četvrtak, 22.11.2012.
Gratias ei ago
Stisnuh joj ruku pa što duša mnije
rekoh joj najzad, odložena srama.
,,Dugujem'', rekoh, ,,novi život Vama,
zbog Vas me tama progutala nije!''
,,Znaj da si puno učinila sama,
sretan je slučaj spojio nas dvije!
Jedino žalim što mi nisi prije
došla da kraće tuga srce slama.''
Zahvalu uvijek nosit ću u sebi,
pamtiti blagost dokle god sam živa.
Razumno, dušo, radost upotrijebi
jer ponekad se pod njom obijest skriva
pa Nemeza da sustigla te ne bi,
oprezu ne daj nikada da sniva.
Napomena: Jučer navečer dogovorila sam držanje instrukcija iz latinskog jezika!!! Držat ću ih u subotu! Jedva čekam i veselim se!
A i danas je bilo vrlo zanimljivo i lijepo na Novogrčkom jeziku I. Radili smo neki tekst o zagađenju okoliša i opasnosti za Sredozemlje, a iz gramatike futur. Novogrčki je tako lijep jezik! 
Usput, svakome preporučujem ovaj film:
Carigradska kuhinja - prvi dio
Carigradska kuhinja - drugi dio
Carigradska kuhinja - treći dio
nedjelja, 18.11.2012.
Dvadesetogodišnji empresioman Umiljen iskreno je, svom svojom dušom, uživao u požarima. Smatrao je, naime, destrukciju trijumfalnom pobjedom nad kreacijom, prkosom bešćutnom stvoritelju svega živog i neživog. Prema njegovu shvaćanju, uništiti značilo je vratiti izvornu ljepotu bezdanu koji je nagrdio postanak Svemira.
Svoju se empresiomaniju nikada nije trudio ni pred kim sakriti, čak ni kako bi pobjegao pravdi. Naprotiv, želio je da ljudi znaju kako je upravo on Prometej koji im donosi vatru, koju je oteo bogovima, tim neumoljivim prirodnim silama koje se poigravaju čovjekom ne znajući s kakvom moći duha i uma nastoje upravljati.
Dar toga samoprozvanog Prometeja, međutim, ljudi baš i nisu radosno prihvaćali pa su ga mjesne vlasti neharno uputile na prisilno psihijatrijsko liječenje. Njegov je slučaj preuzeo doktor Pandion Patačić, kojemu su uglavnom povjeravali sve slučajeve kojih su se bojali. Kao što je primijetio policajac Spiridon Sardić: ,,Taj bi vražji piroman mogao čitav gradić sravniti sa zemljom bez pardona! Takve bi trebalo držati u ludnici na kruhu i vodi, a ne da ugrožavaju normalne ljude!''
Kad je Umiljen ušao u ordinaciju doktora Patačića, ovaj mu je stisnuo ruku, prijazno se nasmiješio i ponudio stolicu nasuprot sebi. Umiljen je sjeo i smjesta izvadio svoj tirkizni upaljač, koji je ljubio više od ičega i ikoga na svijetu.
,,Pretpostavljam da su me poslali k Vama zbog ovoga.'', rekao je bacivši upaljač u zrak i dočekavši ga natrag u ruku.
,,Veoma proniciljivo.'', pohvalio ga je doktor Patačić. ,,Vi, dakle, nalazite zadovoljstvo u paležu?''
,,Beskrajno.'', odgovorio je Umiljen, a oči su mu planule kao vatrena stihija. ,,Paliti znači pobijediti prirodu, suprotstaviti se njenoj oholoj vlasti, upotrijebiti njeno oružje protiv njenih štićenika.''
,,Mislite na biljke?'' postavio je doktor Patačić pitanje, a Umiljen je potvrdio jednim kratkim ,,Aha.''.
,,Priroda ne zna kakva se čista, nepatvorena razorna moć krije u mojim rukama.'', pričao je Umiljen pritisnuvši jezičac na upaljaču. Plamen se ogledao u njegovu pogledu. ,,Ja sam joj oduzeo njeno oružje i dao ga ljudima. Ja sam Prometej koji se prišuljao olimpskom ognjištu dok Hestija nije pazila.''
,,Želite poraziti prirodu?'', začudio se doktor Patačić. Čuo je kudikamo više hvalospjeva prirodi i zagovora povratku povezanosti s njome nego ovakvih protivnih, i k tomu tako nepokolebljivih, stavova.
,,Kako ne bih želio?'', Umiljen se, pak, začudio liječnikovu čuđenju. ,,Ta priroda je sila, štoviše, ona je nasilje. Ona rađa sve što ne želi živjeti i ubija sve što ne želi umrijeti. Ako je Vama to prihvatljivo ponašanje, nemam riječî.''
,,A Vi?'', upitao je liječnik, pogledavši ga u oči koje su sjale opijenošću.
,,Što ja?'', začudio se Umiljen ne shvaćajući psihijatrovo pitanje.
,,Palite li Vi ono što želi izgorjeti ili ono što ne želi?''
Umiljen je od zaprepaštenja utrnuo upaljač. Istovremeno je nestalo plamena iznad njegova palca i iz njegovih očiju. Nikad si nije postavio to pitanje, on koji je mislio da ponire do samog dna života.
,,Ja... Ne znam.'', promucao je. ,,Palim... palim ono čemu je priroda nametnula postojanje.''
,,A je li mu Vaše uništenje nametnuto?'', doktor ga je Patačić pažljivo motrio, ipak ne zureći.
,,Ne znam.'' Umiljen je pognuo glavu, ali zatim se u njemu probudio bijes. ,,To je prokleto drvo, zaboga, odakle mogu znati što želi ili ne želi?!''
,,Ako to drvo ne želi propasti, ako crpi hranu i vodu iz tla, ako je željno Sunčeve svjetlosti, niste li krivi za isto bezobzirno nasilje kao i priroda?''
Umiljenu je bilo kao da mu tkogod čupa dušu. Svijet oko njega najednom mu je postao stran jer ga više nije poznavao niti je znao što treba činiti.
,,Biste li se u petak vratili ovamo, oko jedan poslijepodne?'', liječnik ga je trgnuo iz mislî. ,,Kad malo promislite o ovome o čemu smo danas razgovarali.''
,,Aha... Dobro.'', Umiljen se zbunjeno digao sa stolice. ,,I... Doktore? Do tog petka nijedno stablo neće izgorjeti.''
Doktor Patačić držao ga je za riječ.
četvrtak, 15.11.2012.
Što da čovjek čini kad ne položi životni ispit, i kad njegova uvjerenja i nastojanja ne izdrže kušnju? Kad dođe do vrata Heraklovih na kojima piše: ,,Dovde i ne dalje!''?
Tko zna koliko za to ima rokova...
Strah zadaje misao da je samo jedan, i da ga se ne smije podcijeniti niti svoje snage precijeniti.I kad čovjek shvati da njegova mudrost nije dostatna, da njegovo znanje nije dostatno, da oskudijeva vrlinama kojima se preko svake mjere ponosio, što da učini?
subota, 10.11.2012.
Va pensiero sull' ali dorate...
Va pensiero
Danas bijah sama kod kuće jer roditelji i brat odoše na turnir. Brat, usput, bijaše prvi. 
Morah obaviti upis godine u referadi pa doručkovavši salatu od tijesta i raznih vrsta povrća koju mi majka bijaše ostavila u hladnjaku odoh na samogovedo i uputih se na fakultet. Pred njim sretoh kolegicu koja me razveseli viješću da u referadi uopće nije gužva.
Nakon upisa, nije mi se još išlo kući. Nažalost, izgubih jednu knjižničnu knjigu pa je moram nadoknaditi. Radi se o ,,Grku Zorbi'' Nikosa Kazandzakisa. Pođoh prema Trgu bana Jelačića, maglovito svjesna da ondje postoji neka knjižara. U ,,Lijevku'', međutim, ne nađoh tu knjigu, a knjižničar mi reče da nema pojma kamo bi me uopće poslao jer je knjigu izdao nekakav čudan izdavač.
Izašavši iz knjižare, razmišljah kamo dalje, kadli spazih svoju profesoricu talijanskog jezika. Nemalo se začudih, jer ona jednom prilikom reče kako izrazito rijetko dolazi preko Save. Priđoh joj i rekoh ,,Buongiorno, professoressa!''. Ona se okrenu i imam dojam da mi se iskreno razveselila. Malo porazgovorismo na talijanskom jeziku, reče mi da joj je uginuo voljeni stari labrador koji već bijaše bolestan i imađaše rak, ponudi me pečenim kestenima, upozna sa svojim suprugom, upita kako je na fakultetu te ima li nas još onako malo na godini. Rekoh joj da sam na grčkom i dalje sama, a da nas na latinskom ima sedmero.
,,Vidiš, na grčkom je sama.'', reče suprugu, a on me smjesta upita: ,,Koji grčki studirate?''
,,Starogrčki.'', rekoh, ,,Imam novogrčki kao predmet, ali studiram starogrčki i latinski jezik.''
,,A srednjovjekovni?'', upita me gospodin.
,,Ne.'', odgovorih, ,,Samo starogrčki. Imađah i kolegij iz helenističkog, ali baš srednjovjekovni ne.''
,,E, a baš je srednjovjekovni grčki najvažniji grčki u Hrvatskoj!'', reče mi uvjereno.
Zaprepastih se, pitajući se o čemu on govori i zamišljajući kako bi mu tkogod sigurno odgovorio: ,,Da, baš je Hrvatima bitno kako su neki tamo Grci govorili u srednjem vijeku!''.
,,Ozbiljno?'', upitah, ,,Zašto?''
,,Zato što su naši izvori o Hrvatskoj, ma o cijelom području bivše Jugoslavije, u srednjem vijeku gotovo isključivo bizantski! Doslovno imamo pet redaka na latinskom, drugo je sve grčki! A to je katastrofalno prevedeno kod nas, to su politički prijevodi i ljudi to prevode onako kako učenik u prvom razredu srednje škole ne bi smio! Nisu se našla dva prijevoda koja bi se barem osamdeset posto međusobno slagala! Oni doslovno nemaju pojma je li nešto naseljena utvrda ili veliki grad! Zato vam kažem, razmislite malo o tome da se bavite prevođenjem s bizantskog grčkog. Ako imate interesa i volje, otvara vam se golemo područje!''.
,,Pa Lana bi to i htjela, ona je meni rekla da želi prevoditi kad završi.'', reče profesorica.
,,Postoji velika potreba za poznavaocima bizantskog grčkog u Hrvatskoj.'', reče njezin suprug, ,,Zato, Lana, ako u sebi prepoznajete svjetski kapacitet, kažem vam, otvara vam se ogromno područje!''
,,Pa ja baš i ne prepoznajem u sebi svjetski kapacitet.'', rekoh zabrinuto.
,,Mislim, ako imate interesa!'', reče čovjek, ,,Evo, ovo ja inače radim, to je moja adresa.'', pruži mi posjetnicu.
,,Moj ti je muž inače inženjer i radi u komunalnom poduzeću, ovo mu je hobi.'', reče profesorica.
,,Ma nije to hobi, to je nešto sasvim deseto. Na poslu sam inženjer, a doma povjesničar.'', reče. ,,Uglavnom, ja bih vama poslao malo te tekstove da pogledate.''
,,Oprostite, ali ja sam istom na trećoj godini.'', rekoh, ,,I nikad nisam prevodila nijedan bizantski tekst.''
,,Baš nikad?'', upita me profesoričin suprug.
,,Ne, prevodila sam Homera, Platona, Herodota, Ksenofonta...'', rekoh.
,,Na razini na kojoj je to sve skupa u Hrvatskoj, to je dovoljno.'', reče, ,,Pogledajte malo te tekstove, kako je to prije prevađano pa pokušajte usporediti.''
,,Imam ja Lanin broj.'', reče profesorica. ,,Ali nemojmo je sad zadržavati. Lana, baš mi je drago što sam te srela, vidimo se!''
,,Anche a me!'', rekoh, ,,E grazie per i marroni.''
,,Per le castane.'', reče profesorica odlazeći.
,,Joj, da, marrone znači 'smeđe'!'', rekoh, pozdravih i uputih se dalje nakana ići naslijepo ulicom dok me put ne nanese kakvoj knjižari. Usput pomislih: ,,Eto, možda ipak bude i kruha od moje klasične filologije!''. 
Nakon nekog vremena ponovno sretoh profesoricu i njena muža.
,,I?'', upita me muž. ,,Razmišljate li o onom što sam vam rekao?''
,,Iskreno, trenutno razmišljam o tome kako naći kakvu knjižaru.'', rekoh.
,,A koju knjigu tražiš?'', upita me.
,,Tražim knjigu 'Grk Zorba' Nikosa Kazandzakisa.'', rekoh.
,,A u kojoj knjižari to ima?''
,,Ne znam, plan mi je šetati gradom dok ne naiđem na kakvu knjižaru pa upitati.''
,,Joj, teško ćeš to naći, teško.''
,,Zašto teško?'', pomislih proklinjući sudbinu. Ako te knjige nema u knjižarama, jao si ga meni, neće mi dati diplomu, a tata je veliki protivnik kupovine preko Međumrežja i ne želi ostavljati broj kreditne kartice.
,,Znaš li gdje je Donji Lapad?'', upita me profesoričin muž.
,,Ne znam.'', rekoh po istini, predosjećajući da nije u Dubrovniku, kao što mi je isprva palo na pamet pa zaključih da je bolje šutjeti nego kazati glupost.
,,To ti je jedno selo u Lici. E pa, Zagreb ti je otprilike tu negdje po pitanju intelektualne i kulturne razine.'', pojasni mi čovjek.
,,On ti hoće reć' da je ovo ovdje selendra.'', prevede mi profesorica.
,,Mislim da je jedino rješenje potražiti na Internetu.'', reče njen muž.
,,Piše da ga ima nekakva Superknjižara.'', rekoh.
,,Superknjižara? A znaš li gdje je Superknjižara?'', upita me gospodin.
,,Ne.'', rekoh.
,,E, ona ti je u Savskoj, gdje sam se ja gotovo rodio u toj knjižari!'', reče profesoričin muž i objasni mi kako doći do Savske ulice. Zatim se pozdravismo i ja odoh do knjižare, kupih knjigu i bijah veoma vesela. Danas mi bijaše lijep i uspješan dan. Napokon ću moći posuđivati knjige u fakultetskoj knjižnici!
Moram poslati elektroničku poruku profesorici i njenu mužu da im zahvalim. Čak nakon veoma, veoma dugog vremena osjetih potrebu zahvaliti Bogu, iako u njega ne vjerujem. Već dulje vremena imam osjećaj da se neka providnost brine za mene iako ja niječem njeno postojanje i ne priznajem je kao gospodaricu nad životom i smrću. A ona me ipak obilno dariva, tko zna zašto...
nedjelja, 04.11.2012.
Svenuti neću dok mi Mjesec sije
u noći koja prosipa svježinu.
Njegovo svjetlo premda tiša tminu
put užarenu dodatno ne grije.
Vjekovi tu su radi tog da minu,
neka se mijenja što je bilo prije.
Nestat će nešto, postati što nije,
kako se ptice s Kapitola vinu.
Svenuti neću – na me rosa pada
koja me hrani, alma mater moja.
Molim te, padaj i kad ovog slada
nestane meni, dođe vrijeme boja.
Lako je, naime, mudrovati sada,
štiti me i kad nestane spokoja.
petak, 02.11.2012.
Zašto slobodna smrt toliko boli
one što nisu pošli još onamo?
Čiji je život? Ako ne naš samo,
već i od svakog kojino nas voli,
čemu i komu življenje da damo?
I toga drugog duša katkad boli,
i toga drugog suza katkad poli.
Svi smo u sebi – to je sve što znamo.
Recite, stoga, što se kazat' može
onome koji, pošto bližnjeg 'zgubi
iz vlastite bi htio pobjeć' kože?
Čovjek je biće što se može ubit',
mnoge se žudnje među sobom glože.
Čovjeka takvog odabirem ljubit'.
četvrtak, 01.11.2012.
Gdje je nevolja, što polazi krivo?
Znadem da nikad neće moći ljudi
pomiriti si savršeno ćudi
no voljela bih kad se ne bi skriv'o
u samoj srži kakav razdor hudi.
Jest, ja sam prkos što bi izaziv'o
i ne slušam te ma što ti kaziv'o,
al' ipak, evo, na volju ti budi!
Gorak mi okus razgovor ostavlja
što vođasmo ga, eto, maloprije.
Ne odriče se onaj tko raspravlja!
Ne odriče se onaj koji nije
spreman da svoju volju zapostavlja.
Kad bi to barem bilo nevažnije!
(Tebi se strah, a meni zanos javlja.)
Glazbena preporuka
