Smiješak na lice, i kreni dalje.
Nastavljam, sa smiješkom, već me boli lice od smijanja, svakog trena.
Ah, svi problemi navalili na mene, a ja, o dalje se skrivam pod smješkom, oni simpatičnim veselim, zaigranim smiješkom.
Nestala su 2 najbolja prijateljstva, ja sam i dalje tu, i da, smijem se, nedam se, nije sada vrijeme da odustanem.
Pozitiva, i smijem se, da, o smijem se, navlacim iz dana u dan taj osmijeh.
Gledam ljude oko sebe, oduzeto mi je sve za što sam ikad živjela, a to je zapravo bilo prijateljstvo, ljubav, ili sreća i zadovoljstvo druženja s prijateljima.
Smijem se, i kada pada kiša i kad sije sunce.
Smijem se, i kada ne osijecam tlo pod nogama, smijem se.
Smijem se, I kada sam sama, i kada sam u društvu.
Svako jutro, stojim pred ogledalom, navlačim ispočetka osmijeh, i boli me lice, boli me, boli me srce, raspada se. I dok kroz suze gledam sve oko sebe, ne, smijem se, i nedam se.
Boli, plačem, ali nitko to ne vidi, jer se smijem, i smijem, i smijem...
I vidim sve, sve, i ne vjerujem svojim očima, opipljivo je, ali ne vjerujem.
Zar sada, kad mi je najpotrebnije, zašto?
...ajmo Rubell, Idemo onako kako smo vježbali...
Smiješak!
21:00 ,
Komentiraj { 1 }
Print