Ulikseja

"Ma koliko bilo sjajno, srebro nikada ne može zamijeniti zlato"

Tišina, "...zar postoji stvar koju više mrzim? ", nezvozno su misli prolazile njegovom glavom, "Prokleta TIŠINA!"
Ne, nije mogao sada razgovarati. Ne s njom i ne nakon onoga.
" 'Možda ja nisam siguran u moje rijeći, ali se zato bar slijepo ne držim onoga što su me drugi naućili', mogao sam reći... Ali nisam! Kako nisam? ", premišljao je u sebi.
Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put prije ovoga izgubio diskusiju. I to tako brzo! A bili je argumenata, samo ih se on u trenutku nije mogao sjetiti... kako? Barem je put bio pri kraju.
Kada su se priblibližili odredištu, on pogleda kroz prozor(izbjegavajući da pogleda u nju). Tamo, iza tog okna, bilo je njegovo remek djelo - Uliks.
Nije imao pojma da je tako prekrasan! Istina, radeći na njegovim nacrtima znao je sve kutke njegove konstrukcije, vidio je vrlo vjerne holosimulacije i holoprikaze, ali sada je shvačao da se oni nisu mogli usporedidti s veličanstvenošču žive slike...bio je... Ogroman!
Pogled mu je nehotice pobjegao na njeno lice. I ona je gledala Uliksa. Slika joj je očito prijala
"Samo prijala? Meni, koji sam taj brod is stvorio, izgleda mnogo zadivčjujući nego njoj?", vrati pogled na brod, "Ma ona ne razumje ljepotu njegove konstrukcije."
Gorio je od želje da joj objasni, da i ona s njim podjelči divljene. Želio joj je reći o svim pojedinostima: O velikom disku polumjera 250m koji se rotira stvarajući umjetnu gravitaciju, o krikomorama za stotine kolonista, o mikrobiosferi koje je osiguravala hranu i kisik, o potpornim slitinama koju su u stanju podjeti ogromna naprezanja...
"I najvažniji stvar – O generaturu koji sakuplja kozmičku prašinu i zarčenje iskorištavajući ih za energiju do prije nezamislivih granicai o reaktoru koji je s s tom energijom u stanju ubrzati čitavu ovu masu na brzinu od skoro 80% brzine svjetlosti... To su moja otkriča bez kojih čitava ovaj brodm ova moja misija ne bi postojala..."
Ali ništa nije rekao, "I tako ona ne bi razumjela"

Drhtaj spajanja shuttlea na stanicu otrgne ga iz njegovih misli.
Još malo i upalilo se zeleno svjetlo putnicima da odvežu pojaseve. Ustane se iz svog mjesta protežući svoje ukoćene ruke i noge i uzme svoj kovčeg.
"Možeteli mi dodati kovčeg?", upita ga ona ustajući sa mjesta
"Svakako", odgovori i uzme kovčeg do svoga. Čudno, morao je biti lakši od maksimalne dopuštene težine. Zar nije bilo više toga što je željela ponijeti?
Primivši kovčeg ona mu pristojno kimne glavom u znak zahvale, koji joj on odvrati, i krene prema izlazu.
Nije bio siguran koja ga je to znatiželja tjerala, ali kako su izašli iz shuttlea on pođe za njom. Pratio je svaki njen korak, držeći se na onome što je smatrao neupadljivim razmakom. Još jedna od dobrih stvari nošenja naočala, što mu je sada dobro došlo, bila je činjenica da je ostalima teže pratiti kuda ti gledaju oći. Pažljivo je promatrao dok su joj pregledavali stvari...
"!Kvrag....", izleti njemu usljed neugodne misli koja mu prođe glavom, "...gu!!! Potpuno sam zaboravio na pištolj u mom kaputu!"
Kucanje srca mu se naglo ubrzalo! Osječao je male kapljice hladnog znoja koje su mu se pojavila ne ćelu i vlažile dlanove. Obriše se rukom i pokuša usporiti svoje disanje. Trebao je izgledati prirodno, da ne bi slučajno nešto posumnjali i pažljivije ga pretražili.
"Molim vas, predajte stvari", kaže mu službenik.
Ullrich posluša i i preda kovčeg. Drugi službenik mu naredi da pođe malo udesno za njim: "Stanite ovdje."
To je TO! Odlučujući na trenutak! Kako je samo mogao biti tako glup!?! Istina, ovaj bi pištolj trebao biti skriven za ovu vrst pretrage ali ipak ga nije smio ovako ponijti! Ovo je moglo imati neizmjerne posljedice. Kao prvo optužili bi ga posjedovanje oružeija koje se moglo nabaviti samo u užim mafijaškim krugova. Ali to bi bio najmanj problem. Istoga trena bi bio izbačen iz njegove misije i osuđen na ostatak na zemlji dok Uliks odlazi u svemirska prostrastva.
Stražar polako počne primicati detektor njegovom tijelu
"Ostavljen... Odbačen... Zaboravljen...", jedine su misli koju su mu prolazile glavom u ovim dugi trenutcima.
"Možete ići", indiferentno mu priopći stražar. Ullrich odahne... PROŠAO JE!
Podigne stvari i otiđe. Kako je malo uzmakao dotakne se po kaputu i osjeti oblik pištolja koji je još stajao tamo...
Osvrne se oko sebe. Nje nije bilo. Pustio je ju je da ode – ali to je bio i najmanji od svih propusta koje je danas napravio
"Doktore Ullrich?", začuje glas koji je dolazio od iza. Okrene se. Nedaleko od njega je stajao stariji čovjek od svojih pedeset-šezdeset godina. Bio je malo viši od Ullricha i imao je gustu tamnosivu kosu i guste crne obrve iznad izrazito zelenih očiju. Iako Lice, iako su se na njemu vidjele godine, bilo je vrlo simetrično i bez ikakvih bora osim malih jamica na bradi i obrazimo dok se ovako pristojno smješio. Bilo je to dijelo vrhunske estestke kirurgurije na kojemu očito nije štedio. Na sebi je imao svijetlosivo odjelelo koje je bilo u kontrastu s njegovom lagano tamnom puti. Na okovratnuiku su bila izražena dugmeta u oblikuzlatnih maslinovih grančina oko plavog globusa umjetnog safira – oznake visoke političke dužnosti.
Čovjeka koji je stajao do ovoga Ullrich je odmah prepoznao. On je također bio u sličnom svjtlosivom odijelu jednako pažljivo izglačanom, ali tu su sve sličnosti prestajale. Bio je niži, crne kratko podšišane kose i azijatski kosih crnih očiju. Imao je crnu bradu bez brkova u kojoj su polako nazirale sive vlasi. Izraz mu je bio ozbiljan i lagane bore na čelu odavale su brigu oko nečega. Na nogama je imao sjajne ulašćene crne čizme od prave kože, što i nije bilo čudno s obzirom na ovu priliku. I ovaj je imao na okovratniku imao znak, ali je to bila oznaka visokog vojnog čina - crvenu ružu od umjetnog rubina sa srebrnim trnjem i pet zvijedica do nje.
"Da, ja sam", odgovori Ullrich prižližavajući im se i pružajući ruku. Ovaj je prihvati: "Ja sam Pierre Massarabi, visoki predstavnik glavnog tajnika Terrestrialnog vijeća..."
"Znaći to je to! Glavni tajnik neće doći. A i zašto bi. Porinuće Odiseja je bio događaj stolječa, a Uliks je samo... samo formalnost. Za to su dovoljni predstavnici"
"Počašćen sam", odgovovori Ullrich ut lagani naklon glave.
"Ahh... molim vas. Čast je moja biti s štičenikom i assistentom dr. Zvonimira Radetića kojeu dugujemo ovu epsku misiju za ljudski rod. "
"....uhh... "
Drugi je čovjek bio jednako iznerviran zbog uvježbane isprazne ljubaznosti koju su ovi izmjenjivali koliko i Ullrich. No, za razliku od Ullricha namrgođen pogled na njegovom licu i napeto držanje nisu to ni najmanje pokušavale sakriti prijezir.
"Vjerujem da ste već čuli za admirala Myamotoa"
"Jesam", reće Ullrich upučujući lagani naklon admiralu, ne rekavši ništa. Ovaj mu uzvrati naklon, uglavnom iz zahvalnosti što ga nije stavio u veću neugodnost s još ispraznih rijeći.
Diplomatsko-dosadni razgovor nastavio se i puno duže nego što bi formalnosti zahtjevale. Ullrich zakljući da predstavnik i admiral ovdje čekaju još nekog osim njega i produžetak razgovora je predstavniku služio samo da ubije vrijeme. Istina, Ullrich je mogao i ranije otići no bio je znatiželjan koga ovi čekaju. Nakon još desetak minuta njegova je znatićelja dobila odgovor.
Još jedan shuttle, koji se izgledom izdvajao od svih ostalih, je sigao u pristanište. Bio je manji od normallih putničih shuttleova no oblik koji je bio jednako aerodinamičan koliko i estetski dorađen i duboko modra boja sa srebrnim natipsom PTAH IV davao mu je mnogo monumentalniji izgled. Ullrich je dobro znao kome pripada ovakva nebeska jahta – Lindonu Mustafi Agafiu.
Jedna od stvari koja je mučila Ullricha da je Agafiu zasluženo pridala zahvalost za ovu misiju. Agafi je bio donekle ekscentrični multimiljarder i jedan on najbogatihjih ljudi svojega doba. Počeo je sa relativno dobrostojoćeom narftnom kompanijom koju je nasljedio od oca. No nitko nije mogao zamisliti koliko je financijsko carstvo uspio stvoriti iz toga. Tijekom svoje karijere poduzimao je mnogo velikih rizika oko kojih su mnogi bili skeptični (tj, proglašavali ga ludim) no na kraju su se gotovo svi jako dobro isplati. Međutim, najčudni potez u svojoj karijeri je učinio prija par godina. Kad je doznao da Terriestrialno vijeće namjerava sagrati brod za kolonizaciju pleneta došao je pred vijeće sa idejom "Zašto sagraditi jedan brod a ne dva?". Tada je rasprodao gotovo sve što je posjedova ne bi li drugi brod, Uliks, bio sagrađen. I to sve sa samo jednim uvjetom – da on bude jedan od putnika tog drugoga broda.
Tada se otvore vrata shuttlea iz njih izađe jedna impresivna figura. Došao je sam, bez ikakvih slugu ili pomagača noseći kovčeg koji je bio iste veličine kao i onaj što ga je Ullrich nosio. Primjetivši opvu trojcu, Agafi krene prema njima.
Ono što je začudilo Ullricha bila je njegova veličina, koje je prelazila ono kako ga je Ullrich percipirao gledajući ga na holoviziji. Bio je sigurno iznad dva metra, sa širokim ramenima i plečima. Na sebi je smeđe cipele, maslinastozelene hlaće i žučkasto smeđi đemper pripijen uz tijelo ispod kojeg su se dobro ocrtavali mišuči na njegovim rukama i micali se kako se kretao. Imao je tamnu kožu, skoro potpuno crnu kao ostavstišnu svoga sudansknog porijekla. Samouvjeren pogled njegovih crnih očiju, istaknuta čvsrsta vilica i mesnate usne postavljene u neki pomalo prkosni smješak otkrivajući sjajno-bijele zube odavele su sliku psihičke lvrstoče ravne fizičkoj.
Predstavnik se već pripremio da izreće svoj dobro pripremljeni govor no prije nego što je progovorio Agafi ga prekine:
"Massarabi, Myamoto, i vas ne poznajem gospodine?", obračajući se Ullrichu.
Ullrich se osječao pomalo zastrašeno od ovakve figure, no brzo se smiri i odgovori
"Doktor Karl Gustav Ullrich..."
"Doktor Ullrich je štičenik i assistent dr. Radetića i snjim je radio na čitavom ovom projektu. Nakon poštovanog doktora, najbolji poznaje čitave centralne sisteme ovoga broda..."
Ullrich je polagano kipio u sebi. Kao i uvjek njegovo je ime uvjek stavljeno na drugo mjesto, umjesto na ono koje mu je bilo oduzeto
"Drago mi je čuti", prekina Agafi Massarabia, "Iako mislim da ti nij bilo lako raditi u sjeni osobe kao što je Radetić"
Rekao je to pomalu u šali u Ullrich se nasmije ma koliko ga bolila istinitost ovih rijeći.
"Ispričajte me, gospodo, ali imam par dogovora na ovoj stanici koji ne mogu čekati. Doviđenja"
Ullrich promotri izraze na licima ovo dvojce. Massarabi je bio razočaran. Vjerojatno je očekivao neko medijsko pojavljivanje uz Agafija koje bi skrenulo pozornost na njega u njegovoj silaznoj karijeri. U Myamotovom pogledu bila je nasuprot neka ljudtnja koju je ovaj vješto kontrolirao. Kao visoko vojno lice i zapovjedniku ove misije nije očekivao ovakvo ponašanje od Agafijeve strane.
Ullrich ih je dobro razumio. Po prvi put u dosta vremena mogao se poistovjetiti s drugim ljudima. Političara bez reputacije, zapovjednika bez autoriteta i njege, znastvenika u sjeni mentora Agafijeva pojava podsjeila je na njihovu tužnu situaciju. Agafije je bio jedini zlatni čovjek na srebrno brodu.
Oni se na posljetku raziđoše.