XXII. (A)
Vani, iako su bili rani jutarnji sati, uopće nije bilo mračno. Svijeće. Gomila svijeća u rukama nenormalnog broja ljudi, koji su bili začuđujuće tihi. Svake sekunde bljesnulo je nekoliko fotoaparata. Očito su se novinari željeli dokopati što bolje snimke nove tragedije. Kety je šokirano buljila u poveći "oltar" ispunjen Billovim i Tomovim slikama i okružen gomilom svijeća. Ni jedna ni druga nije skužila kako buka postaje sve veća. Tek nakon 5 minuta shvatile smo da su nas očito opazili jer je buka postala nepodnošljiva, a svi su gledali u naš prozor i nešto dovikivali. Nekako sam odvukla zamrznutu Kety do kreveta, a onda smo obadvije počele plakati. Nakon ni sama ne znam koliko, pozdravila sam Kety i otišla do Billa jer je on već vjerojatno bio izvan sebe od brige. Kad sam mu rekla da smije ući, samo je zahvalno klimnuo glavom i ušao, a ja sam otišla do sestara kako bih saznala gdje je Tom jer ga uopće nisam vidjela, a nisam imala pojma u kakvom je stanju. Samo sam znala da fizički, osim slomljenih prstiju, nema većih ozljeda, ali kakvo mu je psihičko stanje..e, toga sam se bojala. Dvadesetak minuta sam zujila okolo i pokušavala pronaći bilo koga tko bi mi mogao pomoći. Svi su bili prilično neljubazni, vjerojatno zbog svih novinara, a nisam htjela smetati Billu i Kety. Konačno sam spazila jednog od tjelohranitelja. Njega sam znala samo iz viđenja, pošto je obično samo uskakao kad je bilo nekih problema. Uzrujano je pričao na mobitel.Tiho sam došla i planirala objasniti cijelu situaciju, ali me on, na moje veliko iznenađenje, samo pustio. Zahvalno sam ga pogledala, a potom, strahujući, ušla u bolničku sobu. Sve je bilo puno medvjedića, slonića i ostalih plišanih čuda, između kojih su se izmjenjivale hrpetine pisama. Između svoga toga ležao je Tom i očajno gledao u prozor. "Ej!" samo sam tiho rekla. "Ej i tebi!" rekao je i blago se nasmiješio. Poljubila sam ga. Neko vrijeme je vladala neugodna tišina. On je samo buljio u prazno, a ja sam čučnula pokraj kreveta. "Izbaci to van", konačno sam rekla. Zbunjeno me pogledao. "Znam da si ljut, da si frustriran, da si tužan, da si zabrinut, da si očajan...Znam. Izbaci to van jer nema smisla sve držati u sebi. Samo ćeš sebe uništiti. Pričaj! Ove sekunde!" završila sam zapovjedničkim tonom. "Ma ok sam", bezvoljno je rekao. "Ok si? Nisi ok, Tome. Znam te bolje no što misliš", rekla sam. Nježno me pogledao i podigao se da me poljubi. "Ok. Nisam ok. Ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Radije bih imao potres mozga, frakturu lubanje ili bilo šta drugo, nego slomljene prste. A svi mi kažu da je to ok. Da je moglo puno gore. E, pa meni nije! Tko zna hoće li mi sve zarasti kako treba?! Tko zna hoću li moći napredovati kao gitarist jer ovo što sad radim nije ništa. Ja hoću na puno viši nivo, a sad, zbog nekih kretena, koji ne gledaju semafor, mogu sve to izgubiti!! Da ne spominjem da sam tebe mogao izgubiti, ali to bi stvarno bilo više nego što mou podnijeti!! I sad bih trebao optimistično izaći pred javnost, reći da ništa od turneje, ali da ću se vratiti bolji no ikada! Kako to mogu reći kad ni sam u to ne vjerujem?!" završio je i ogorčeno pogledao u drugu stranu. "Ne moraš lagati. Nitko to ne očekuje od tebe", samo sam rekla i počela se igrati s njegovim dreadovima. Nasmijao se. Prvi put danas. Neko vrijeme smo uživali u tišini jer je on izgledao puno manje zabrinut sada kada je sve izbacio van, a onda je meni zvonio mobitel. "Prijevoz dolazi za 20 min. Budi pred stražnjim izlazom", rekao je jedan od tjelohranitelja. Više ih stvarno nisam mogla popamtiti. Neko vrijeme smo se svađali jer ja nisam htjela otići, ali Bill je morao čekati Simone, a Kety i Tom su još neku papirologiju trebali srediti. Pozdravila sam se s Tomom i Kety, pokupila svoje stvari i izašla na sražnji izlaz. Očito sam bila prebrza jer nije bilo nikog. Nakon minutu, taman kad sam čula da neka masa ljudi dolazi, tjelohranitelji su došli, derali se na mene što sam sama izašla, a potom ušutjeli i zajedno sa mnom čekali auto, koji je već trebao stići. Auto je dolazio, a oko njega je bila hrpetina ljudi koji su udarali po njemu. Ni sama ne znam što se dogogodilo, ali osjetila sam čupanje, udaranje, ruke tjelohranitelja, uzvike "kurvo! kučko! droljo!" , a onda sam bila u autu s dva tjeloranitelja potpuno izvan sebe i pod šokom jer nisam mogla vjerovati. Fanovi su me napali.
dee
