srijeda, 29.09.2010.
Zašto tako prazno se osjećam,
kao da ne ćutim sebe više?
Kao da sam samo ljuštura što diše
i nejasno bivanja se sjeća?
Nekoć bijah ona koja piše
ili s kime drugim suosjeća,
a sada, kad su blaga veća,
ne mogu se izvući iz niše?
Morala bih prošetati gradom
i kakvoga prolaznika pitat':
..Kamo krenut' ćeš sa svojim jadom?“
i pozorno mimiku mu čitat'
umjesto da, dok zbori, kradom
odlutam se ulicama skitat'.
petak, 24.09.2010.
Pročitajte, molim vas, ovo, važno je.
Ieiunant et abstinent poetarum chori?
Arhipoetu Byron sluš'o nije,
k'o ni mnogi drugi poslije ili prije,
ni on sam se sebi ne pokori.
Zabavno je ovo onom koji mnije,
kakvo čudo Dioniz li stvori!
Zna li grožđe koje tiho zori
što će biti od njega kasnije?
I kad Agava jednom biti presta
Menadom, zar nije htjela istom onom
završiti smrću kojom Pentej nesta?
I je li i dalje bila sklonom
sinu one visokoga mjesta
koja sad se naziva Tionom?
četvrtak, 23.09.2010.
Pismo radnica Kamenskog - ovo se treba vidjeti i važnije je od mojih umotvorina
Nakon neisplaćenih pet plaća, vapaja institucijama i hrvatskoj javnosti da bi privukle pažnju, nas dvadeset djelatnica je kao posljednju nadu i utočište za nagradu dobilo zabačeni dio Trga Franje Tuđmana da se bori za svoja prava. Kraj svoje firme već četvrtu noć dijelimo pod zvijezdama, spavajući na stiroporima i u vrećama daleko od svojih muževa, djece, obitelji, boreći se za svoja najosnovnija prava.
Jedina podrška su nam kolegice, šetači u parku, tehničari kupca za kojeg radimo i dva policajca.
Uprava kuće očekuje da radimo, ostvarujemo dnevni plan, poštujemo rokove kupcima proglašavajući nas neradnicima, saboterima: osobama koje ne žele novu firmu, a ne pitaju kako dolazimo na posao. Ne daju nam ni tu nadu, da znamo kada ćemo dobiti isplatu naših odrađenih plaća. Uredno slušamo kako nema novaca, iako kupci uredno plaćaju isporuke. Ulazimo u šesti mjesec kako dva puta dnevno bježimo iz tramvaja u tramvaj, iz kupea u kupe vlaka kako bismo izbjegle kontrolu i odradile svoj radni dan.
Šesti mjesec bez poštenog doručka, ručka, večere.
Još malo pa je prošlo pola godine bez zarađene plaće; bez isplaćene lipe dolazimo kućama, obiteljima praznih ruku, praznih vrećica.
Moje rukovodstvo se ne pita kako smo djeci osigurali knjige za školu, fakultete. Ne pitaju se da li im može obuća i odjeća od lani, da li im imamo dati za gablec. Službenicu u banci nije briga što moj poslodavac nije uplatio pet plaća, kako smo došle do minusa u crvenom, opomena i ovrha.
Slušamo protupitanja, kao uostalom i od svog rukovodstva: zašto niste uštedile kad ste znale kakva je situacija?
Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada?
KAKO SMO, kraj svih institucija, uprava, udruga, MI POSTALE PROBLEMOM?
Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost?
Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene?
Što još trebamo dati, žrtvovati?
Zdravlje, život.
Gdje sam pogriješila?
Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska. Omalovažavanje žena, rada - da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom?
Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati!
Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao?
Gdje su svi?
Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću?
Molimo podršku javnosti i državnih institucija da nam pomognu u ostvarenju naših prava.
Razlozi štrajka su:
* neisplaćene plaće za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine,
* neisplaćene naknade za prijevoz za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine i
* nepodmirene zakonske obveze plaćanja poreza, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 2008. godine.
Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava.
Hvala Vam
petak, 17.09.2010.
Malo sam razmišljalo o ljudskoj naravi i došlo do zaključka kako je o tome vrlo opasno razmišljati. Naime, vrlo je lako pokupiti osjećaj superiornosti. Koliko sam puta nekog osudilo za ono što ni mene samo ne zaobilazi?
Koliko sam puta prezirno frknulo na one koji prezirno frkću? Koliko sam puta branilo svoje pravo da se miješam u tuđa posla? Koliko sam puta vikalo: ,,Ne viči na mene!!!“?
Možda se jednostavno moram pomiriti sa svojim ljudskim slabostima kojih sam, dakako, prepuno. Također bih trebalo biti tolerantnije prema tuđim ljudskim slabostima. Izbaciti zgražanje iz svojih emocija.
Što je zapravo zgražanje? Došlo sam do zaključka da je to strah. Naime, ako čovjek kao ja može drugom učiniti koju od onih gadosti koje povremeno dopru do mojih ušiju, kako da budem sigurno da se ni meni neće uključiti pogrešan sklop u glavi?
A možda (dapače, vjerojatno), ne bih ni smjelo biti sigurno i trebalo bih svaki dan davati sve od sebe da se to ne dogodi, svjesno da me samo korak dijeli od provalije.
Naime, kad čovjek zaključi da je bolji od koga drugog, nalazi se u opasnom stanju, stanju u kojem ne vidi svoje mane, i može si previše dopustiti.
,, Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.“
Pa dobro, nastojat ću biti najbolje što mogu, ali ne kako bih moglo jednog dana reći: ,,Dalo sam sve od sebe.“, jer time bih upropastilo sav trud.
POST SCRIPTVM Vidjelo sam u Googlarijama da neki traže što znači ,,Laconica brevitas". To znači ,,lakonska kratkoća", a odnosi se na spartanske jezgrovite i jasne rečenice. Na primjer (što sam spomenulo u pjesmi), majka je sinu rekla: ,,Ili s njim ili na njemu.", misleći na štit i na to da se sin smije vratiti iz rata ili sa štitom (kao pobjednik) ili ležeći mrtav na njemu, ali ne smije napustiti štit (Arhiloha su Spartanci prilično osuđivali jer je ostavio štit i pobjegao). Nadam se da sam bilo od koristi. 
utorak, 14.09.2010.
Pokušaj slaganja dvostruko rimovanih dvanaesteraca i rehabilitacije Pandore
SUĐENJE PANDORI
(Hadovo carstvo, ulaze Minos, Eak i Radamant)
EAK: Dužnost nemamo lijepu, moram reći!
Trebamo stajat' na repu tuđoj sreći,
možemo poslat' ma koga po zasluzi,
volja je Zeusa boga, uzrok tuzi.
RADAMANT: Svi smo Zeusa sini, suci u Hadu,
nitko od nas ne hini, to srca ne znadu,
Zadatak imamo sada jer dolazi
na sud žena nam mlada, nama silazi.
(ulazi Pandora)
MINOS: Lijepa zaista jest, darovana svim,
reci joj gdje će sjest', da dugo bit' će mnim.
EAK: Ime svoje nam reci, prva ženo,
ljudskoj koja si djeci postala sjenom.
PANDORA: Ne, moje je ime meni drugi dao,
nemam ništa s time, on bi reći znao.
RADAMANT: Meni piše ,,Pandora“ u knjizi vječnoj
koju je odozgora vrsti čovječnoj
sakrio Zeus, nama je samo d'o,
ne zna hijereus što nam je poznato.
PANDORA: Tko ja sam da protuslovim ako piše,
stvarno mors licet bovi, nema me više.
EAK: Prijeđimo već na stvar, vremena nema,
neka nam zapis star kaže bit problema.
MINOS: Dugo se tuže ljudi da ti otvori
Zeusov vrč hudi pa ih muka mori.
Što na to imaš reć' pa da se obraniš?
Hajde, govori već, paz' da ne zastraniš.
PANDORA: Da, to učinih ja, ali ne po volji.
Jasno da bez zla svijet bi bio bolji.
Zeus je, međutim, napravio vrč taj,
da ja ni ne slutim da unutra je vaj.
Neka pokude svoje upute nebu,
a meni puste sne moje da me zebu.
Zeus je za sve kriv, ja sam samo malo,
ali ne zna div što je s neba palo.
MINOS: Sad ćemo čekat' mi i odlučiti to,
posjedi malo ti i čekaj strpljivo.
(nakon pet minuta)
RADAMANT: Ja kažem: nije kriva, kriv je otac naš,
hajde, pa budi živa, idi kamo znaš.
MINOS: Kažem: nevine su, bogovi su krivi,
pazi bozi gdje su, ženama se divi.
EAK: Evo, treći sudac kaže što ste rekli,
svi su, reče mudrac, tuđu slavu sjekli.
Znajte, stog', sada svi da nije Pandora,
kriva zato što se vi budite iz mora.
srijeda, 01.09.2010.
Lagane suze kao simbol boli,
zatupljeni pogled negdje u daljine,
pokušaj bijega svjetlu mjesečine,
nejasan trag ostavljen u soli.
Svaki od nas čeka da pogine
pa da na dva dana bližnje kiša poli,
nitko neka za više ne moli,
neka Helij' žalosnima sine.
Za takav usud nitko nije kriv,
nismo voda da kružimo svodom
pa se zajedno združimo u sliv,
već moramo poći Haronovim brodom.
Izida se tješi: ,,Oziris je živ.“,
al' ipak leži zatočen pod podom.
