Prvosvibanjska avantura
Danas sam, u skladu s tradicijom, bila na izletu s obitelji. Mislim, volim ja izlete, ali više teoretski...nemate pojma kako to kod nas ide. Mi ne krenemo rano ujutro, kao sav normalan svijet.
Djeca i ja ustanemo, jedemo i onda čekamo...Napokon, uz malo sreće, oko 10 uspijemo istjerati tatu iz kreveta, koji onda, uz gunđanje, treba kavu i oko pola sata za razbuđivanje. Prije polaska natežemo se oko nevažnih gluposti, a naravno da se uspijemo i posvađati oko jedne ili više od tih nevažnih gluposti
Onda se sa suzama u očima pitam što mi je to trebalo i da sam se već mogla naučiti pameti i ništa ne planirati i nikuda ne ići s njim...
Onda napokon, opet uz malo sreće kao danas npr. oko 11 ipak krenemo...
Danas smo išli u Baranju samo mi, bez prijatelja. Svi s kojima smo mi htjeli ići imali su drugih planova ili poslova tako da smo mogli ili ići sami ili ići s nekim s kim inače ne bi rado išli ili ne ići uopće. Odlučili smo se, dakle, za prvu varijantu. Moj zakoniti je, inače, malo neodlučan. A ja izmišljam, priznajem
I tako mi se na mjestu na kojem smo se već ranije planirali utaboriti nije sviđao sastav posjetitelja (naišli na poznatu obitelj od koje mi se diže kosa na glavi, a stjecajem okolnosti, slušam ih, nažalost, svaki dan 
), onda nisam htjela biti pokraj žabokrečine ili ceste ili oboje itd.
I tako smo mi lutali Baranjom sve do pola 2! Već mi je bilo dosta, zakoniti šizio, djeca ožednila i ogladnila..
Na kraju smo se vratili na početak putovanja, našli svoje mjesto pod suncem i ipak se uspjeli malo opustiti. Bilo bi još bolje da me migrena nije uhvatila 
.
Evo kako je to izgledalo:
01.05.2007. u 20:11 | K | 1 | P | # | ^
