Post o ničemu (pametnom)
Znate onaj tip ljudi koji silno voli komentirati?
Ne mislim na blog-komentatore, naravno, nego na one koji na svaku rečenicu koju čuju vole dati svoj "osvrt". Uglavnom ih uopće nije briga hoće li ispasti bezobrazni ili grubi, nisu im na kraj pameti emocije onog drugog, ma kakvi, njima je na prvom mjestu njihovo "pravo na mišljenje". Pa makar ih mišljenje nitko ne tražio, ili makar se radilo o posve osobnim životnim stvarima pojedinca o kojima nitko, osim glavnog aktera, ne bi trebao davati sud. Razmišljajući o tom tipu zaključila sam kako se uglavnom radi o kompleksašima koje malo tko želi slušati, ili se ne osjećaju dovoljno važno, pa su se odlučili za metodu nametanja.
Tako ja, primjerice, silno mrzim kad me netko pita kada se udajem, ili, još gore, komentira kako bi mi već bilo vrijeme. Moja trenutna ljubavna situacija uopće nema veze s tim što ja mrzim takve tvrdnje, jer ih slušam već odavno, valjda otkad su takva čudna bića zaključila da nije dobro biti više od X godina (ili mjeseci) u vezi i da nakon tog perioda jedino još može uslijediti brak. Mrzim i savjete koje nisam tražila, a koje takvi nude na temelju svojih vlastitih procjena da ta veza nije kako bi trebala biti.
Ili, djeca. E, ti su mi još draži. Nekoliko puta sam čak i ulazila u rasprave, pokušavajući lijepo objasniti neke stvari, a onda sam smislila jednu rečenicu na koju uglavnom svi zašute: "Nemate pametnijeg posla nego baviti se mojim reproduktivnim organima?"
Naravno da se neki na tu rečenicu čak i uvrijede jer – Bože moj! – pa oni mi žele samo dobro!
I tu dolazimo do onih koje stvarno najmanje volim, a to su oni koji mi žele dobro. Oh, nemam riječi. Stvarno mora da sam nešto posebno kada se ti dobronamjernici toliko bave sa mnom.
...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti