|
...i tada pomislih da ne želim pjesmu već nešto triput gore triput iznad želja što balansira bez ruku jezika i sigurnosne mreže nešto posve nebitno utkano u zrak što prolazi kroz uho sjedne na ušnu resu i paleći cigaretu šuti o svemu što isparava ostatke večeri i mašući plaštom oblikuje tik na usnama briše gumicom liniju života tvrdeć` kako je passé pa ostavlja otiske svojih stopala po dlanovima uz šeretski osmijeh i posve nebitno "dođi" nešto što može plakati na ulici zavijati na sunce šetati sa rupom na majici ispucati film i razvući ga po stanu samo da izmjeri duljinu trenutka što može sasvim usput zamisliti sebe kako sjedi na grani i praveći lišću uši pripitomljuje sjetu nešto posve nebitno kao različite čarape kao stranac koji se nasmije u prolazu kao tri točke umjesto jedne |
| Popapaj ih očima | (sakrij me) |