Ulikseja

Lagano kuckanje staroga sata bila je jedina stvar koje je narušavala gotovo potpunu tišinu zadimljenje, tamne prosrotrije. Taj sat, jedan stol sa četiri stolice oko njega, mali holovizor na napola zahđalom hladnjaku i jedna stara volframna svjetiljka bile su jedine stvari koje su barem malo razbijale monotoniju sive prostorije. Ali za četiri čovjeka svjet je bio još manji. Sva njihova razmišljanja i percepcija bili su sužena na tih pet karata što su držali u rukama i više ili manje zagonetna lica ostalih igrača. Svima, osim jednome čije su se misli protežale daloke izvan dosega ove beznačajne partije. To jest, beznačajne onoliko koliko mu se u tom trenutku činilo. Ali i najbeznačajnije stvari katkada donose itekako značajne posljedice...
Zvono sata trgulo ga je iz njegovog transa. Jedan, dva ,tri, četiri, pet zvonkih otkucaja odzvanjalo je u maloj prostoriji točno ga prisječući na vrijeme, a malo kasnije i mjesto gdje se nalazi. Pogledao je prema ostalima.
Čovjek s lijeva bio je obučen odjeven u debeli kožni kaput koji je bio naboran gotovo kao i njegovo mrko lice. No iako zgužvan kaput se činio napravljenim od prave kože dajuči jasnu poruku – skup sam, onaj koji me nosi bogat je čovjek.
Osobo preku puta pokazivala je samo svoj varljivi osmjeh koji nije skidao sa lica čitave večeri. Ali broj žetona koji je stajao ispred njega svjedočio je da se ove noći baš i nije imao čemu veseliti.
Na desnoj strani nije bilo ikoga zbog koga se trebalo brinuti. Bijeli obruč na zapešču inače preplanule ruke govorio je da za njega više nočas nije bilo igre.
Zapravo jedini koje se pomalo izdvajao u među svim tim osobama bio je on – mladić sa svojih nepunih dvadeset i tri godine koji je bio obučen u sivi kaput, sive hlače i crni pulover na bijeloj košulji za kjoje se nitko nije mogao zabuniti da vrijde i blizu koliko i onaj zlatni sat pokraj njegovih žetona. I, zarazliku od njegovih suparnika, on je bio zadovoljan nočašnjom igrom...
“Podjeli jednom več te karte!”, zabrunda na njega onaj u kaputu
“Strpljenja, moj prijatelju, strpljenja...”, izazivao je mladić, “Da ste nočas bili barem malo strpljiviji vaj kupić ispred vas bio bi daleko viši”
Usporio je mješanje karata ne bi li što više uznemirio svog protivnika. Ovaj je tiho kiptio u sebi, suzdržavajući se da odgovori na provokaciju. Uskoro su karte bile podjeljenje. Mladić pogleda svoje karte:
“Petica tref, Dama tref, Dama herc, Osmica pik, As Herc”, pomisli,”Nije nešto, ali nisu uvjek karte te koje dobivaju partiju”
Svi uplate početne uloge
“Ulažem devedeset”, naizgled odlučno izjavi ovaj s desna”
“Prvo je pogledao karte, pa žetone, pa opet karte i opet žetone prije neg što je uložio... Nema neštp jako”
“Plačam. Dodajem još šezdeset”
“Češe se iznad lijeve obrve. Za sada je zadovoljan svojim kartama”
“Plačam vaših sto i pedeset, podižem na dvjesto”
“Slijedim stodeset”
“Doplačujem”
“Dobro, izgleda da je vrijeme da mijenjamo karte.”
Svaki od ostalih je dao po dvije karte za mijenjanje.
“Riješit ču se samo ove petice. Asa i osmicu zadržavam.”
“Mijenjam jednu.”
“Dama pik... Jako dobro...”
Čovjek u kaputu se lagano osmjehne vidjevši nove karte. Ali palacem ruke koja mu je bila na kartama počeo je polako kružiti.
“Imam ga!”
“Ulažem dvjesto”
“Blefira”
Onaj preko puta ne kaže ništa i samo dobaci tristo na stol.
“Ja stavljam još petsto čime se ukupan ulog diže na osamsto”
Desni samo baci karte na stol i zabrunda sebi u bradu”
“Jedan manje”
“Plačam i dižem. Devetsto”
“Devetsto i dvadeset”
“Postaje nerzvan...”
“Tisuću”
“Tisuću i deset”
“...nervozniji...”
“Jedanajst stotina!”
“ Tisuču sto i jedan”
“...još nervozniji...”
“Trinaest stotina!!!”
Mladić pogleda na protivničkove preostale žetone
“Podišem na dvije tisuće četrdeset i tri”, kaže smireno.
“Ako želi nastaviti, mora riskirati točno sve što ima. Ja ako i izgubim imam više nego s ćim sam došao”
Na njegovo čuđenje, ovaj se iskreno nasmije i krene rukom prema unutarnjem đebu svog sakoa.
“Pištolj!...”, vidje. Par kapi znoja spusti mu se niz čelo
“Nisam smio doći igrati sa ovim mafijašima!... Prokletsvo!... Sad je kasno...”
“Što kažeš da još povisimo uloge. Sve što imaš za ovaj pištolj. Jedinstven. Građen od ugljikovih spojeva. Nepostojeć za detektor metala, teško vidljiv na rengentskim konrtolama”, kaže ovaj odlažući pištolj na sredinu stola, “Također, u njemu je i pet metaka koji se razgrade u tijelu žrtve ne ostavljajući bilo kakvih tregova... osim rupe!”
“Ugff... Pretjerao sam! Više mu nije do blefa! Sada se sve bazira samo na sreći... Dali da riskiram ili da uzmem što imam...?”
Inaće bi odmah odustao. Za ovu je noč podigao svu svoju ušteđevinu ne bi li dobio priliku da igra sa ovim mafijašima. Ulozi su bili veliki, puno veći nego što je zakon dozvoljavao. Ali ovo je bio jedini način kako da profitira u kratkom vremenu i ako odustane još je uvijek i veše nego utrostručio uloženo. No, ovog puta ga je nešto zagolicalo:
“Nevidljivi pištolj? Nikad nisam uzeo u obzir oružije. Moglo bi se pokazati mnogo korisnijim od kapitala tamo gdje idem...?!?”
“Pristajem!”, na kraju odlući, “Pokažimo karte”
On pokaže nervozno svoja dva para. Na njegovo olakšanje ovaj drugi samo opsuje i baci karte u zid. Kad se malo smiri reće:
“Dosta je za danas!”
“Bilo mi je zadovoljstvo”, reće zadovoljno spremajuće pištolj u kaput.”
S lijeve strane sobe začuje se podrigljiv ali iskren smijeh, prvi put od početka večeri.

NASTAVAK: Važno je biti Odisej