Nike Furiosa

srijeda, 15.07.2009.

lagodan život

Kiše i oluje sve do početka jeseni, pročitala sam upravo na webu Jutarnjeg lista. Meni paše. Mrzim vrućinu i jako sunce koje na moje migrene djeluje kao pomahnitalo.
Dnevnik glavobolja kojeg vodim polako se puni, a i zanimljivo zvuči... Što sam kad jela, pila, kad se javilo, koliko je trajalo, što mislim da je uzrokovalo...kakav je intenzitet bio.. nema svih ovih pitanja navedenih u formularu, ali ja sam si dala ekstra (vjerojatno opet nepotrebnog) truda..

Volim šetati gradom i kupovati stvarčice koje mi se svide kao što su na primjer Estee Lauder paleta sjenila za oči, Guerlainova Terracotta u plavoj boji, zatim Orwellova 1984. (kupila za Danija da čita baš kao i Vadanjelov Dnevnik besposličara na popustu u Profilu), a onda još i obavezno kupim u Costa cafeu kavu za van, macchiato doppio ili cappuccino i to cappuccino massimo za kojeg će me zauvijek vezati super pozitivne asocijacije jer mi je učenje u obližnjoj knjižnici učinio skoro pa uživanjem.
- “Oh, više se kava ni doma ne kuha?”, pitala me susjeda, koja ima inače problema sa živcima ali je taj dan bila posebno dobre volje te me pokušala uvjeriti da budem predstavnik stanara, no glatko sam je odbila jer bi to značilo bakćati se sa susjednim zgradama, a uz dužno poštovanje, mojih 11 m kvadratnih naspram njenih cca 200 ne zaslužuje toliko miješanje u zavrzlame. Nakon toga mi je još rekla da je dobila bračnu ponudu starog novinara koji ima nekoliko kuća i sličnog pa sam joj rekla “samo naprijed!” te ako joj treba bračni ugovor da mi se javi, makar sumnjam jer to nikako ne bi bilo u njenom interesu...

Dok sve ovo pišem, zapuhnulo me malo vjetra kroz otvoren prozor..nervira me što ne mogu spustiti zavjesu jer će svi ovi koji parkiraju u dvorištu imati pogled na mene koja sam za kompjuterom, na knjige i novine koje me okružuju, a to mi se nikako ne da.. Samo da prozor gleda na nešto gdje nema ljudi i meni više kvadrata ne bi ni trebalo.

Ono o čemu upravo razmišljam je to da ljudski opraštati, ali ja ne volim neraščišćena opraštanja.. moraliziranje tipa “oprostite, to vas čini boljim, idemo onda dalje, zaboravite ružne riječi...bla bla” od strane ljudi koji sa situacijom nemaju nikakve veze, nisu upućeni niti im se da uputiti, koji ne znaju niti ih je briga koliki je trud uložen u nešto smatram LICEMJERNIM... o da, lako je pjevati borbene vrtićke pjesme “mir, mir, mir, nitko nije kriv, samo ja i ti pa ćemo se voljeti...” kad niste pogođeni situacijom.. mene bi bilo sram na mjestu takvih ljudi.. al valjda to ide s nekom “zrelošću i mudrošću u životu”.. hvala ti Bože što sam još uvijek ova stara, koliko god to bilo nepodobno u vrlom “stvarnom” svijetu.

Odlazim u dućan preko puta i vidim zlatara, Albanca iz moje zgrade u bijelom odijelu i s klompama kako ispravlja prodavačicu u nekoj riječi koju je ako se mene pita točno izgovorila, al takav je on, ako ne iskrsne kakva svađa u haustoru bar jednom dnevno (najčešće oko parkiranja i to upravo u duetu s maloprije spomenuto susjedom) dan mu nije potpun.. pa krene na što god može.
Pomisao da bih se trebala svađati i s njim, kao potencijalna predstavnica stanara, nabacila mi je osmjeh na lice.

ponedjeljak, 06.07.2009.

Blast from the past

Zadar, 27. prosinca 1994., utorak

Jedna novost, jako loša. Amy je dobila kozice. I to jučer. Ništa od naših planiranih šetnji. Posjetila sam je i jučer i danas. Tužna je, a ko ne bi bio? Uostalom, sa svjetlije strane gledano... bolje sada nego kad je škola. Ne daj Bože da nitko oboli za vrijeme nastave!

Dani brzo prolaze. Kad sam kući, ležim na kauču, slušam muziku i čitam knjige, magazine.. Uopće mi nije dosadno iako ne izlazim puno vani u divljanje. Ne znam što će biti s proslavom za Novu, za Silvestrovo. Planirali smo da mi, neke ženske zajedno tulumarimo kod Amy, u prizemlju. Nije problem u tome što je ona bolesna. ionako se nadamo da će ozdraviti valjda do tad.

Na televiziji, po običaju, kad su praznici ništa nema. Spali smo svi na trakavice. Emperatriz mi je najbolja.

Htjela bih pojasniti zašto smo ja i Danijela Zdravka Kolegu uvrstile u “družbu “ za državnog suca. On ti je uvik veliki filozof. Želio bi da cijeli kvart bude pod nekom njegovom nadležnošću. Šef! Ajme meni. Drugima bi se rugao, zove ih prezimenima, a ne da da netko njega zove Kolega. Sigurno je to zbog značenja riječi kolega. Jer, “mi nismo dostojni biti kolege Njegovog Veličanstva”.
Nikada neću zaboraviti jedan događaj. Bila sam još u Osnovnoj školi. tata je bio nešto ljut na Marka te me poslao da ga zovem. No njega nigdje. Slučajno sam naletila na Kolegu i u žurbi ga pitala: “Kolega, znaš li možda di mi je brat?” On mi je odbrusio, ni pet, ni šest: “Kao prvo ja nisam Kolega nego Zdravko, a kao drugo ne znam di ti je brat!” Joj Nikolina, koje li drskosti, nazvati Visočanstvo Kolegom??!! (i to ne kolegom nego Kolegom). Mislim ipak da je zaljubljen u mene, bar malo. Jer zašto bi inače neprestano na Žukijevo ili Matićevo zabadanje o Vladi i moje poricanje njihovih riječi, prezirno govorio: “Da, da! Sada tu lažeš. Za koga si se presvlačila svaki dan 5 puta ako ne za njega?” Ja: “Odakle ti samo pomisao da bih to radila za njega?” On mi je navodio toliko argumenata da sam na kraju otišla. Stvoren je za takvo nešto, ispilavanje ljudi.
Za sada toliko.

(izmijenjena su samo imena osoba.. sve ostalo je (ajme) doslovno prepisano s ružičastih stranica dnevnika)

<	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Komentari da/ne?