijetin Milivojević smatra da su novinari poput Kristijan Amanpur i Eda Vulijamija potpuno diskreditovani u profesionalnom i moralnom smislu. Ljudi koji su svoju karijeru izgradili na lažima i friziranim izveštajima u kojima su Srbi uvek i za sve krivi zaista ne zaslužuju nikakvu pažnju - uveren je Milivojević. I oni su imali gotovo identičan razvojni put. Primera radi, Vulijami je za montiranu fotografiju izgladnelog bošnjačkog zatvorenika u Trnopolju, koju je snimio izvan zatvorskog kruga i sa nameštenom žičanom ogradom kao bekgraundom, dobio dve vredne novinarske nagrade u Engleskoj i Kanadi! Upravo su ovi ratni huškači jedni od najvećih krivaca za sve strahote koje su nas zadesile krajem prošlog veka - tvrdi Drecun. Scroll down for English version Nije teško zaljubiti se u Sarajevo, a Remy Ourdan je jedan od onih koji će vječito gajiti tu ljubav. To je i bio razlog da sa grupom istomišljenika inicirao svojevrsni reunion - okupljanje ratnih reportera u Sarajevu, povodom 20 godina opsade. On je ratni reporter pariškog Le Mondea, čija profesionalna karijera započinje 1992. Kao 23-godišnji free-lancer došao je u grad i ne sluteći da će u njemu ostati punih 5 godina. Dvadeset godina nakon početka opsade, Remy je bio jedan od glavnih inicijatora koje je planirano za prvu sedmicu aprila 2012. U međuvremenu, Remy Ourdan je pokrivao krizna žarišta širom svijeta - Ruandu, Srbiju nakon Miloševićevog pada, Kongo, Eritreju, Siera Leone, Afganistan i Irak. Redovno prati važna suđenja u Hagu ratnim zločinicima iz bivše Jugoslavije u Ruande. Izvještavao je iz ratova u Afganistanu i Iraku, iz Pakistana, pratio Egipatsku revoluciju i građanski rat u Libiji. Napisao je nekoliko knjiga, a važan detalj u njegovoj karijeri je i vlasništvo caffea '61' u pariškom 19. Ne radi se ni o kakvoj 'manifestaciji' ili 'eventu' za odabrane, već o spontanom povratku u grad sa ciljem da se ožive uspomene, susretne sa ljudima nakon toliko godina. Četrdeset i pet foto-reportera dalo je svoje fotografije i knjiga je polako dobijala svoje obrise. Fotografije iz knjige bit će izložene u hotelu Holiday Inn 6. Zašto je svima njima Sarajevo toliko važno - jedno je od pitanja koje se često postavlja ratnim reporterima iz onog vremena? Meni je bilo prirodno da me zanima šta se oko mene dešava i prirodno da dođem u Sarajevo. To je i dio moje životne priče, a ne samo profesionalne. Mnogi reporteri privrženi su Sarajevu na jedan specijalan način - jer tu se vodio jedan suludi rat. On se razlikovao od drugih ratova jer je Sarajevo bilo pod opsadom. Svi mi smo bili u mnogim ratovima, ali biti pod opsadom, preživljavati u opsadi je jedno posebno iskustvo. Jedan od razloga je i taj da smo većina nas bili Evropljani. To je poznata stvar, no kada su u pitanju ljudi koji su radili sa stranim novinarima - fikseri, novinari, fotografi, kamermani, vozači... Oni su se izlagali velikom riziku! Za vrijeme bombardiranja normalni ljudi bježali su u podrume ili neki drugi zaklon. Međunarodne organizacije su se sklanjale, UNPROFOR se sklanjao, građani su se sklanjali - ali novinari i njihovi lokalni pomoćnici izlazili su van da bi to snimili. Tu ima razlike između nas i njih, jer mi, stranci, u neku ruku smo u ratu bili 'dobrovoljno', a lokalni ljudi su se tu zatekli ne svojim htijenjem. Kada jedan domaći novinar izađe iz zaklona kako bi snimio bombardovanje - onda je to hrabrost. Novac nije bio presudan motiv u tome. Mnogi od mojih kolega iz BiH radili su to jer su htjeli da priča bude objavljena i da svijet vidi to što se dešava u Sarajevu. Naravno, vodili smo beskrajne diskusije o činjenici da svijet ne reagira na patnje Sarajlija i to je bilo veoma razočaravajuće za nas, a mogu misliti koliko tek za njih. To su bili ljudi maksimalno posvećeni principima novinarstva, i što je najvažnije - posvećeni Sarajevu. To je bio njihov način borbe i preživljavanja. No činjenica je da je rat u Sarajevu bio izuzetno dobro pokriven od strane medija. U tom smisli se razlikovao od nekih drugih ratova, pa i onog najbližeg na Kosovu, koji je trajao nekoliko mjeseci ali nismo imali dublju sliku o onome što se dešava ljudima. Sa izuzetkom nekoliko enklava, rat u Bosni je stvarno bio dobro pokriven. Svijet je ZNAO šta se dešava svaki dan, no svijet je odlučio da se ne miješa. Uz Facebook i Twitter možda pi pojedinci saznali više detalja, no vjerovatno bi ishod rata bio sličan. Da li su Sarajlije sada, dvadeset godina nakon rata, ostale isti ljudi kao nekada, pitali smo našeg sagovornika. Da li smo uistinu zaslužili svu tu strast i pažnju kojom nas ovih dana obasipate? Ne čini li mu se da smo prokockali svoje šanse koje smo mogli bolje iskoristiti? Svi ljudi koje smo susreli pripremajući ovo okupjanje, svi oko Modula memorije, Medijacentra, Fama produkcije, Kriteriona... Imam osjećaj da još uvijek postoje jake veze između grada i 'nas', dvadeset godina poslije. Znam da je kod vas situacija teška, ali reći ću vam da je Sarajevo divno. Putovao sam po cijelom svijetu i zaista - Sarajevo je divno. Remy Ourdan, dvadeset godina poslije; Foto: Almir Panjeta Razgovala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo. O detaljnom višednevnom programu Kao medijski pokrovitelj, RadioSarajevo će vas i dalje informsati o događaju. Sjećanja stranih novinara, reportera i građana na ratne godine čitajte u našoj tematskoj rubrici. One of the people who will cherish that love for all time is Remy Ourdan. That love was his main goal in organizing a reuonion with people who share his love: in Sarajevo for the 20 years of the siege. Remy is a war journalist from the Paris newspaper Le Monde. His professional career began in 1992, when he arrived in Sarajevo as a 23 year old freelancer, not knowing he will stay there for five full years. Photographies from the book will be put on display in Holiday Inn on 6th of April as part of the meeting. Why is Sarajevo so important to everybody — was one of the frequently asked questions for many war journalists of that time? When you're 23 years old and you spend four or five years somewhere - it is very important. It was natural for me to come to Sarajevo and to care what is happening around me. It is a part of my life story and not just my professional one. Many reporters are attached to Sarajevo on a special kind of way - because there was a insane war raging there. It was different from other wars, because Sarajevo was under siege. Most of us were in wars, but to be under siege and to survive under siege - that was a whole new experience. One of the reasons was that most of us were Europeans. Fixers and other local people We talked with Remy about the huge role their assistents, who, in journalist jargon are called 'fixers', and local journalists had in reporting the news from the enclosed Sarajevo. They had a certain significance for their environment. They all earned money and had access to food supplies, which they used to feed their families, friends and neighbors. It is a thing well known - but it's worth emphasising. Fixers, journalists, photographers, drivers - they all took great risks! During the bombardments normal people hid in cellars or tried to find other hiding places. International organizations took cover, UNPROFOR took cover, citizens took cover - but journalists and their assistents went outside to film it. That's the difference between us and them. We, foreigners, were, in a way, voluntarily in this war, and local people were involved whether they liked it or not. When a local reporter comes out of his cover to film the bombardment - that's courage. Money wasn't the crucial motive. Many of my colleagues worked in BiH because they wanted to publish the story so the world could see what's happening in Sarajevo. Of course, we had lengthy debates about the fact that world is not reacting to the suffering of the people from Sarajevo. That was very dissapointing for us and I can only imagine how dissapointing it was for them. These were people who were totally devoted to the principles of journalism and, more importantly, to Sarajevo. Remy will talk about the specifics of reporting from Sarajevo on the meeting, but we asked him does he think that the siege would look different or be shorter if we had Facebook and Twitter then. Today, on Facebook you can see so many evidences and artifacts of the war, but the fact is that war in Sarajevo was extremely well covered by the media. It was different from other wars in that way, including the closest one on Kosovo, which lasted a few months but we never got a deeper picture of what is happening to the people. With the exception of a few enclaves, war in Bosnia was extremely well covered. The world KNEW every day what is happening here, but the world decided to not get involved. In the meantime, Remy Ourdan covered the crisis points all over the world - Rwanda, Serbia after the fall of Milošević, Congo, Eritrea, Sierra Leone, Afghanistan and Iraq. He regularly follows important war trials in Hague for the criminals from former Yugoslavia and Rwanda. He did reports from wars in Afghanistan, Iraq, Palestine, covered the Egyptian revolution and the civil war in Libya. He's an author of several books and owns caffe '61' in the 19th county of Paris - a space where he often exhibits works of his photoreporter colleagues. What did we do to earn this? Have people in Sarajevo changed in these 20 years after the war? Did we really earned all that passion and care you give us these days? Do you get the feeling that we squandered our chances, that we could have used them better? All the people we met while preparing this meeting, the people from Modul memorije, Mediacentra, Fama productions, Kriterion... Those are all nice people who gave us a warm welcome, who wanted to help us and who wanted to hear our memories and compare them to their own. I have a feeling there are still strong connections between the city and 'us', even 20 years later. I know that the situation is difficult, but Sarajevo is wonderful. Don't you have any remarks on our expense - we tried to pull out a answer from Remy Ourdan. Translation and interpretation - Zdenko Voloder, Radiosarajevo. REMINDER: Citizens of Sarajevo are welcomed to join the reporters during their commemoration of the Sarajevo siege. More details about the program you can find. As the media sponsor, RadioSarajevo will keep you further informed about the event. You can read memories of the war years from foreign journalists, reporters and citizens in our theme collumn. Za program događaja skrolajte dolje 6. On je kao 23-godišnji free-lancer stigao u opkoljeni grad 1992. On je na današnjoj konferenciji za novinare pojasnio kako se radi o ličnoj inicijativi nekolicine istomišljenika i spontanom okupljanju. Nije riječ o zvaničnom događaju za koji su slane pozivnice ili koji neko finansira, pa je u tom smislu nemoguće najaviti ko će sve od novinara biti prisutan u Sarajevu od 4. Svi koji u to vrijeme dođu u grad, učinit će to po svojoj savjesti i u sopstvenom aranžmanu, prvenstveno sa ciljem da ožive uspomene na rat u gradu, da se sretnu sa prijateljima i Sarajlijama. Osim novinara, bit će tu i djelatnici raznih međunarodnih orgnizacija koje su djelovale u ratu, kao i neki ratni reporteri koji nikada ranije nisu bili u Sarajevu, ali bi željeli da ga upoznaju. Više od okupljanja Ipak, iz jedne gotovo privatne inicijative, izrodilo se nešto više, pa će se tokom okupljanja novinara u Sarajevu desiti i nekoliko događaja važnih za Sarajevo i razumijevanje života tokom najduže opsade u modernom ratovanju. Program Modul Memorije u svom petnaestom izdanju, preuzeo je na sebe organizaciju velike konferencije koja će se održati u hotelu Holiday Inn u petak 6. Nihad Kreševljaković, historičar koji već petnaest godina sprovodi projekat Modul Memorije, na konferenciji za novinare govorio je o nekim od fenomena opsade koji su bili razlog ovog okupljanja. Dodao je kako je on lično, ali i mnogi drugi građani Sarajeva, neizmjerno zahvalan stotinama stranih novinara i reportera na onome što su činili tokom rata, te kako se radi o ljudima koji su kroz svoje izvještaje bilježili završetak jednog stoljeća. Kroz njihove oči vidimo gdje smo mi to danas, da li smo sačuvali ono zbog čega se oni vraćaju u grad nakon dvadeset godina. Remy Ourdan, Una Bejtović i Nihad Kreševljaković nakon press konferencije Opširniji intervju sa Remyjem Ourdanom čitajte uskoro na www. Sajam kniga organiziran od strane Centra Andre Malraux u saradnji sa Izdavačkom kućom Šahinpašić i knjižarom Comme un roman u Hotelu Holiday Inn. Diskusije sa autorima će se održavati svaki dan. Sve će se odvijati uz mnoštvo audio, video i foto-zapisa iz arhive Zida. FAMA kolekcija u Kinu Meeting Point. Riječ je o debati o ulozi medija tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini, organizirana od strane AFP Fondacije, Vijeća Europe, a u partnerstvu sa Vijećem za štampu i Udruženjem novinara Bosne i Hercegovine, uz veliku podršku Irske vlade. Održat će se u Holiday Inn-u, a u uključivat će ekranizaciju knjige fotografija koju su uređivali strani reporteri, kao i video prezentacije i govore. FOTOGRAFI KOJI SU POKLONILI FOTOGRAFIJE ZA KNJIGU: alexandra boulat, amel emric, andrew reid, anja niedringhaus, antoine gyori, benoit gysembergh, boris geilert, chris morris, christophe Calais, darko bandic, enric marti, enrico dagnino, eric bouvet, filip horvat, gary knight, gilles peres, james mason, jerome delay, jim nachtwey, jon jones, laurent rebours, laurent sazy, mike person, morten hvaal, nina berman, noel quidu, odd Anderson, olivier jobard, patrick chauvel, patrick Robert, paul lowe, peter northall, rachel cobb, rickard larma, roger hutchings, ron haviv, santiago lyon, srdjan ilic, steve Connors, thomas kern, tom haley, tom stoddart, laurent van der stockt, wade goddard, yannis behrakis 18. Odavanje počasti Paulu Marchandu, Miguel Gil Morenu i ostalim kolegama. Foreign reporters who covered the war in Bosnia are coming back from all around the world to meet their Sarajevo friends. The meeting is organized by Le Monde journalist Remy Ourdan, with a group of foreign reporters and friends from Sarajevo and is taking place during the entire anniversary week starting on Monday, April 2 nd until Sunday, April 8 th. Main conference that is organized with Memory Modul will take place on Friday, April 6th 3pm-5. International Theater Festival MESS — Memory Modul and Remy Ourdan have the pleasure to invite you at the SARAJEVO 2012 PRESS CONFERENCE Thursday, March 22, 2012 at 11hrs SARTR, Gabelina 17, Sarajevo Mr. Remy Ourdan , Le Monde journalist and initiator and Mr. Nihad Kreševljaković , Memory Modul Art Director and SARTR Director would address the journalists and present the full program of the Sarajevo 2012 Anniversary week. Thank you in advance for your attendance. I remain at your disposal for any additional requests. Elugelab ili Elugelap bijaše nenaseljeno ostrvo koje je bilo dio Enewetak Atola u Maršalovom otočju. Od 1952 nakon prvog testiranja hidrogenske bombe, ovog otočića više nema. Eksplozija, 700 puta jača od one koja se desila nad Hirošimom, u sklopu operacije Ivy, uklonila je ovo ostrvo iz zemljopisa. Na mjestu ostrva ostao je krater dubok 50 metara prečnika 1,9 km. Po život opasne radioktivne čestice dosegle su područja udaljena i više od 1500 km. Predstava Hipermnezija je svojevrsni igrokaz sastavljen od ličnih, i ponekad traumatičnih iskustava samih glumaca, iskustava koja kulminiraju u devedestim godinama prošlog vijeka. Kolaž ovih iskustava čini predstavu komornom, a gledaoca kroz jednostavne ali jasne simbole teleportuje u ne tako daleku prošlost. Veoma je važno što je predstava Hipermnezija, u režiji Selme Spahić, imala svoje izvođenje i u Banjaluci, a ono što je još važnije jeste da je prijem kod publike bio iskren i emotivan. Tanka je linija koja je Hipermneziju mogla pretvoriti u dirigovani i patetični, politički korektan kolaž, kakva je većina osvrta na prošlost u regionalnim teatrima. Razlog što se to nije desilo i ovaj put jeste to što je centar priče, umjesto u objašnjavački haos, smješten u lični svijet samih aktera, bez namjere da se on upoređuje i gradira. Lični svijet, koji je tako ranjiv i krhak, a opet, i kao takav, taj svijet je onaj na kome počiva harmonija i sklad jednog društva. Onog trenutka kada je sjajni glumački ansambl odlučio hrabro da iskorači sa pričama iz dubina svoje intime i podijeli ih sa nama, gledalac je postao dio scene. U trenutku kada se odlučimo da poslušamo istinite priče drugih ljudi, one priče kojih smo savremenici, one postaju i naše. Nažalost, većina nas živi sopstvene monologe o prošlosti, bez namjere da rizikuju da budu uznemireni onim što se dešavalo blizu, a što tada nisu željeli da primijete. Ono što nakon ove predstave užasava jeste osjećaj da sve govori da smo mi u Bosni i Hercegovini prije spremni da ponovo preživimo isti užas devedestih, nego da se suočimo sa vlastitom prošlošću. No, iako je teatar manji od stadiona, predstave kao što je ova mogu pomoći da to ipak ne bude tako... Sjajnu inicijativu pokrenuo je Sarajevski ratni teatar. U dvadesetoj godišnjici svog postojanja, Nihad Kreševljaković i ekipa okrenuli su se budućnosti i stvaranju nove teatarske publike. Rezultat te inicijative je Scena za djecu pri SARTR-u, koju su popularno nazvali Sartrčići. Pravili smo kostime i rekvizite. Sve je bio ručni rad i isključivo smo koristili materijale i igračke koji se nalaze u dječijim sobama, kako bismo kreirali svijet koji će njima biti zanimljiv i prirodan. Nadamo se da ćemo im podstaći maštu da i u svojim sobama kreiraju mali teatar za sebe, umjesto da provode vrijeme ispred TV aparata i kompjutera, rekla je Alimanović. Koliko je čitav projekt fokusiran isključivo na djecu, govori i podatak da je i sliku za plakat nacrtao dječak od sedam godina, Ishak Isović, što je potez koji bez pogovora zaslužuje pohvalu. Autorski trio naglašava da je predstava tako koncipirana da ne iziskuje velike intervencije na sceni i da može gostovati bilo gdje. Cilj nam je da predstavu vidi što više djece, bez ikakve diskriminacije, potencira Kreso. Odličan potez novog rukovodstva teatra koji se rodio pod opsadom i sjajna ideja troje mladih glumaca. Na djeci svijet ostaje, a teatar je debeli dio tog istog svijeta, barem u kultivisanim društvima. Članovi benda Brams nekoliko su puta boravili u našoj zemlji i, kako kažu, vezali se za grad koji se pobratimljen sa prijestlonicom Katalonije. Ja sam Dragan Drulović i živim u samom srcu susjednog srpskog, neprijateljskog sela. U biti nije nimalo neobično da ne znaš ko sam ja, jer Bošnjaci obično ne silaze do nas. A nije pomoglo ni to što ja nikad prije nisam dolazio ovdje, u tvoje selo. Refren: Možda će ti zvučati čudno, ali tu sam da ti kažem da će naši vojnici doći ovdje, u tik zore, napast će. Ako nađu muškarce u selu, završit će u jarku - rat je, evo, došao i dovdje. A sada bježi, spašavaj se, najbolje je da po noći krenete u pravcu zapada, i ne zaustavljate se. Nađite sigurno sklonište prije nego sunce izađe i tuga vam oči ne ispuni. Ne bi smio znati, ali objasnitu ću ti to, zašto sam izdajnik svojih. To što ću ti objasniti nije iz ovog vremena, već iz vremena Drugog svjetskog rata. Tvoj i moj otac su bili prijatelji iz djetinstva, no mog su regrutovali četnici. Tako stadoše na dvije suprotne strane, jer tvoj otac je u to vrijeme, u Bosni bio policajac. Jedne večeri moj je otac u ćeliji preklinjao Boga, jer je sljedećeg jutra trebao biti streljan. Čuvar zatovra bio je tvoj otac, okrenuo je ključ u bravi. I tako je, nakon zagrljaja, moj pobjegao. Pedeset godina kasnije, sjećanje me je natjeralo da krišom dođem ovamo i poklonim ti tu uspomenu, da oslobodim iz srca tu tajnu koju sam ti morao reći. Odvedi svoju djecu daleko odavde, sakrij ih dobro od ove opasnosti, neka odrastu i postanu jaki, zdravi i hrabri, jer u budućnosti možda uspiju spasiti moju djecu od bola rata, za kojeg kojeg već predviđaju da će izbiti ovdje za nekoliko godina. Za predsjednika Inicijativnog odbora, koji broji 107 članova iz istočne Hercegovine, izabran je političar iz Srbije, pripadnik Srpske radikalne stranke, 'srpski četnički vojvoda' Siniša Vučinić. U priopćenju ove, kako se naziva, 'nevladine organizacije' navodi se da će 'jedan od osnovnih ciljeva biti njegovanje i baštinjenje četništva kao najznačajnije i najsvjetlije srpske tradicije i promocija četništva kao ideologije budućnosti', piše Dnevni avaz. U priopćenju se tvrdi da će 'nastavnim centrom rukovoditi četnički vojvoda Siniša Vučinić', a u njima će raditi eminentni srpski intelektualci iz Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i Makedonije. U okviru saradnje Sarajevskog ratnog teatra i Festivala ''Sarajevska zima'' na sceni Teatra 10. U Sofiji je ova izuzetno uspješna predstava autora Gorana Stefanovskog, u režiji Dine Mustafića premijerno izvedena 14. U predstavi glume: Irina Zambonas, Filipa Avramova, Petar Kalčev, Filip Avramov, Kristina Karaivanova, Aleksandar Kadiev, Evgenij Budinov, Vladimir Dimitrov, Stoan Mladenov, Vladimir Penev, Ilka Zafirova i Ivan Petrušinov. Pisac songova je Željka Udovičić, scenografija je delo Dragutina Broza, a muziku je komponovala Tamara Obrovac. Glumački tour de force! Tačno gađa stilski hibrid tragikomedije i logiku apsurda. Ima bjesomučnu brzinu farse. Scenografski beskrajno jednostavna, a spektakularna. Ta iskustva su vrlo slična u svim balkanskim zemljama, u pitanju su nijanse. Zato sam bio uvjeren da srednjevjekovni motiv berberina koji odluči uzeti pravdu u svoje ruke i kao antijunak kazniti nove neprikosnovene gazde današnje tranzicije sa željom da odbrani pravo na tradiciju, ljubav, moral i poštenje, može biti predstava koja će nas dirati, ali i opomenuti da je nakon svih ideologija 20. Mali gradski teatar je među najboljim Bugarskim pozorištima i uživa pažnju publike i u Bugarskoj i šire. Nova produkcija pozorišta je još jedan korak u dokazivanju profesionalno izdignute pozicije i otvorenosti ka radu sa talentovanim kolegama izvana. U Mustafićevoj predstavi, teatarski talenat čini sviju da izgledaju kao porodica, baš kao što se to dešava i sa demonima ''zarobljenim'' na sceni, kažu iz SARTR-a- Rezervacije ulaznica na telefone 033 664 070 i 061 434 846. Cijena ulaznica 10 KM, za učenike, studente i grupe odobravamo popust do 70%. SARTR - Sarajevski ratni teatar koji djeluje počeo je sa organiziranjem i produkcijom predstava za najmlađu publiku i tinejdžere, sa ciljem angažiranog djelovanja među mlađom populacijom i profiliranjem buduće publike. Naziv scene za najmlađe je 'Sartrčići', a tokom mjeseca marta planirana je i premijera predstave Kakav krokodil ima glas?. Premijera je planirana premijerno će biti izvedena 17. U predstavi se dvije djevojčice, kroz igru, pokušavaju sjetiti što više životinja, kako one izgledaju, kako se glasaju, kako hodaju itd. Zaplet nastaje onog momenta kada se jedna od djevojčica sjeti krokodila. A kakav krokodil ima glas? U potrazi za odgovorom susreću se sa jednim dječakom, šutljivim i usamljenim, kojeg djevojčice uvuku u svoju igru, te njih sve troje kreću na ekspediciju i putovanje... Predstava je namijenjena djeci od 3 do 8 godina. Rezervacija ulaznica moguća je na br. Parallels are seductive, dangerous, frightening, often inaccurate. It's only when we don't stand up to them that we get a bit queasy and start asking awkward questions. Hafez el-Assad's massacre of his Sunni Islamist opponents at Hama in 1982 comes to mind. Saddam's massacre of his Shia and Kurdish opponents in 1991. Yes, the phantoms of Srebrenica move across our planet faster than we realise, high-speed ghosts whose shadows darken the prisons of Libya and then the towns of Syria. Or maybe those ghosts of Hama — Hama of the nouriya water-wheels, still creaking away as the Syrian Defence Brigades battled their way through the city's underground tunnels 30 years ago, fighting Islamist suicide girls with grenades strapped to their bodies — had visited Srebrenica before its fall in 1995. Mass killings, executions are a kind of revolving wheel. Now you see them. In Hama, perhaps 10,000. In Srebrenica, more than 8000. Well, if all Syria has lost 8,000 souls in a year, Homs's sacrifice must be far smaller. But then the UN statistics do not appear to include the thousands of Syrian army casualties. Government soldiers were also killed in Homs. As they were in Hama. Not many Serbs in Srebrenica. Of course, Benghazi could have been the next Srebrenica if Nato hadn't bombed the Gaddafi tanks which were already nosing into the city last year. There are other parallels, of course, between Srebrenica and Homs. In Srebrenica, the local Muslim commander — Naser Oric, mysteriously rescued before the Serb onslaught — had been killing Serb civilians around the town since 1990. In Homs, the armed defenders had indulged in sectarian killings of their own. Then there are the terrifying mirrors of Srebrenica and Homs with which these reflections began; no Red Cross entry, no journalists, men and boys separated from women, the female refugees and their stories of slaughtered menfolk, men taken away in trucks. In fact, there are a lot of differences, too, enough to take our foot off the indignation pedal for moment. In Srebrenica, Christians were killing Muslims — because they were Muslims. In Homs, Muslims are killing Muslims, albeit that one side is biased towards Shia Alawites, the other towards Sunnis. Indeed, the Dutch UN battalion albeit one of the world's more pathetic military units was there at the time, watching the Serbs taking the men away. Neither the UN nor Nato had blessed Homs with such dodgy protection. Indeed, quite the contrary. Our brave leaders have spent much time telling us how they absolutely, totally and completely refuse to interfere militarily in Syria. And odd, isn't it, how we're almost as keen to publicise our impotence over Syria as we are to threaten Iran over its real or mythical nuclear weapons programme, when Iran isn't massacring anyone at all. Compassion we have for them in spades. But pity is cheap, commiseration easy, sorrow a pain-killer, at least for guilty consciences. The Syrians are going to be left to themselves — as were the Bosnian Muslims for so many years — while those all-purpose sanctions bite away with rubber teeth on the regimes we blame for these horrors. And heaven knows — let us ascend, briefly, to the halls of power and silence — what would happen if the Israelis and the Americans decided to attack Iran while we squandered our strength protecting the people of Homs, Idlib or Deraa. Then there's the all-purpose al-Qa'ida. The Syrian regime says it is being attacked by al-Qa'ida. The Americans suspect this is true, at least when it comes to the suicide bombings in Damascus and Aleppo and Deraa, and even al-Qa'ida says it is true. Bin Laden's ghost appears to be working for everyone, except the victims. We will eventually get to Homs, of course, broken and crushed and with its people only quietly admitting the horrors they have undergone. Fact file: Srebrenica In just 11 days in July 1995, 8,000 Bosnian Muslim men and boys from Srebrenica were murdered by Serb forces in the single worst wartime atrocity since the Second World War. Unlike in Homs, which international observers are barred from entering, Dutch UN troops were in Srebrenica during the massacre. Their decision to stand by and allow Serbs to carry out the killings led to the resignation of the government in Amsterdam in 2002. AP Photo Analysis In a strong and courageous move, has called for the United States to take the lead in protecting innocent civilians being massacred with impunity by the Syrian Army. The only realistic way to do so is with foreign air power. I was there and I covered that war. Twenty years ago, the powers that be said the same in Bosnia, finding every which way, and every tortured rhetorical device including refusing to use the word genocide to avoid intervening. As we all know, tens of thousands of deaths later — including at Srebrenica, the worst massacre in Europe since World War Two — the U. Of course Syria is not Bosnia, nor is it Libya, they are different countries, but just like in those countries, in Syria today a heavily armed military is besieging and slaughtering ordinary civilians, and outgunned rebels too. Just like in Bosnia when the U. Senator McCain has lent a loud U. Tri stotine fotozapisa pruža pregled zbivanja s vremenske distance od dvije decenije. Svima je to vrijeme poznato, no, čini se, da smo i taj dio zaboravili. Detalj sa izložbe Foto: I. Šebalj Za potrebe ove izložbe oko 90 posto fotografija izrađeno je prvi put. Publika će na njima moći pogledati vrijeme kada se bosanskohercegovačko društvo našlo u jednom novom političkom okruženju. Boraveći tada više na ulici a manje u redakciji, znao sam tačno gdje izaći i zabilježiti događaj. Radovi su smješteni u jedan ciklus. Prvi dio počinje sa fotkama malih pionira, a završava sa 6. Treći dio ciklusa odnosi se na dešavanja u samoj skupštini gdje su lideri pokreta vijećali. Slike s kraja zlatnog doba Rad Strašnog je svjedočanstvo jednog vremena, odnosno, kako kaže bh. To je vrijeme kada je građanska struktura Bosne i Hercegovine i Sarajeva bila najzdravili dio jugoslavenskog društva. Beograd i Zagreb su bili puno više oboljeli od nacionalizma i nacionalizama nego tadašnje Sarajevo. Inače, Umjetnička galerija BiH je zatvorena za javnost od 1. Neriješen pravni, a time i finansijski status, već 17 godina produžava krizu u ovoj, kao i u ostalih šest institucija kulture od državnog značaja. Međutim, zbog konteksta same izložbe, Galerija je odlučila da za ovu izložbu učini malu iznimku i otvori svoja vrata. U okviru saradnje Sarajevskog ratnog teatra i Festivala ''Sarajevska zima'' na sceni Teatra 10. U Sofiji je ova izuzetno uspješna predstava autora Gorana Stefanovskog, u režiji Dine Mustafića premijerno izvedena 14. U predstavi glume: Irina Zambonas, Filipa Avramova, Petar Kalčev, Filip Avramov, Kristina Karaivanova, Aleksandar Kadiev, Evgenij Budinov, Vladimir Dimitrov, Stoan Mladenov, Vladimir Penev, Ilka Zafirova i Ivan Petrušinov. Pisac songova je Željka Udovičić, scenografija je delo Dragutina Broza, a muziku je komponovala Tamara Obrovac. Glumački tour de force! Tačno gađa stilski hibrid tragikomedije i logiku apsurda. Ima bjesomučnu brzinu farse. Scenografski beskrajno jednostavna, a spektakularna. Ta iskustva su vrlo slična u svim balkanskim zemljama, u pitanju su nijanse. Zato sam bio uvjeren da srednjevjekovni motiv berberina koji odluči uzeti pravdu u svoje ruke i kao antijunak kazniti nove neprikosnovene gazde današnje tranzicije sa željom da odbrani pravo na tradiciju, ljubav, moral i poštenje, može biti predstava koja će nas dirati, ali i opomenuti da je nakon svih ideologija 20. Mali gradski teatar je među najboljim Bugarskim pozorištima i uživa pažnju publike i u Bugarskoj i šire. Nova produkcija pozorišta je još jedan korak u dokazivanju profesionalno izdignute pozicije i otvorenosti ka radu sa talentovanim kolegama izvana. U Mustafićevoj predstavi, teatarski talenat čini sviju da izgledaju kao porodica, baš kao što se to dešava i sa demonima ''zarobljenim'' na sceni, kažu iz SARTR-a- Rezervacije ulaznica na telefone 033 664 070 i 061 434 846. Cijena ulaznica 10 KM, za učenike, studente i grupe odobravamo popust do 70%. Decenijama uoči posljednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živjeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gdje je cjelokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje. Prošao sam Bosnu uzduž i poprijeko i uvjerio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubjeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvjesnošću, koristiti kao sinonimi za vjersku pripadnost, umjesto riječi pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika. Istorijski osvrt Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevjekovnoj Srbiji je zakon nalagao vjersku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vjera. U srednjevjekovnoj Bosni su zajedno živjeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj bjesnili vjerski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vjera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i vjerski progoni. Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg vijeka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna — dozvolili su da druge vjere postoje i da pravoslavne bogomolje vijekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na vjersku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX vijeku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni. Bosna i Hercegovina je kolijevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevjekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevjekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard. Bosna i Hercegovina je kolijevka partizanskog otpora. Tokom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspješno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije. Rat u Bosni i Hercegovini Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposjednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inovjerne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid. Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primjer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije njih šesnaest uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene neke usljed samog srpskog granatiranja , one nisu sistematski uništavane. U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo vidjeli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposjedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmjeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih. Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smijemo oprostiti. Ubili smo dio svog naroda u Bosni. Civilizacijske perspektive Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podijeljenosti, verska trpeljivost naspram vjerske isključivosti. Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospjeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne — Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vijekovima. U srednjem vijeku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolijevali raznim moćnicima sa istoka i zapada. Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevjekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspjeli da uključe Bosnu u svoju državu. Veijkovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama. Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih vjerskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dijele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu vjerske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrijebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrjebljenja domaćih muslimana tzv. Ovaj koncept djeluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije. Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih naslijeđa — beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti — od nekadašnjih dvjestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvijek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost. Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podijeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susjedne države. Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena vjerski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim dijelovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podjelu djece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živjela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu. Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvijek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspjehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina. Bosna nam je jedina nada! Damjan Pavlica je muzičar i publicista iz južnog Beograda. Frontmen je benda Damjan od Resnika, u kojem svira gitaru i pjeva. Tetar se nalazi na strmoj uzvisini nedaleko od Zetre. Dolazeći tu, prošao sam pored starijih ljudi koji se bore da ostanu na nogama, djece koja se sankaju i ljudi koji čiste ulicu od snijega. U Sarajevu je proglašeno vanredno stanje. Kada sam u toku dana došao tu, da se uvjerim da ću i naveče pronaći to pozorište, jedan mladić je čistio ulicu ispred pozorišta. Rekao sam mu da neću razumjeti dijalog, ali ću pokušati pratiti pirči. Rekao je da se raduje mom dolasku i vratio se čišćenju snijega. U Engleskoj, kada sniježi, predstave se otkazuju. U Sarajevu, glumci se pobrinu da predstave bude. Oni su navikli na gore od ovoga. Sama predstava je dirljiva, napeta i jaka. Dvojica mladića i jedna djevojka totalno preuzimaju Orwellov tekst, prilagođavaju narativ i fokusiraju ga na kompleksan odnos između Winstona, Julie i O'Briena i uklapaju to u energičnu, modernu dekonstrukciju. Kada je potrebno više lica uključuje se video lutkarske makete koji se prenosi direktno sa scene. Kada Winstona muče, stranice njegovog vlastitog dnevnika su istrgnute i poderane u paramparčad. Zvuk trganja stranica, pojačan mikrofonom podsjeća na mrvljenje kostiju. Pacove u Sobi 101 čujemo, ali ih ne vidimo i tako ostaju u domenu imaginacije, kako publike, tako i Orwellovog protagoniste. Winstonov najgori san je postao vrlo živ, ali je u isto vrijeme i halucinacija. Soba 101 je halucinacija onoliko koliko je Winstonovo i Julijino utočište ugodan san. Bijeli hljeb i čokolada, prošvercani u ljubavno utočište imaju okus zaboravljene prošlosti. Finale predstave donosi predivan kontrapunkt između muzike Radioheada i pop-art kolaža ratne mašinerije. Video, kao i sam Veliki Brat, dominira i pozdravlja glumce koji ulaze u beskonačni krug besmislenog rada, besmislenih riječi i rata bez stalnog neprijatelja. Orwell rezonira u kontekstu rata u Bosni i taj kontekst mi nije promakao, međutim, tek kada sam stigao kući shvatio sam značenje naslovne godine. Zimske ollimpijske igre 1984. Pitao sam se šta bi mislio o predstavi i mislim da bi je odobrio. Rekao je davno da pravo pisanje mora podsjećati na prozorsko okno. Iako nisam razumio ni riječ teksta u predstavi, jasam, kao kroz prozorsko okno, vidio kroz nju. Kolege koje pažljivo prate dinamiku rada ovog tijela su primjetile da kad god Vlada ili njene važne odluke dođu u opasnost, SDP dobija dva odlučujuća glasa upravo od poslanika Naše stranke. Vi ste premijeru, takođe, nedvosmisleno pokazali svoju zahvalnost za našu podršku. Mi, premijeru, ne razmišljamo isto o mnogim stvarima, pogotovo u budžetskoj ekonomiji. Ja bih naš generalni stav prema potezima vaše Vlade sumirao rečenicom - vi možda i imate nekog talenta za dijeljenje, ali za pravljenje kolača, nimalo. Ono što nas je povezivalo, ono, čime ste nas, kako opozicija kaže, kupili je naše uvjerenje da ste vi multietnička stranka koja se bori za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi njeni građani biti ravnopravni na cijelom njenom teritoriju. Smatrali smo da je u ime te naše zajedničke ideje vrijedno progutati mnoge loše odluke i praktične poteze koje ste napravili i pravite. Prije nešto više od godine dana, na prvoj radnoj sjednici ove Skupštine, Naša stranka je pokrenula inicijativu za ukidanje diskriminacije prema građanima koje zakon naziva Ostali. Na prošloj sjednici sam premijeru uputio poslaničko pitanje da li je on za ukidanje diskriminacije, te šta i do kada misli poduzeti povodom toga. Odgovor jos nisam dobio. Činjenica da je od pokretanja inicijative do danas prošlo više od godinu dana, a diskriminacija je i dalje na snazi, jasno sugeriše da za njeno ukidanje u ovoj Vladi i u rukovodstvu ove Skupštine ne postoji politička volja. Da li je razlog za otpor prema ideji o ravnopravnosti građana ideološke prirode ili je u pitanju sebičnost konstituvnih naroda, ja ne znam. Kao što ne znam ni kakvu ulogu u pasivnosti Vlade prema ovom problemu ima kalkulacija da bi se izborni kolač u obliku upravljačkih pozicija u javnim preduzećima i institucijama u tom slučaju morati djeliti na 4 a ne na samo 3 dijela - kao što je sada slučaj. Baš kao što će, nadam se, s podsmijehom pokazati na one koji su se onome što je bilo neizbježno opirali do posljednjeg mogućeg momenta. A ono sto je neizbjezno, gospodje i gospodo, je sljedece : Bosna i Hercegovina ce, sasvim sigurno, jednog dana biti drzava njenih ravnopravnih gradjana i naroda. Vrlo mi je važno da vas podsjetim da je referendumsko pitanje na koje je većina građana ove zemlje - baš na današnji dan, prije 20 godina - odgovorilo pozitivno, glasilo: Da li ste zato da BiH bude nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda? Da je pitanje bilo da li ste za nezavisnu BiH u kojoj ce građani na osnovu svoje etničke pripadnosti ili nepripadnosti imati više ili manje građanskih prava siguran sam da bi odgovor bio ne. O Ministru obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Imam utisak da premijer, vlada i jedan dio poslanika, tačku dnevnog reda koja se tiče ostavke prethodnog i imenovanje novog ministra obrazovanja i nauke doživljava kao tehničku, proceduralnu stvar. Ja opet vjerujem da se radi o odluci čije posljedice po važnosti prevazilaze sve odluke koje je ova Skupština, a pogotovo Vlada, donijela za svog mandata. Nadam se da će barem neki od vas, kada završim sa obrazloženjem, dijeliti ovaj stav sa mnom. Ja se neću obazirati na razloge Suljagićeve ostavke koji se navode po kuloarima, a govore o sukobu ministra sa svojim partijskim liderom koji se htio miješati u kadrovska rješenja na sarajevskom Univerzitetu. Bilo bi to ne samo bavljenje glasinama nego i optužba da se ova Vlada, i partije koje je čine, upustila u obmanjivanje javnosti i to u razmjerima kojih se ne bi postidjeli ni sjevernokorejski lideri. Ministar Suljagić je u svom zvaničnom pismu ostavke vrlo jasno i precizno naveo razloge koje su do nje doveli. Na kućna mu je vrata isporučena prijeteća poruka i metak. Slučaj je uredno prijavio policiji. Koliko znam, mi ni dan danas ne znamo ništa više o ovom slučaju nego što smo znali prvi dan. Vlada se, povodom prijetnje smrću koja je upućena njenom ministru, nije oglasila. Takođe ni partija čiji je ministar kadar. Ministar je, pretpostavljam, na osnovu toga stekao utisak da mu niti policija Kantona Sarajevo, niti Vlada na čelu sa premijerom Musićem, niti njegova politička stranka ne mogu ili ne žele garantovati fizičku bezbjednost. Zbog svoje lične i sigurnosti svoje porodice, ministar Suljagić je bio prisiljen da podnese ostavku na položaj na koji ga je postavila ova Skupština. Neću sada ulaziti u filozofsku, političku, raspravu o tome šta prihvaćanje prijetnji i nasilja kao metoda pomoću kojeg se može uticati na sastav vlasti znači za našu, ionako istraumatiziranu, zemlju. Ne radi se ovdje, godpodine premijeru, samo o tome da je ministar Suljagić upravo provodio ono što piše u famoznoj platformi. On je, i to ponajbolje od svih vaših ministara, sprovodio u djelo ono što ste nam vi, prilikom preuzimanja funkcije, obećali u svom odličnom ekspozeu. Prihvatajući Suljagićevu ostavku iz razloga koji su u njoj navedeni, vi premijeru, radite upravo ono što nasilnik koji mu je poslao metak traži. Vi priznajete nadmoć nasilja nad zakonima ove države. Ako premijer i Vlada ovog kantona nisu u stanju zaštititi svog ministra obrazovanja i nauke od nasilja - čemu se onda građani trebaju nadati? Kolege poslanici, Vlada i vodstvo ove Skupštine je pred nasiljem očigledno podiglo ruke uvis. Mi poslanici, ja se nadam, takvu kapitulaciju države pred nasiljem ne smijemo dopustiti. Ministri se u ovj zemlji neće smjenjivati prijetnjama i mecima nego našim glasovima. Mnogi od vaših ministara, premijeru Musiću bi, s obzirom na otsustvo rezultata, trebali otići. Ali niko iz Vlade ne smije otići zbog prijetnji i nasilja. Hiljade ljudi su žrtvovali svoje živote kako bi ovo danas bila slobodna i demokratska država. Iako sam izvjesno vrijeme znala da nije baš dobro, da se opaka bolest okomila na dragog Michaela, željela sam vjerovati da ćemo se sresti u dalekoj Osaki gdje je bio direktor Goethe instituta, ili oživjeti uspomene na sarajevske godine ovog ljeta negdje na Ferhadiji. Kažu nada umire posljednja, potajno sam se nadala da će prostrana njegova duša pobijediti dušmana. Vijest da nema više prijatelja duboko me je potresla. Michael je uistinu bio moj prijatelj , ali istinski prijatelj mog rodnog grada Sarajeva, moje države Bosne. Jednostavan , spreman da uči od dugih, da voli i poštuje drugačije. Pun neskrivene ljubavi prema bosanskom čovjeku, podjednako onom iz Sarajeva i Banja Luke. Izvrsni intelektualac koji je shvatio da je cijeli kosmos unutar bosanske historije. Mnogo predanih i značajnih projekata Goethe instituta na čijem čelu je bio. Svaki susret s njim i njegovom suprugom Mirjanom, meni je predstavljao zadovoljstvo. Poklanjao je ljudima optimizam, vjerovao često i više od rođenog Bosanca da je ova zemlja evropska priča. Fasciniralo me je kako jedan Nijemac tako dobro razumije bosanski humor. Kako voli i poštuje život u mahali koju je odabrao za svoj dom tokom šestogodišnjeg boravka u Sarajevu. Volio je Michael strastveno džez, ali imao i istančan osjećaj za sevdah. Sa žarom i željom govorio je o ljepoti sevdalinke, želeći da svoju ljubav prenese neupućenim gostima Goethe instituta. Vjerovao je u projekat oživljavanja bosanskog sevdaha i uspio u svojoj nakani. Jer, ako na ovom svijetu postoje ljudi koji gube patos, onda su to Bosanci. A i odakle uzeti patos u gradu koji je prije dugo vremena već jednom bio tamo, kuda danas hoće Evropa? Pri čemu Evropa i nije uvijek najbolji primjer. Ne, Sarajevo se više ne može mnogo toga naučiti, posrnulom gradu se maksimalno još može pomoći da ustane. I stoga taj značaj male geste, spontani poziv na ulici na kafu, posjeta susjedima u dane praznika, pitati koga za zdravlje, sjećanje na prošle dane i pomen onih koji su prerano otišli, ovdje nije nikakva sitnica. Jedan dan života u Sarajevu tek dobija na vrijednosti zahvaljujući stalnoj međusobnoj garanciji da su to te male stvari koje čovjeku omogućavaju da podnese velike udarce sudbine u privatnoj sferi i u politici, u neizrečenoj nadi da će ono, što se dogodilo gradu i ovoj zemlji, ipak jednog dana dobiti neki veći smisao, te će tako ono što se doživljavalo, barem za dobro unuka i praunuka. Konačno, Sarajlije žive za ovaj bijeg, on im daje snagu da odigraju sve svoje uloge umjetnika preživljavanja, improvizatora, ali i majstora zanata koji su drugdje već odavno izumrli, zaljubljenika štampane riječi i prijatelja oštrog pera i akademske debate, i — a i to se već jednom mora reći o njima — taksista koje po poštenju dostižu još samo njihove japanske kolege! Naravno, i kao gatalica u fildžan i sumnjičavih tumača predskazanja, ali uvijek kao umjetnika u nagovaranju, dobacivanju, slatkorječivosti, molitvama za zdravlje, nekada strpljivih, nekada ljutitih, nekada pretjerujućih, nekada ublažavajućih, često melanholičnih, ali pri tome jako prožetih samoironijom i bez sumnje, majstora u ispijanju kahve, notornih politikanata i — svaka čast — bosansko-hercegovačkih ignoraata svake zabrane pušenja svakom evropskom birokrati želim da jedanput u nekoj bosanskoj kafani naleti na znak pušenje poželjno! Kada smo u ljetu 2008. Tada sam ponovo vidio onu dvojicu staraca, ovog puta u susjednoj kafani. Sjedili su za dugim šankom, licem okrenuti ka izlogu. Jasno sam mogao raspoznati kako je onaj psovao i pri tome stalno prstom lupkao po tastauri svog mobitela. I drugi je iz džepa izvadio mobitel, kao da je želio vidjeti, da li njegov funkcioniše, i vrtio i okretao ga je u svim pravcima. Sjećam se dana referenduma. Taman sam napunio 18 godina i postao punoljetan. Nazvali su me i rekli da sam izabran za člana komisije moje Mjesne zajednice. Bio je to divan poklon mome punoljetstvu. Bila mi je čast. Od uzbuđenja sam jedva zaspao, a iz istog razloga probudio sam se rano. Lijepo sam se sredio. Obukao sam najljepše stvari, pa i odjelo. Svoju dugu kosu svezao sam u rep kako bih izgledao pristojnije u očima starijih komšija. Čim je glasačko mjesto otvoreno, ljudi su počeli dolaziti. Svi su bili sređeni i veseli. Među prvim glasačima bio je gradonačelnik Sarajeva, a zajedno sa njim i posebni izaslanik Evropske zajednice. S gradonačelnikom sam bio u odličnim odnosima, a naša Predsjednica MZ je nešto pričala što nisam zaboravio, ali ne znam ponoviti jer ni tada nisam baš najbolje skontao o čemu priča. I Hamo i onaj stranac su bili u čudu. Bila je to lijepa prilika da se upoznam sa svim svojim komšijama, a ono što mi je ostalo u posebno lijepom sjećanju je činjenica da sam taj dan sreo i komšiju Gorana, Zorana, Tončija, Adnana, Midhata, Veru…Cunija, kasnije jednog od najhrabrijih naših policajaca na Općini Stari grad. Glupo mi je to i govoriti, ali on je bio Srbin… Istina je da veliki broj Srba u BiH nije izašao na izbore, ali je laž reći kako Srbi nisu glasali za nezavisnu BiH. Bili su u pravu. I još nešto, drugi dan, u popodnvenima satima za vrijeme pauze stajao sam sa prijateljem kod Parlamenta BiH. Dok smo stajali ugledao sam auto koje je prolazilo Marin dvorom a iz kojeg je bila izbačena srpska zastava. Malo kasnije javljeno je kako je ubijen srpski svat na Čaršiji. Bio je to navodni povod blokadi grada. Sve je izgledalo suludo. Ipak, u zraku je postojala neke energija vrlo specifična za to vrijeme. Kao da je zrak bio drugačiji. Ili smo ga udisali punim plućima osjećajući kako će ga uskoro ponestati. Sjećam se da sam navečer bio u Parlamentu, čekajući rezultate izbora. Bilo je jasno da je Referendum uspio. Šetajući prema kući, iz ne znam kog razloga imao sam osjećaj kao da me neko sve vrijeme drži na nišanu. Prešao sam Vrbanja most, a samo nekih pola sata nakon toga ušao u kuću. Vidjele su se siluete naoružanih ljudi sakrivenih iza kontejnera za smeće. Nisam zaspao cijelu noć. Ujutro sam hodao po komšiluku i razgovarao o nevjerovatnoj slici sa televizije. Izgledalo je potpuno nadrealno. Nije se nazirao način kako će se sve to razriješiti, pa sam odlučio da odem malo prileći. Kada sam se nekoliko sati kasnije probudio sve se razriješilo. Barikada se uklonjene i sve se vratilo u normalu. Kao da se ništa nije dogodilo… Na referendum je izašlo 63% glaača, a za nezavisnost je glasalo 99,4%. Tadašnji predsjednik Alija Izetbegović je proglasio nezavisnu Republiku BiH. Prva zemlja koja priznaje BiH bila je Bugarska, a potom se redaju jedna za drugom. Suada i Olga su prve žrtve, a ubijene su na Vrbanja mostu. Čitav dan sjedim ispred televizije. Vidim na TV-u kako iznad Parlamenta prolijeće avion JNA. Samo tren poslije isti avion vidim sa svog prozora. Opet sam pokušao zaspati, u nadi da će se sve razriješiti kad se probudim, ali to ovaj put nije upalilo. Slijedeći dan stiže priznanje BIH od strane SAD i Evropske zajednice. Širom BiH počinju progoni nesrpskog stanovništva. Početkom maja BiH priznaje i Rusija, a slijedeći dan dolazi do potpune blokade grada. Drugi dan maja sam predobro upamtio. JNA je uskoro proglašena okupatorskom vojskom. Hvala Bogu, danas živimo u miru, ali i dalje čekamo pravdu!
#?@02;5=85 =0 :>=D;8:B8
Znanje se ne moze prenijeti, onaj ko uci mora ga vlastitom aktivnosu konstruirati. SI-ID LAMBERT, Michael C. Sebastijana i Roka u središtu mjesta. Vjerujete da to plaćate za vlastito dobro, za dobro drugih, ili kako bi se zaštitili od nekog neprijatelja. Slovenski učitelji so se, skupaj z umikajočo jugoslovansko vojsko, ali odselili ali pa jih je madžarska oblast pozneje odslovila.
[Sex sa životinjama|Fortuna agencija posao|Parovi traze parove]
Oznake: Ernest.docx
komentiraj (0) * ispiši * #
