četvrtak, 17.11.2022.
Nikako da se vratim na blog. Stvarno se puno toga promijenilo od posljednjeg javljanja. Opet živim s roditeljima i tražim posao. U međuvremenu čitam knjige i idem na pub kvizove.
Svako se malo sjetim ljudi s bloga. Danas je nostalgija očito bila dovoljno jaka.
srijeda, 16.01.2019.
Nedostaje mi blog
Dugo nisam ni pogledala ovaj blog. Danas jesam. Zapitala sam se kako su neki ljudi s kojima sam se davno dopisivala ovdje, a nekima ne znam ni imena. Pogledala sam i njihove blogove, prošlo je šest ili sedam godina od posljednjih objava. Tko zna gdje su sada. Nadam se da su živi, zdravi i bolje nego što su bili. S nekima sam bila u kontaktu elektroničkom poštom, ali izgubila sam kontakt kad mi je stara adresa hakirana.
U to sam vrijeme bila mlada studentica, istom sam počinjala s fakultetom. Ovaj blog još sadrži citate profesora i kolega s prve i druge godine.
U međuvremenu sam diplomirala i preselila se u drugi grad. Radim kao pripravnica na godinu dana. Prije četiri dana dobila sam prvu plaću. Unajmila sam stan pun raznovrsnih knjiga. Sa mnom žive tri biljke, a uselit će se još osam malih kaktusa. Zasad su živi, ako tko ovo čita, neka im drži fige.
Godina je počela dobro.
četvrtak, 06.04.2017.
Kao izrasla
iz fakultetske zgrade
još gola breza.
nedjelja, 08.05.2016.
Počinjalo je ljeto i trešnje su dozrele. Jedanaestogodišnja Karolina ušla je u obiteljski voćnjak hoteći si ukusnim voćem malo skrenuti misli s briga koje su je morile. Popela se na stablo i pojela nekoliko plodova. Bili su slatki i pružili su joj utjehu.
Danas su u školi profesori govorili učenicima o uvođenju školskih uniformi od sljedeće školske godine. Učenici će sami kreirati uniforme. Pripovijedali su im u školama u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Japanu, koje već dugo imaju uniforme i ništa im ne nedostaje. Govorili su o učenicima slabijeg imovinskog stanja koje imućniji učenici nerijetko zlostavljaju, riječima ili djelima, zbog toga što nemaju skupu odjeću, o razlikama među stilovima koje dovode do netrpeljivosti, o tome kako razred i škola trebaju biti složni i djelovati kao grupa, a ne pojedinci, o tome kako treba smanjiti razlike među učenicima kako se ne bi našli na meti zlostavljača.
,,Aha, Karolina!!!“, okrenulo se nekoliko učenika prema njoj.
,,Što s Karolinom?“, upitao je razrednik.
Doris se požurila tužiti je. ,,Profesore, Karolina je uvijek čudna i uopće se ne trudi biti ista kao mi. Uvijek predlaže neke čudne igre koje mi ne volimo, govori o stvarima koje nemaju smisla, crta čudne stvari po bilježnicama, čita čudne knjige, šeće hodnicima umjesto da se druži s nama i ponekad iznenada prasne u smijeh a da ništa nije smiješno. Ona ruši slogu i zajedništvo u školi i razredu, je l' da?“
,,Da! Može je biti sram!“, povikao je razred.
,,Ovaj...“, razrednik je razmišljao kako da umiri djecu i spriječi svađu, ,,A zašto to radiš, Karolina?“
,,Zašto radim što?“, zbunjeno je upitala Karolina.
,,Zašto se ponašaš tako kako oni kažu?“, upitao je razrednik.
,,A što to oni uopće kažu?“, nije joj bilo jasno, ,,Zašto je njih briga što ja crtam po bilježnicama, čemu se smijem i kakve knjige čitam? Oni su čudni jer mi ne daju mira zbog tako glupih razloga!“, gorljivo je ustvrdila.
,,Da, nas trideset smo čudni, a ti jedina normalna!“, obrecnuo se Denis na nju.
,,Vidiš što je rekao profesor, trebamo biti svi isti! Djeca kojoj roditelji ne mogu kupiti skupu odjeću nisu kriva za to, a ti si kriva što si čudna!“, rekla joj je Valentina.
,,Pa što ja vama time radim?“, obrambeno je upitala Karolina.
,,Nećeš biti dio razreda!“, rekao je Kristijan.
Karolini tu ništa nije bilo jasno i pognula je glavu. Razrednik ih je pozvao da se vrate temi uniformi. Svi u razredu počeli su raspravljati o tome kako žele da uniforme izgledaju, samo je Karolina sjedila u klupi pognute glave, crtala kocke i prepuštala se tmurnim mislima.
,,Evo je opet!“, rekla je Katarina, ,,Nikad ne sudjeluje u našim aktivnostima. Na nju se ono o zlostavljanju ne odnosi, ona se sama izdvaja i za to mora snositi posljedice!“
Razred je složno povikao ,,Tako je!“
Sjedeći na trešnji, Karolina je razmišljala o tome što predstavlja uvođenje uniformi. Znala je da njoj to neće puno pomoći jer njen problem nije bio u odjeći. Također je znala da djeca u školi neće odjednom postati puna razumijevanja i prihvaćanja, samo se neće imati čemu rugati. Barem kad je odjeća u pitanju. A nije uvijek odjeća u pitanju.
,,Zašto ljudi jednostavno ne mogu jedni druge pustiti na miru?“, upitala se tužno. ,,Tada niti bi bile potrebne uniforme niti bi bilo zlostavljanja!“
,,Dobro, barem dolazi ljeto i neću ih morati trpjeti dva mjeseca.“, pomislila je. Veselila se svim knjigama koje će moći čitati, moru i promatranju ljetnog neba teleskopom. Međutim, potajno je željela da može to s nekim podijeliti. Pokušala je odbaciti tu misao.
,,Ne zanimaju me oni.“ pomislila je, ,,Kad bi me barem odrasli više prihvaćali!“
Ali nisu. Za odrasle je bila balavica koju stalno treba podsjećati gdje joj je mjesto. Trebalo im se obraćati sa ,,Vi“, a omiljena im je uzrečica bila ,,Pa nisam ja tebi par!“.
A ona je silno, silno željela da joj budu.
,,Bio jednom jedan bik.“, počela je zamišljati, ,,Bik je bio vrlo velik i rep je bio vrlo daleko od rogova.“
,,Kao ja od odraslih ljudi.“, sjetno je pomislila.
,,Rogovi su gledali naprijed i uvijek bili prvi, a rep je uvijek bio zadnji i morao tjerati obade od bika.“
Pojela je još jednu trešnju.
,,Rogovi su vrlo držali do svoga povlaštenog položaja i nisu htjeli imati s repom ništa više posla nego što je bilo nužno s obzirom na to da se nalaze na istom biku. A rep je htio rogovima biti prijatelj, a ne podređeni.“
,,Kako da riješim tu situaciju?“, pomislila je, ,,Kako da približim rep rogovima? Tako su daleko i nije ih moguće približiti, bik se ne može smanjiti. Kako da razgovaraju? Kako da se upoznaju?“
Razmišljala je cijeli dan i pokušavala se dosjetiti načina.
,,Bik je mukanjem objavljivao što se događa u glavi i oko glave. Obično je govorio o rogovima i o tome kako se rogove mora slušati.“
,,Jednog dana rep se ohrabrio i lupkanjem po bikovim nogama poručio rogovima, na Morseovoj abecedi, da ih pozdravlja. Međutim, umjesto ,,poštovani rogovi“, rekao je ,,drago rogovlje“ i obraćao im se sa ,,ti“. Rogovi su se uvrijedili i rekli da nisu oni njemu par.“
,,I bik je bio tužan i... i samo je bio tužan.“, obeshrabreno pomisli Karolina i siđe sa stabla.
,,Može li se tu išta učiniti dok ne odrastem?“, zdvojno se upitala naglas.
Zrakom se prolomilo mukanje.
utorak, 28.07.2015.
Nije me bilo više od godinu dana i nedostaju mi blogovi, i moj i tuđi. Nažalost, nemam baš nadahnuća za pisanje nečega smislenog ili vrijednog, tako da samo imam potrebu javiti se. Svašta se događalo, svašta se promijenilo.
ponedjeljak, 23.09.2013.
Osjećam tugu, jednu odmjerenu, gotovo svečanu tugu i strah pred životom. Strah od njegove veličine i uzvišenosti, strah da ga neću biti dostojna. Osjećam tugu zbog svih pogrešaka koje sam počinila i koje ću počiniti, zbog svih prijekora koji mi ikad bijahu i koji će mi biti upućeni, zbog svih zabluda u koje sam zapala i u koje ću zapasti.
Javljaju se takvi trenuci, trenuci straha pred životom, kad bih rado da nisam rođena i da ne osjećam taj strah koji me vjerojatno do smrti neće napustiti, a vjerojatno ne bi bilo ni dobro da me napusti, da postanem odveć smiona.
Strah me života, i strah me sebe same.
ponedjeljak, 05.08.2013.
Oda životu
Katkad se život odveć teškim čini,
al' mu je narav prevrtljiva vrlo:
u jednom trenu stavlja nož pod grlo,
u drugom ti se želja obistini.
Ako ga želiš odbaciti hrlo
jer gdje je propast, obećanje hini,
zamisli da je sličan mokroj glini,
ti oblikuješ ono što se strlo.
Pružit će ruku kad te baci dolje
(ali ni očaj za osudu nije,
katkad je dušu olakšati bolje
nego je tiho pustiti da mrije).
Prostrano to je, a i plodno polje,
na kojem svašta dobro tajno zrije.
srijeda, 26.06.2013.
Danas sam pisala ispit iz Rimskoga govorništva. Trebalo je prevesti dva odlomka iz Ciceronovih govora, jedan iz ,,Za Seksta Roscija iz Amerije'', a drugi iz ,,Za Milona''. Potonji je jedan grozan govor u kojemu se ubojstvo predstavlja kao velika zasluga za republiku. 
Naravno, nisam se udostojila prevesti zadane govore kod kuće pa sam, što nije baš pohvalna navika, opet na ispitu prevodila prima vista ono što je trebalo prethodno pripremiti. Očekujem prolaz, ali imala bih puno bolje rezultate da nisam tako lijena. Ni sama ne znam zašto sam tako lijena. Možda i nije dobro što me to još dosad nije jako udarilo u glavu, stvara osjećaj lažne sigurnosti. 
Ali dobro, Ciceron je lagan za prevođenje ex abrupto, tragedije na grčkom ipak moram kod kuće prevesti jer se u njima javlja dosta riječi koje ne znam pogoditi pa cijela rečenica ostane ,,visjeti u zraku''. Lako je s latinskim.
Nakon ispita iđah na Rebro pozdraviti se sa svojom psihijatricom koja od idućeg tjedna ide u mirovinu. 
Još sam joj krajem prošle godine napisala nešto za oproštaj, ali nisam predala jer su joj produljili radni vijek do tridesetog lipnja. Danas sam išla to predati. Više se ne sjećam što sam točno napisala, ali sjećam se da sam sve napisala iz duše. Dok je doktorica čitala pjesmu, smiješila se, a kad je pročitala mali prozni dio na kraju, djelovala je nekako ganuto i rekla mi: ,,O, srce moje!''. Zatim je ustala, zagrlila me, izljubila i rekla: ,,Od srca ti hvala, to što si ti napisala najviše mi znači!''. Rekla sam joj da će mi jako nedostajati, a ona mi je rekla: ,,A tek ti meni!''. Opet smo se zagrlile pa mi je kazala da joj je jako drago što me upoznala, da sam joj puno značila i da joj još uvijek puno značim, da je jako sretna i ponosna što se razvijam tako kako se razvijam, da sam postala prekrasan čovjek (upoznale smo se kad mi je bilo četrnaest godina) i rekla je: ,,Tako si mi postala dio... tu.'' i pokazala je na srce.
Dogovorile smo se da je dođem ponekad posjetiti kad počne raditi u jednoj privatnoj klinici i rekla je neka joj slobodno šaljem poruke preko ljeta jer tako ima osjećaj da nije otišla (njoj se baš i ne ide u mirovinu ). Prebacila me kod jedne psihijatrice za odrasle kako bi mi ova mogla propisivati lijekove i rekla je da je ta doktorica jako dobar čovjek i draga osoba te da joj je rekla da sam ja jako posebna. ,,Sad će imati nerealna očekivanja od mene.'', zabrinuh se. ,,Ma neće, samo će možda malo imati tremu.'', rekla je doktorica i nasmijala se.
Osim toga, dala sam dosad tri ispita od devet (ostadoše mi tri iz prethodnog semestra, uključujući Rimsko govorništvo). Dobila sam pet iz sva tri, ali jako su lagani. Žao mi je što kolegij De scriptoribus Romanis liberae rei publicae nema svoj nastavak. Bilo je jako lijepo slušati kolegij isključivo na latinskom jeziku, razgovarati na predavanjima na latinskom jeziku, a isto tako i odgovarati na ispitu. <3
Sljedeći tjedan imam ispite iz Vulgarnog latiniteta i Grčke tragedije. Već tri godine svaki dan postajem sve svjesnija da sam na pravom mjestu i da je klasična filologija moj život. Najljepše mi je kad se iznenada ogledam oko sebe i shvatim da sam jednostavno radosna, a ni sama ne znam navesti povod tomu.
I zahvalna sam, jako sam zahvalna svojim roditeljima što su divni, tolerantni i što me vole, svojoj psihijatrici što je osam godina bila uz mene kad mi je bilo najteže i brižno me podržavala, i fakultetu na kojemu sam naučila družiti se s ljudima, biti cijenjena i sretna. Kad se osvrnem iza sebe, zapravo sam se digla iz mrtvih i svaki sam dan zbog toga sretna i zahvalna. 
četvrtak, 06.06.2013.
Mit o Androklu
Lav pođe šumom tragajuć' za plijenom
da zubima ga trga na komade.
U neoprezu lova na trn stade
i prolomi se rika šumom snenom.
Androklo s nogu sav od straha pade
pomiren s time da će postat' sjenom
kad lavlji zubi zaliveni pjenom
rastrgaju sve ude što ga grade.
Dršćući spazi šapu što se vuče
hod normalan jer odviše je boli,
a sva su bića tužna kad se muče.
Samilost ga kraj smrtnog straha poli,
izvadi trn mu, jer i zvijeri uče
štedjeti katkad onog što bol toli.
četvrtak, 07.03.2013.
Ne plakah dugo. Suhe su mi zjene.
Dostoji li mi ova radost luda?
Doima me se poput dragog čuda
što zabunom je samo snašlo mene.
Zar rastopi se na mom srcu gruda
koju su teško podnosile vene?
Zar boli sad su samo uspomene
da znadem kamo išla sam i kuda?
Priznati moram: trajale su kratko
jer istom sam na početku života.
Oh, ne zaslužih ovo žiće slatko!
Kako to biva? Nezahvalno jota
da brzo počne prolaziti glatko,
a vrjednijeg da vijavica mota?
