ponedjeljak, 20.09.2004.
Kraj
“Početak i kraj razlikuju se samo u jednome – točki gledišta” Gotovo je!... Skoro, pa gotovo... Toliko je več učinjeno, toliko žrtvovano, sve što preostaje je staviti točku na “i”, učiniti završni qoup de grace... Doslovno! Za samo par minuta u ovom malom stanu pokraj mene, sve će završiti. Još samo... Karl Gustav Ullrich mora umrijeti.... Čudno. Nikad nisam mislio da ću to reći, ali stvari su kakve jesu. Da vjerujem u sudbinu rekao bih da je smisao mog života upravo ovo, da sam rođen za ovaj današnji dan... Ali ne vjerujem! Sve je onako kako jer sam Ja tako izabrao. Jednostavno nema mjesta na ovom svijetu za nas obojcu. Evo ga, stiže. Ponosno korača, potpuno nesvestan onog što ga očekuje. Ulazi u zgradu. Idem za njim... Čujem njegove korake kako se penje uz stepenice. Čekam dođem do sljedečeg kata pa polazim za njim. Svakom stepenicom što pređem trenutak je sve bliži. Zašto mi odjednom noge postaju tako slabe. Što se više uspinjem ovaj pištolj u mojem kaputu postaje sve teži... i teži... Dolazim do vrata s..., njegova stana. Polako okrečem kvaku. Otključana je. Stan je točno onakav kakav ga se siječam. Uski, prašnjavi hodnik s tri vrata. Prva vode u malu kuhinje, druga u dnevno-spavaču sobu a treča u kupaonicu... Koliko več nisam bio ovdje? Teško je reči. Vrijeme više nije onakvim kakvim se čini. Čujem kako govori sam sa sobom. Ljut na svijet i nezadovoljan svojim životom, kao i obično. Zaokupljen stvarima kojemu mu uskoro više ništa značiti... Ulazim u sobu. Ne čuje me. Polako vadim pištolj iz kaputa. Tako je težak. Ali ipak, usmjeravam ga prema njegovoj glavi. Ironično je to što umire od itog onog njegovog pištolja što ga je dobio pukim slučajem. Sve što preostaje je malen pomak prsta... Moram li ovo učiniti?... NE!... Ovaj, DA! Ne smijem sad posustati. Odlučio sam! Ali mora li on umrijeti?... Nije da se sablažnjam umorstva. Nema voše nikakvih moralnih okova koji me drže. Več sada imam više krvi na svojim rukama nego mnogi ljudi u povjesti! I mnoge će žrtve još biti potrebne. Ali ovaj put je... drukčije... Jesu li to emocije koje me blokiraju. Teško je reći što osječam prema njemu. Sumnjam da je ikad itko bio u ovakvoj situaciji. Ali koga ja to ubijam... Karla G. Ulricha! Samo on još stoji između mene i onog što moram napraviti. Pucam... Što!... Okrenuo se! Kvragu, i moje okljevanje! Okrenu se! Drži pištolj u ruci. Moram djelovati! Sada! Ne mogu! Vidim mu zaprešten izraz lica... I ono najstrašnije – Svoj odraz u njegovim očima... NASTAVAK: Ples sa tri Dame |
