nina i samo nina
četvrtak, 05.02.2009.
¸NAPOLEON BONAPARTE
Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.
POVIJEST HRVATSKE
Hrvatska država izlazi na europsku pozornicu u ranom srednjem vijeku, i nakon nekoliko stoljeća samostalnosti, ulazi u personalnu uniju s Mađarskom, a obadvije države tijekom ratova s Turcima dolaze pod vlast Habsburgovaca, vladara Austrije, dok je primorski dio pod vlašću Venecije. U 19. stoljeću i Primorje i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a dolazi i do oživljavanja hrvatskih težnji za ujedinjenjem zemalja i samostalnošću. Austro-Ugarska raspada se 1918. godine, a Hrvatska je uključena zajedničku državu sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom koja se na kraju zvala Kraljevina Jugoslavija. Nakon pokušaja uspostave samostalne države pod patronatom sila osovine u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska postaje federalna jedinica ("republika") u novoj Jugoslaviji. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća Jugoslavija se u krvavom ratu raspada, a Hrvatska postaje samostalna i međunarodno priznata država, s perspektivom ulaska u Europsku Uniju.
Hrvati i drugi Slaveni stigli su u današnju Hrvatsku i Bosnu u 7. stoljeću. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinije": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska.
Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII. nazvao dux Chroatorum 879. godine.
Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je oko 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (1058.-1074.).
Nakon izumrijeća hrvatske narodne dinastije Trpimirovića 1091. godine, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (Pacta Conventa).
Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.
Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonije. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. stoljeća. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo vladalo je Hrvatskom sve dok ih Ludovik I. Anžuvinac nije pokorio, a isti vladar povratio je Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.
Kada je Osmansko Carstvo počelo osvajati Europu, Hrvatska se našla na granici s carstvom. Unatoč stalnim borbama, Hrvatska je gubila sve više teritorija zbog nadiranja Turaka.
U 16. stoljeću Hrvati su postali zaštitnici kršćanstva u Europi. Zbog togo što su Hrvati branili svoju vjeru i domovinu protiv mnogo jačeg neprijatelja, Papa Lav X. napisao je pismo biskupu Trogira i rekao "Glava Crkve neće pustiti da padne Hrvatska, jak i snažan zid kršćanstva." Hrvatska je postala
Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. prekinuo veze s Austro-Ugarskom koja je izgubila rat te se raspala. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.
Podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine
Stjepan RadićKraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925.-1927.. Početkom 1925. djelovanje HRSS bilo je onemogućeno primjenom Zakona o zaštiti države, a Stjepan Radić je zatvoren. U zatvoru on radikalno mijenja stranačko usmjerenje: prihvaća monarhiju i Vidovdanski ustav i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka.
Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Nakon mjesec i pol, Radić umire od posljedica. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.
Kralj Aleksandar ubijen je 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu propala je 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.
karl marx
1883.), njemački filozof.
Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator Međunarodne udruge radnika. Iako je doktorirao filozofiju, puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno ekonomijom.
Glavno Marxovo djelo je "Kapital" u tri knjige, koje se bavi ekonomskom problematikom. Drugo njegovo djelo, važnije za filozofiju, su "Ekonomsko-filozofski rukopisi". Od djela koja je Marx napisao s Friedrichom Engelsom važnija su "Njemačka ideologija" i "Manifest Komunističke partije". Veći dio života Marx i Engels su blisko surađivali. Engels je uvijek priznavao Marxu vodeću ulogu u izgradnji teorije koju su obojica zastupali. Ipak, većinu filozofskih tekstova "marksizma" napisao je Engels, dok se Marx puno više bavio ekonomskom problematikom.
Marx prihvaća Hegelovu dijalektiku, kao metodu po kojoj se svijet i društvo razvijaju i po kojoj se jedino mogu shvatiti. Ali on odbacuje Hegelov idealizam. On kaže da kod Hegela dijalektika "dubi" na glavi i da ju je on okrenuo "na noge". (Hegelovci bi vjerojatno rekli obrnuto: da ju je Marx okrenuo "naglavačke"). Po Marxu ne određuje svijest materiju nego obrnuto, ono materijalno određuje svijest. Kod ljudi, pak, ono materijalno je proizvodnja sredstava za život. Čovjek je u prvom redu proizvođač, njegov položaj u procesu proizvodnje određuje sve ostalo. Strukturu svakog društva određuju njegovi proizvodni odnosi. Oni su materijalna baza koja određuje idejnu "nadgradnju" društva, a ta nadgradnja uključuje sve ostalo, od politike i prava do znanosti, umjetnosti, morala i religije.
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi povijesti u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunistički manifest: "Povijest svih do sada postojećih društava je povijest borbe klasa." Njegov cilj je bio stvaranje besklasnog društva.
Poslije sloma Pariške Komune Marx je prebjegao u Londonu
olimpijske igre (kratica: OI) su veličanstveno višesportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine. Pogrješno ih nazivamo i Olimpijade, jer Olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivano čitavo razdoblje između dviju Olimpijskih igara, pa tako početak jednih Olimpijskih igara označava početak Olimpijade, a ta Olimpijada traje do početka idućih Olimpijskih igara, čime započinje slijedeća Olimpijada, itd. Ispravan i službeni naziv nekih Olimpijskih igara, npr. konkretno Igara 2004 godine u Ateni glasi: "Igre XXVIII. Olimpijade modernog doba". Te Igre, u Ateni 2004. godine, ustvari nisu 28. Olimpijske igre (od Atene 1896. godine, naovamo) - koje su održane - nego "tek" 25. To zato jer Igre VI., XII. i XIII. Olimpijade modernog doba, koje su trebale biti održane u Berlinu 1916., Helsinkiju 1940. i Londonu 1944., zbog Prvog ili Drugog svjetskog rata, nisu održane.
Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC, a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog i, uopće športskog, tijela postao je Grk Demetrios Vikelas. Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks “ljetne”, jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni, i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Pošto se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim športovima uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu, Francuska, 1924 godine.
Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. godine u Lillehammeru u Norveškoj.
Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu. Olimpijske igre okupljaju sportaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor. Sportaši, ma kako poznati i kvalitetni bili, za razliku od natjecanja na nekoliko početnih Olimpijskih igara, ne mogu se samoinicijativno i sami prijavljivati za sudjelovanje na Igrama jer bi očito broj, na taj način, prijavljenih sportaša bio nepodnošljivo velik.
srijeda, 04.02.2009.
Stjepan Radić
Djelatnost u jugoslavenskoj monarhiji
Godine 1920. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. godine ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu.
HRSS na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine uhićen je i predan sudu.
Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. Radić je ponovo u opoziciji i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (koju je vodio Svetozar Pribićević) i nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.
Dana 20. lipnja 1928. godine revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Sahranjen je 12. kolovoza u Zagrebu na Mirogoju.
Suprotna gledišta
Iako se mnogi ne bi složili, Stjepan Radić može biti promatran iz posve različitog kuta. Ako pratimo nit njegova djelovanja, i djelovanja njegove stranke, kroz povijest vidjet ćemo da je Stjepan Radić začetnik filozofije pragmatizma u hrvatskoj politici. U prilog ovoj tvrdnji dovoljno govore brojne promjene imena HSS-a za vrijeme Kraljevine i to samo iz razloga da im ne bi moglo biti zabranjeno političko djelovanje po osnovi protuustavnosti imena stranke (Republikanska). Nadalje, kada se nađe na pragu ilegale Radić se ne libi za savjet pitati ni Kominternu, a kad na kraju spomenem koalicije HSS-a sa Pribičevićem i kasnije s Cvetkovićem, odnosno Radićeve i Mačekove ministarske fotelje u Vladi omražene Kraljevine, moramo shvatiti da Stjepan Radić nije pravilno prezentiran u današnjoj hrvatskoj javnosti. Danas Radića doživljavamo kao političara idealista koji je i krv i život svoj položio pred velikosrpskom hegemonijom na braniku tisućljetne hrvatske državnosti, a Radić nije bio ni blizu toga. Stjepan Radić ima velike zasluge za očuvanje kakvog takvog položaja Hrvata u Kraljevini upravo zbog svoje ustrajnosti u političkom djelovanju i korištenja filozofije političkog pragmatizma no Stjepana Radića smatramo jednom od najblistavijih ličnosti u hrvatskom narodu.
Franklin Delano Roosevelt
Franklin Delano Roosevelt (30. siječnja 1882. - 12. travnja 1945.), američki državnik i političar, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država biran četiri puta uzastopno.
Odrastao u uglednoj njujorškoj aristokratskoj familiji, Roosevelt se politikom počeo baviti od godine 1909. kao pristaša Demokratske stranke. Za vrijeme prvog svjetskog rata se istakao na položaju pomoćnika ministra za mornaricu.
Godine 1921. je obolio od dječje paralize, bolesti zbog koje nije mogao hodati, ali čije postojanje je, slično kao i ljubavna veza sa sekretaricom Lucy Mercer, ostalo tajnom do kraja njegovog života. Zahvaljujući tome je godine 1928. izabran za guvernera New Yorka.
Roosevelt
Godine 1932. je izabran za predsjednika SAD u jeku velike ekonomske krize. Njegov prvi mandat bio je obilježen nastojanjem da oporavi nacionalnu ekonomiju, pri čemu je primijenio niz reformi inspiriranih idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Ta politika, poznata pod nazivom New Deal, je počela davati rezultate tek s izbijanjem drugog svjetskog rata.
U međuvremenu je Roosevelt ponovno izabran za predsjednika godine 1936. Za vrijeme drugog mandata su ekonomska pitanja s vremenom došla u sjenu svjetskih događaja koji će godine 1939. eskalirati u drugi svjetski rat. Koristeći tu krizu kao izgovor, Roosevelt je prekinuo s dotadašnjim presedanom i kandidirao se po treći put, te pobijedio na izborima godine 1940. Iako je inzistirao na tome da SAD podržavaju Veliku Britaniju (a poslije SSSR), te razvio lično prijateljstvo s Winstonom Churchillom, zbog tada dominirajućeg izolacionizma u američkoj javnosti se SAD nisu uključile u rat sve do japanskog napada na Pearl Harbor godinu dana kasnije.
Roosevelt se istakao kao dalekovidan, ali i pragmatičan ratni vođa. Ispravno je zaključio da se prvo mora poraziti Njemačka, a tek onda Japan, pri čemu je bez ikakvih ideoloških predrasuda Sovjetima slao obimnu vojnu pomoć. Sudjelovao je na dva summitta savezničkih vođa - u Teheranu godine 1943. i Jalti godine 1945. - prilikom kojih se odlučivalo u sudbini poslijeratne Europe.
Za predsjednika je ponovno izabran godine 1944. i umro nekoliko mjeseci kasnije, nedugo prije pobjedonosnog završetka rata.
Zahvaljujući njegovoj politici odbacivanja tradicionalnog izolacionizma, SAD se nisu samo izvukle iz dotada nezapamćene ekonomske i političke krize, nego su se nametnule kao glavna vojna, ekonomska, politička i kulturna sila u svijetu - status u kome uživaju do današnjeg dana.
anklin Delano Roosevelt rođen je 30. siječnja 1882. godine. Politkom se počeo baviti 1907. godine, a već 1910. izabran je za senatora savezne države New York na listi Demokratske stranke. Predsjednik Wilson imenovao ga je 1913. podsekretarom mornarice. Na toj dužnosti je ostao do 1920. godine kada je Demokratska stranka izgubila izbore. Godine 1921. postaje paraliziran. Iako su u početku mislilo da je uzrok tomu poliomijelitis, studija iz 2003. utvrdila je da bi uzrok mogao biti i Guillain-Barréov sindrom. No, unatoč ovome, nastavio je političku djelatnost te je 1928. godine izabran za guvernera savezne države New York. Na konvenciji Demokratske stranke 1931. izabran je za predsjedničkog kandidata. Na izborima 1932. godine Franklin Delano Roosevelt odnosi nadmoćnu pobjedu - samo šest država nije glasalo za njega. Na predsjedničkoj inaguraciji 1933. u ožujku obećao je New Deal (socijalne mjere u vrijeme duboke ekonomske krize koje su mu donijele veliku popularnost) i izrekao, kasnije čuvenu, rečenicu:
Dopustite da iznesem svoje čvrsto vjerovanje kako se trebamo bojati jedino straha samoga.
S New Dealom Roosevelt je pokrenuo kampanju radikalnih mjera za ozdravljenje nacionalne privrede. Kampanja je uključivala masovni program javnih radova (brane, šume, autoceste) koji su financirani iz saveznog proračuna. Ovi radovi omogućili su zapošljavanje nekoliko milijuna ljudi. Uz to reorganiziran je bankovni sustav, uvedeno je osiguranje za nezaposlene i starosna mirovina. Također je izmijenio politiku Sjedinjenih Država prema država Srednje i Južne Amerike u politiku dobrog susjedstva. Tri godine prije ponovnog izbora za predsjednika Sjedinjenih Država, točnije 1933. godine, sa Sovjetskim Savezom uspostavlja diplomatske odnose.
Godine 1940. treći se put kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Država, što je to dotada bilo nezabilježeno u američkoj povijesti. U kolovozu 1941. Roosevelt i Churchill sastali su se u Placentia Bayu u New Foundlandu (Kanada) i sastavili Atlansku povelju koja je sadržavala četiri tzv. Rooseveltova pravila koja je iste godine objavio u Povelji o četiri slobode: misli, vjere, od bijede i od straha. Atlanska povelja značila je začetak Ujedinjenih naroda. S Churchillom je potpisao i Zakon o zajmu i najmu kojim je omogućio američku pomoć u borbi protiv Sila Osovine.
U studenome 1944. godine po četvrti put pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Već prilikom susreta na Jalti (u veljači 1945. godine) s Churchillom i Staljinom vidno je bolestan. Tada ga je pregledao Churchillov liječnik i dao mu manje od šest mjeseci života. Preminuo je 17. travnja 1945. od izljeva krvi u mozak u Warm Springsu u saveznoj državi Georgiji. Pokopan je u Washingtonu. Postumno po njemu je nazvan jedan nosač zrakoplova američke mornarice. Također postumno 1948. godine u Londonu mu je otkriven spomenik na jednom od londonskih trgova. Spomenik je na svečanom otvaranju otkrila Rooseveltova supruga Anna Eleanor Roosevelt.
Ante Pavelić
Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889. - Madrid, 28. prosinca 1959.), hrvatski radikalni nacionalistički političar, vođa ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.
Glavna Pavelićeva politička orijentacija do ubojstva Stjepana Radića (1928.) bijaše parlamentarna borba za hrvatsku samostalnost protiv velikosrpskoga tlačenja. No, već je od samoga početka pokazao značajke koje su imale kobne posljedke po hrvatski i srpski narod: dezorijentiranost i politički oportunizam za koji je, vjerojatno, smatrao da predstavlja taktičku lukavost i pragmatizam - no, u zbilji se svodio na kratkovidnu i amatersku politiku. Po dostupnim informacijama, Pavelića je velikosrpski teror gurao u sve veći ideološki radikalizam, što je u surječju sve snažnijih fašističkih i nacističkih pokreta i država u ondašnjoj Europi značilo paktiranje s talijanskim fašizmom . Nastupima u Skupštini SHS (o kojima je ostavio žive zapise) borio se protiv srbijanske tiranije, a poslije umorstva Radića pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji Mačeka i Pribićevića. Prijelom u Pavelićevoj karijeri predstavlja šestojanuarska diktatura (6. siječnja 1929.), kada emigrira preko Beča i Budimpešte u Sofiju. Tu je ostvario suradnju s makedonskim bjeguncima, te sklopio pakt o pomaganju za osnivanje samostalnih država Hrvatske i Makedonije. Na ovome mjestu valja dati kratku procjenu Pavelićevih političkih ideja i djelatnosti iz toga doba.
* ogorčen srbijanskim terorom (ubojstva političkih vođa, intelektualaca kao Šufflay i Pilar), Pavelić je postao svjestan da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima, te da je ideja hegemonije dublje ukorijenjena u srpski nacionalni korpus nego što se to inače mislilo. No, sam uspjeh Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj su u velikoj mjeri sudjelovali i Srbi prječani, pa i Srbijanci) ga je mogao usmjeriti u pravcu izvanparlamentarne demokratske borbe - što se nije dogodilo. Pavelićev je jedini cilj bio hrvatska država - makar bila i još eksploatiranija nego u Jugoslaviji, samo da se uspostavi bar formalni politički subjektivitet. Iako ta ideja sama po sebi nije promašena (postoje primjeri u povijesti, napose u Latinoameričkih zemalja, da su polukolonijalne zemlje tijekom vremena izvojštile sve veći i veći stupanj istinske suverenosti i samostalnosti), u kontekstu Europe između dva svjetska rata bila je ostvariva jedino uz pomoć nacifašističkih režima. Prema tomu, da bi dobio formalno samostalnu Hrvatsku, Pavelić se nužno morao povezati s državama koje su željele srušiti Versailleski poredak, a to je značilo Italiju, Njemačku i Madžarsku. Time je sudbinu svoje političke opcije vezao isključivo za navedene zemlje.
* no, to je neizbježno u slučaju Italije i Madžarske značilo pristajanje na otkidanje hrvatskih nacionalnih teritorija. Taj je gubitak Ante Pavelić mislio kompenzirati dobitcima na drugom ozemlju, poglavito u Bosni i Hercegovini, uz neartikuliranu ideju što s odvojenim područjima kasnije. Sve to pokazuje upravo nevjerojatnu političku kratkovidnost: u slučaju snaženja Italije i Madžarske, mogućnost povratka hrvatskih krajeva realno prestaje, dok u slučaju poraza i slabljenja tih zemalja sama opstojnost Hrvatske kojoj bi oni bili garantom postaje vrlo upitnom.
* iako nije prema Srbima gojio neprijateljske osjećaje u mladosti, zbilja velikosrpskoga nasilja je u Paveliću učvrstila uvjerenje da je nemoguće postojanje hrvatske države sa srpskom manjinom. Za razliku od Hitlera, koji je bio opsjednut Židovima i često imao emocionalne ispade prema ideju židovske urote, nije poznat nijedan Pavelićev radikalni istup prema Srbima (a još manje prema Židovima, koji su tvorili značajan segment u Hrvatskoj stranci prava). No, već je u ranom razdoblju bilo očito da je Srbima namijenio ulogu građana drugoga reda (koji bi «platili» za dioništvo u jugorojalističkom teroru), te da je smatrao da je Srpstvo nepomirljivi protivnik Hrvatstva. Njegova je vizura odnosa prema Srbima u to doba najvjerojatnije uključivala pritisak na iseljavanje, no ne i krajnje nasilne mjere. Isto, pročitaju li se Pavelićeve uspomene, teško se oteti dojmu da je bio prilično ravnodušan prema Srbima prječanima, dok je gojio snažan animozitet prema Srbijancima koje upravo organski nije podnosio kao balkansko-cincarski element. Ironijom sudbine, upravo su prječani postali glavnom žrtvom njegova režima.
* u stranačkom pogledu, Pavelić je promijenio Hrvatsku stranku prava do neprepoznatljivosti, izbacivši skoro sve njene izvorne značajke (liberalizam, neprijateljstvo prema snažnim germanskim i romanskim hrvatskim neprijateljima, kao i madžarskim teritorijalnim aspiracijama, antiklerikalizam), dok je negiranje Srba kao političkoga naroda (što bijaše, usput, odlika svih hrvatskih stranaka uz izuzetak koalicije koja je doživjela neslavan krah) doveo do paroksizma- velikosrpsku je diktaturu poistovjetio s cijelim narodom, s kobnim posljedicama za budućnost.
Pavelić je u Italiji osnovao nacionalističku organizaciju pod imenom Ustaše, a sebe proglasio autokratskim vođom ili Poglavnikom toga pokreta u nastajanju. Tijekom nekoliko sljedećih godina tu je organizaciju koja je imala neke sličnosti s nacionalno-oslobodilačkim društvima poput irske IRA-e ili kasnijega palestinskoga PLO-a Pavelić relativno brzo pretvorio u proto-fašističku udrugu s idoliziranjem svoje uloge do nepogrješivosti, te vizijom buduće Hrvatske kao marionete Mussolinijeve Italije. Ustaše su organizirali neuspjeli Velebitski ustanak 1932., a 1934. im je pošlo za rukom da, u suradnji s makedonskim VMRO, likvidiraju jugoslavenskoga kralja Aleksandra u atentatu u Marseillesu 1934. Tada je pod pritiskom Versailleskih sila konfiniran u Italiji i stavljen u zatvor do 1936. U razdoblju od 1929. do 1934. je ustrojio niz kampova za gerilsku borbu u Italiji i Madžarskoj, koji su raspušteni nakon ubojstva kralja Aleksandra. «Ideološka platforma» ustaškoga pokreta je bila jasno definirana- odnosila se uglavnom na uspostavu samostalne hrvatske države pod patronatom desno-totalitarnih europskih država, na ozemlju koje je odgovaralo maksimalističkim hrvatski zahtjevima u kojima su Bosanski Muslimani tretirani kao Hrvati. O budućnosti i održivosti takve države Pavelić i njegovi sljedbenici (njih oko 150) nisu previše razbijali glavu.
Nakon nekoliko obrata sudbine, pokušava se približiti Hitlerovoj Njemačkoj, te u razdoblju od 1936. do 1939. igra na obje karte (primio ga je i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano, nakon Pavelićeve internacije u Sieni). Pavelićeva logika je bila jednostavna: znao je da je bolje vezati se uz moćniju Njemačku koja nije imala teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj nego za Italiju koja je kanila otrgnuti velik dio hrvatskih zemalja. No, iz kaše u koju se uvalio nije bilo moguće lako izaći, pa je do konca rata ostao razapet između njemačkoga i talijanskoga utjecaja. Kao najvažniji prigovor moglo bi se reći da je već i time bitno odredio sudbinu države, jer ju je koncipirao kao marionetu dviju fašističkih zemalja s kojima je nužno nestajala- bilo u slučaju pada tih režima u mirnodopsko vrijeme, bilo vojnim porazom navedenih zemalja. Jedina garancija opstanka tako koncipirane hrvatske države je bila pobjeda i trajnija vlast sila Osovine- što bi bila još mračnija srednjoročna perspektiva za hrvatski narod zbog eksploatacije, raseljavanja i grabežljivosti.
Nikola Tesla
Tesla se rodio u Hrvatskoj, u mjestu Smiljan kod Gospića, u srpskoj obitelji. Otac mu je bio pravoslavni svećenik. Nikola je pohađao gimnaziju u Gospiću i Karlovcu, a elektrotehniku studirao u Grazu i Pragu. Radeći četiri godine kao inženjer u Budimpešti i Parizu izumio je okretno magnetsko polje i napravio prvi praktični motor za izmjeničnu struju. Godine 1884. odlazi u SAD i tri godine kasnije osniva vlastiti laboratorij, u kojem dolazi do svojih najvažnijih izuma - višefazni sustav izmjeničnih struja, koji je ubrzo izazvao velike izmjene u elektroindustriji. Godine 1887. i 1888. zaštićuje patentom jednofazni i višefazni elektromotor, sustav razvođenja, višefazni transformator sa željeznom jezgrom i 18 drugih.
U 1889. godini ostvaruje okretna dinama i transformatore izmjenične struje visokih frekvencija. Iste godine objavljuje i rezultate proučavanja fiziološkog djelovanja struja na čovjekovo tijelo i predlaže njihovu primjenu u liječenju. Od 1891. godine radi na ostvarenju bežičnog prijenosa poruka (radiovalovima) i razvođenju energije bežičnim metodama. U razdoblju 1896.-1914. patentira seriju izuma koji čine osnovu suvremene radiotehnike. Od njegovih 700 izuma nekoliko desetaka je našlo praktičnu upotrebu. U proljeće 1898. godine, na elektrotehničkoj izložbi u New Yorku prikazuje mogućnost daljinskog upravljanja brodom elektromagnetskim valovima. U 1934. proučava mogućnost razbijanja atomske jezgre pomoću elektrostatskih generatora visokog napona.
Bio je nominiran za Nobelovu nagradu, koju nikad nije dobio.
Povodom obljetnice stogodišnjice Teslina rođenja 1956. godine, jedinica za magnetsko polje (fizikalnu veličinu koja se u elektroinženjerskim krugovima naziva gustoća magnetskog toka) nazvana je tesla (T).
četvrtak, 29.01.2009.
Braca Wright
Braća Wright su bili prvi ljudi koji su 17. prosinca 1903. godine uspjeli poletjeti sa svojim avionom Flyer preletjevši 37 metara. Let je trajao samo 12 sekundi. Sljedeće dvije godine letjeli su u blizini Daytona 105 puta i tako prikupili nova iskustva. Brzo su odustali od ležeći položaja upravljanja i ugradili sjedište pored motora.
Orville uspijeva 20.rujna 1905. godine izvesti prvi kružni let spustivši se na mjesto uzlijetanja, a 1. prosinca Wilbur leti s putnicima. Unatoč svemu njihov prvi javni let radi loših vremenskih prilika završava nakon par "skokova" aviona . Američki novinari proglašavaju ih lažljivom braćom, a njihov avion utopijom.
Avion - letjelica budućnosti [uredi]
U to su vrijeme mnogi graditelji u Francuskoj pokušavali napraviti avion. Svi su oni čuli za braću Wright i željeli su doznati što više o smještaju kormila, motora i obliku krila, ali su to braća Wright vješto skrivala.
Braća Wright 9. listopada 1905. godine šalju pismo poznatom francuskom graditelju aviona Ferdinaddu Feberu u kojem nude ugovor za sklapanje aviona sposobnih za letove od 40 km i avione koji mogu prevoziti putnike. Wilbur brodom, u velikim sanducima donosi avion u Francusku 1908. godine, sastavlja ga i unatoč velikom zanimanju radi samo pokusne, kratke letove ne poželjevši otkriti njegove prave mogućnosti. Wilbur je 21. rujna 1908. godine prekinuo ponovna pisanja o „lažljivoj braći“ zadržavši se u zraku 1 sat, 31 minutu i 25 sekundi. Radio je krugove i "osmice" iznad glava zaprepaštenih gledalaca. Rekordi su se nizali, prešao je 66,6 km i postigao za tada nevjerojatnu brzinu od 60 km/h. Da bi otklonio sve sumnje 31. prosinca 1908. godine između krila je dao ugraditi barograf. Nakon slijetanja očitane vrijednosti bile su: trajanje leta- 2 sata, 43 minute i 24 sekunde; maksimalna visina 115 metara; prevaljen put 124,7 kilometara. Avion, zrakoplov teži od zraka napokon je dobio bitku nad zrakoplovima lakšim od zraka.
Već 1909. godine Wilbur Wright otvara u južnoj Francuskoj pilotsku školu u koju dolaze učenici iz svih krajeva Europe a visoka tehnička škola u Můnchenu dodjeljuje braći Wilburu i Orvilleu naslov počasnog doktora
Woodrow Wilson
Wilsonova administracija je u sferi politike predstavljala kontinuitet s politikom dvojice svojih prethodnika. Zakoni protiv trustova su pooštreni, te je osnovana Federalna trgovinska komisija (FTC) kao novo regulatorno tijelo s još većim regulatornim ovlastima. Još je važnija bila dotada najveća reforma bankarskog sistema, kojim je stvoren američkih Federalnih rezervi, te tako vlada dobila još veću kontrolu nad monetarnom i financijskom politikom.
Wilsonovo predsjedništvo je ipak daleko više obilježilo izbijanje prvog svjetskog rata. SAD su proglasile neutralnost, a javnost je po pitanju rata bila podijeljena. Najveći dio je htio da se zadrži neutralnost; nešto manji dio je, zgrožen njemačkim gaženjem neutralnosti Belgije, htio da se SAD priključe Antanti; irski i njemački imigranti i njihovi potomci su, pak, htjeli da SAD stupe u rat na strani Središnjih sila.
Wilson se, pak, držao neutralnosti, iako je rat i pitanje nacionalne sigurnosti poslužio kao izgovor za okupaciju Haitija, kupovinu Djevičanskih otoka od Danske, te vojne intervencije u Meksiku i Nikaragvi. Wilson je u isto vrijeme odbio pozive da američku vojsku ozbiljnije pripremi za sukob, držeći da bi same pripreme mogle isprovocirati nepotrebni rat.
S druge strane je antipatija prema Njemačkoj rasla u američkoj javnosti, dijelom i zbog neograničenog podmorničkog rata, te potapanja putničkog broda RMS Lusitania gdje je poginuo veliki broj američkih državljana. To su na predsjedničkim izborima 1916. godine nastojali iskoristiti republikanci i njihov kandidat Charles Evans Hughes. Međutim, Wilson je prije toga uspio od Nijemaca ishoditi prekid neograničenog podmorničkog rata te tako sebi omogućiti tijesnu izbornu pobjedu.
Početkom slijedeće godine Njemačka je ponovno proglasila neograničeni podmornički rat, a u američkoj štampi se uskoro pojavio Zimmermanov telegram u kojem Njemačka nudi Meksiku savez i povrat teritorija izgubljenih u meksičko-američkom ratu kao nagradu za objavu rata SAD. Wilson je, suočen s otvorenim neprijateljstvom Njemačke, stavljen pred gotov čin te je 1. travnja 1917. zatražio objavu rata Centralnim silama.
Američka javnost je na to reagirala izljevima šovinističke histerije, ispočetka usmjerene prema njemačkim imigrantima i njihovim potomcima, a zatim i prema socijalistima i pacifistima. Wilsonova administracija je tome dala svoj doprinos zakonima koji su ograničili slobodu izražavanja, te stvaranjem Komiteta za javne informacije - prvim federalnim tijelom organiziranim u svrhu propagande. SAD su također uvele regrutaciju i mobilizirale veliku vojsku. Međutim, trebat će proći najmanje godinu dana prije nego što se ekspedicijski korpus pod generalom Johnom C. Pershingom dovoljno obuči kako bi mogao aktivnije sudjelovati u borbama na zapadnom frontu.
Ulazak SAD u rat je ipak dao snažan propagandni poticaj Antanti. Wilson je, nastojeći opravdati odluku da se pogaze predizborna obećanja i uđe u rat, toj odluci dao ideološko objašnjenje. Opisavši rat kao podrivanje temelja zapadne civilizacije, odnosno kao plod "despotskih" režima Starog svijeta, Wilson je držao da SAD imaju moralnu dužnost stari poredak temeljen na tajnoj diplomaciji velikih sila zamijeniti transparentnim sistemom temeljenom na ravnopravnim državama, odnosno modeliranom prema američkoj demokraciji. Time bi se spriječili svi budući ratovi, odnosno prvi svjetski rat učinilo "ratom koji će prekinuti sve ratove". Wilson je početkom 1918. te stavove iznio u programu zvanom 14 točaka, u kome je prvi put spomenuto pravo na samoodređenje naroda.
Wilson je iz ideoloških razloga bio prilično zadovoljan s februarskom revolucijom, isto kao i prilično razočaran s oktobarskom revolucijom, koja je u Rusiji srušili kratkotrajnu demokratsku vladu. Zbog toga je još krajem 1917. počeo podržavati kontrarevolucionare u građanskom ratu, a na sjever Rusije i u Vladivostok su poslani ekspedicijski korpusi. U samom SAD se to odrazilo kao antikomunistička histerija te niz represivnih mjera usmjerenih prema komunistima, socijalistima i anarhistima.
Nakon završetka rata Wilson je kao prvi američki predsjednik u povijesti službeno doputovao u Europu kako bi sudjelovao u radu versajske mirovne konferencija. Wilson je tada bio najpopularniji svjetski vođa - javnost ratom iscrpljenih zemalja Antante ga je držala spasiteljem, a 14 točaka su ga učinili herojem novostvorenih nacionalnih država na istoku Europe. Tako je Bratislava u Čehoslovačkoj u to doba promijenila ime u Wilsonovo mjesto (slovački Wilsonov grad).
Wilson je sav svoj autoritet i energiju uložio u stvaranje što boljem mirovnog ugovora. Inzistirao je da on sadrži odredbe o stvaranju Lige naroda - institucije koja bi u budućnosti morala garantirati svjetski mir. Versajski ugovor je tako donesen 1919. godine. Iste godine dobio je i Nobelovu nagradu za mir.
Međutim, u samim SAD je Wilson nije uživao tako veliku popularnost, pa su godine 1918. na izborima većinu u Senatu stekli republikanci. Američka javnost je s prestankom rata izgubila interes za međunarodnu politiku, pogotovo kada je, kao u slučaju Wilsona, ona bila motivirana apstraknim idealima. Senat je odbio ratificirati Versajski ugovor i SAD nije postala članicom Lige naroda.
Wilson je 2. listopada 1919. doživio teški moždani udar, nakon koga je ostao potpuno oduzet. Njegova supruga Edith Wilson je odlučila to sakriti od javnosti i u tome do kraja mandata uspjela, postavši de facto predsjednica SAD.
Wilson se nakon izlaska iz Bijele kuće povukao iz javnosti te umro tri godine kasnije.
