Ulikseja

Nakon oko dva sata hoda došao je do svoje ulice. Počela je padati kiša. Inače bi sigurno bio potrčao ali danas mu nije bilo do toga. Štoviše, čak mu se činilo da polako uživa u kapima koje mu glize niz lice i natapaju odječu.
“Nevjerojatno! Koliko dugo već znam da odlazim i danas, zadnji dan, hvata me nostalgija. I to zbog par kapi kiše?!?”
Osječaj je bio trenutan. Poslije samo malo razmišljanja ponovo mu se vratilo tmurno raspoloženje i odlučnost! Kiša, snjeg, magla, sunce, Ruhrstadt, Zemlja... Sve to ostavlja za sobom. Ali, to je sve. Nikakva obitelj, prijatelji, pa čak ni poznanici nisu ga držali na zemlji. Bio je sam. No, nije mu to toliko smetalo. Nakon dvadeset i tri godine života čovjek se več navikne. Drugi ljudi bi ga i tako samo ometali u njegovim istraživanjima. Znanost je bila njegov život i bio joj je posve posvečen.
“Put koji bi uklesao moje ime ime u povjest ljudskog roda?!? Možda jednoga dana...”
Kada dođe do ulaza u postavi svoje oko ispred malog detektora. Kratki bljesak prepozna ga kao stanara ove zgrade i varata se otvore. S obzirom na stanje u gradu čak se i veći dio iz najjeftinijih stanova odvajao za potrebe sigurnosti. Ullrich uđe i popevši se tri kata po starim stepenicama dođe do svoga stana. Objesi svok kaput odmah iza vrata i krene prema kupaoni.

Stane ispred zrcala i pogleda se. Bio je umoran i spavalo mu se što se jasno vidjelo na velikim tamnim podočnjacima ispod njegovih očiju. Ništa čudo, danime nije mogao spavati. Je li to zato jer je bio uzbuđen zbog puta ili nemiran zbog toga što napušta sve što je dosad poznavao, nije bio siguran. I, iskreno, nije htio razmišljati o tome. Ne sad... Vjeđe su mu bile pritvorene... Uzeo je brijaći aparat i prislonio ga licu. Kada ga je uključio osječao je kako mu nasilno čupa dlake s iz kože. Zar je bio toliko napet i/ili izmoren da to može osjetiti? No, bol je brzo otupjela i misli mu odlutju. Kako su nestajale dlake na njegovim obrazima male su se bore počele nazirale. "Bore osmjeha? Ili ožiljci života?", prože rukom po njima, "Osmjeh djeluje oliko smirujuće na sve, vrlo, vrlo koristna..", osmjehnuo se kako je toliko često znao raditi, iako ni sada nije bio sretan, "...maska"
Bore su također bile jasno vidljive na njegovom čelu. To je bio on. Svo to razmišljanje, sav njegov život vidio se u njima. Bilo su neuobičajeno izražene za nekog mladaog kao što je bio on. "I bolje... s njima izgledam strarije i ozbiljnije!"
Završio je brijanje, pazeći da ne zahvati svoju malu koziju bradicu. Zaplahno je lice vodom, uzalud se nadajući da će ga bar malo osvježiti. Još se jednom. Nije mu se sviđao odraz u zrcalu.
"Nočas sam osvojio puno više nego što sam se nadao, i sada se spremam da napokon jednom zauvjek napustim ovaj oronuli stari planet (planet.. ili život?). Zašato onda bar ovaj put nisam sretan?", prošapće sebi u bradu. Znao je odgovor na to pitanje, ali ga nije želio izreći.
Oći su ga boljele. Otvori jedno oko prstima i izvadi leću. Nije bio navikao da ih nosi, tako da su ga žuljale. Slika koju je sad vidio bila je mutna i skoro neraspoznatiljiva, no upravo je ona najbolje prikazivala kako sada vidi samog sebe, svoju prošlost i budučnost. Jer, da nije znao da he to zrcalo ispred njega, ova je mrlja lako mogla biti bilo tko, "...samo jedan od mnogih"
Stavio je naočale. Njih je oduvjek nosio. Nije da mu je bilo toliko teško skupiti za korekciju rožnice ali... Više ih skoro nitko nije nosio upravo su one njemu davale taj pamtljivi, neuobičajen izgled. "...samo ne jedan od mnogih"
Ali na nočašnjoj partiji nije bilo pametno biti prepoznatljiv.

Otišao je u drugu sobu. Narađastan sunčeva svijetlost već je prolazila kroz tanke otvore među starim zatvorenim roletama. Bilo je već vrijeme da se počne pakirati. Ode do prozora i podigne rolete. Bljesak jutarnjeg sunca koji zasljepi ga na trenutak. Okrene se i pogleda sobu. Mala bijelo siva prostorija bila je puna stvari koje su bile razbacane na okolo. Stari ofrcani kauč od umjetne kože na kojem je bilo pobacano puno odjeće, nešto knjiga te par jastuka čije se jarke boje nikako nisu uklapale u ostatak stana, dijelio je sobu na dva dijela – dnevni boravak i kuhinju. S jedne strane bio je mali stakleni stolić, išaran razbacanim krugovima koje su ostavile nebrojene šalice kave i čaja od zadnjih nekoliko dana, imao je jedan mali novi prijenosni kopmjuter i par išaranih bilježnicana sebi. Polupopijena šalica skoro je visila na rubu stola odupirući se vlastitom padu. Iza je bila nova holovizija na kojoj se nalazio dobar sloj prašine i odmah jenda velika drvena stalaža koje je dolazila skoro do stropa. Sve što se na njoj moglo naći bile su stare prašnjave knjige koje su bile najvrijednije što je držao u stanu. Mnoge od njih su imale uveze od prave kože, i sa svakom od tih mogao bi se uzdržavati par mjeseci. No, nikad mu nije palo na pamet da proda i jednu od njih. Zid na desnoj strani bio je prepun uokvirenih priznanja, diploma i nagrada koje je skupio tokom godina.
"To sam ja.", izlete mu rijeći iz usta, "Da... to sam ja. Zbirka prošlih uspjeha koju su stvarali iluziju budućih uspjeha. Kvragu! Svaka je ništa drugo nego korak u pijesku koji nestaje sljedećeg dana kad se diže nova plima. "
Sjedne na kauč i od žeđi posegne za šalicom. naglo je dužići od stola tekućina u njoj se zaljuja i prolije po jednom od šarenih jastuka. Podigne jastuk i pogleda mrlju koja je prekrila izvezenu sliku žene s djetetom pokraj rukom izvezenog stiliziranog natpisa BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ. Svake godine baka mu je slala jednog uz božični dar. Jadna starica, nikako se nije mogla otrgnuti od prastarih običaja. "Ne bih se smio buniti. Taj mi je običaj priskrbio mnogo korisnih stvarčica"
Svake bi se godine potrudila da stavi na jastuk potpuno novu sliku. "Tko zna kome će ih slati sada kad meni više ne bude mogla?"
Gorki okus hladne kave ilije mu se niz grlo.

Ustane se i počen pospremati kompjuter i bilježnice. To su njavažnije stvari koje mora ponijeti, trebaju mu da nastavi svoje radove. Sljedeće na radu su bile knjige pođe prema krene pregledavati. Morao je biti jako pažljiv jer su mu i prostor i težina stvari koje je smio ponijeti bili ograničeni. Nakon dugog premišljanja odlučio se za pet knjiga: Zločin i kazna, Lovac u Raži, Životinjska Farma, Fondacija i Ilijada i Odiseja. "Ne, ne želim ponijeti Ilijadu i Odiseju... Stalno bi me podsječale na..."
Vrati je uzme Dinu. To je bio bolji izbor. Bilo mu je žao što ne može ponijeti gramofon i ploče, ali sve je bilo jednostravno preglomazno. Iz ove sobe sve što mu je još trebalo su diplome na zidu i dva jastuka od bake, onaj od prve godine i onaj od zadnje. Procjeni težinu torbe. Ostalo mu je još malo mjesta za odječu, ali i tako nije namjeravao ponijeti puno. Otiđe do spavače sobe i otvori ormar. Sva mu je odječa bila slična: crno, bijelo, i svivih nijansi bilo je sve što je nosio. Odabere par stvari uzme ih.
"To bi bilo to... sve sam spre... "
"SAKSOFON!", vikne na glas i izvadi kutiju ispod kreveta. "Ehh...kako sam mogao na to zaboraviti"
Teško da bi izdržao bez njega... često je to bila jedina stvar koja mu je mogla dati trenutke spokoja.
Stavio je stvari na vagu. Zamišljeno pogleda brojku na pokazivaču koje je prelazila normu. Otvori torbu i brzo se odlući.
"Diplome, jastuci i ovaj drugi kaput ostaju... i tako su to samo uspomene."

Posljedni se put osvrne po stanu prije odlaska. Nije znao što će biti sa svim što je ostalo nakon što ode. Iskreno, nije ga bila ni briga.

NASTAVAK: Korak