ponedjeljak, 26.11.2007.

02:07

Mojih zadnjih mjesec dana života

             "... samo te oči posečene vetrom koje sjaje baš kao i moje
             znam da znaš, al ne vidiš i ne čuješ,
             i ne znaš koje male stvari se broje,
             i dok porazi se roje,
             plašim se da priznam da postojiš,
             rane gnoje,
             i da mi fališ,
             fale mi dodiri, fale mi reči, fali mi osmeh, fali mi lice,
             fale laži, fale sitnice..."

      Nazvala me prije nekih mjesec dana kad je došla s puta. Popričali smo i rekli smo da ću ju nazvati kad dođem doma, jer je bio petak i mogao sam si priuštiti zvati ju s fiksnog telefona. Došao sam, zvao ju, nije se javljala. Uskoro stiže poruka da je vani, i da će me nazvati kad dođe doma. Nije me nazvala. Prošao je dan-dva, bio Halloween, htio sam ju zvati u NA da malo vidi kako mi ovdje feštamo. Nije me zvala. Kasnije sam dobio poziv za svečanu večeru u našičkom hotelu povodom 10. darivanja krvi. Veliko, svečano, pun kurac hrane, živa glazba, ples, i sve besplatno. Mogao sam povesti nekog sa sobom i ne platiti gotovo ništa za to. Pozvao sam nju (naravno, ja sam nju nazvao telefonom) i ona mi je najprije rekla da može.... dva dana poslije stiže vijest da ne može, jer taj vikend ide negdje na more, valjda raditi, ali da će mi javiti još za definitivno. Pa sam čekao, iako sam ih morao nazvati u Crveni križ da potvrdim rezervaciju. Krenuo novi tjedan, i taj petak je bila ta večera. Ona se nije javljala. Na kraju sam joj poslao poruku, i odgovorila mi je da ipak neće moć doći na tu večeru. Planirao sam otkazati, ali me stara ipak nagovorila da idem. Pa sam išao. Sam. I bilo je lijepo. Dobra hrana, besplatna cuga cijelu noć i prava slavonska tamburica.

      SAMO ŠTO SAM CIJELO VRIJEME SJEDIO OKRUŽEN 40-GODIŠNJIM ANONIMUSIMA KOJI SU BRIJALI SVOJ FILM! LICE MI SE UKOČILO OD OSMJEHIVANJA NASILU! Totalno jebeno sam. Ali dobro, nisam ju htio osuđivati zbog tog. Trebala je para, to je bila činjanica....

      Ali prva strijela u srce je bilo kad sam popričao s jednom frendicom s faksa. Nedavno, na mom rođendanu, njih dvije su se upoznale. Nyka i Marina. O Nyki već dosta znate, vi koji me redovito čitate, a Marina je u biti u ovoj priči samo katalizator moje spoznaje i mog potonuća u ništa. I tako se Nyka, dok je bila mjesec dana u Makedoniji čula s Marinom, čula se s njom i kad se vratila... ali meni nije mogla poslati poruku, ne, nije mogla...

      Malo je licemjerno kad ti netko dvije godine priča, i kad i sam misliš i vjeruješ da si s nekim povezan toliko duboko da ne znaš ni sam kako ti je život izgledao prije nego što si ju upoznao. Toliko duboko, toliko dobro smo se razumjeli i kužimo da pun kurac stvari nismo ni morali izreći... jednostavno smo znali... naš mali balončić... I licemjerno je kad čuješ od posrednika (Marine) sasvim slučajno da se ona nije javljala ne samo meni nego se nije javljala nikome, jer se htjela odmoriti od ljudi... to mi kaže njena nova frendica koju zna nevjerojatna tri mjeseca. Super. Znači, toliko sam poseban, i toliko joj puno značim u životu da se morala odmoriti od svih, pa i od mene... divota...

      I tako, prošlo neko vrijeme, u međuvremenu sam saznao da je našla stan i da se seli. Taj četvrtak je Marčelo nastupao u Osijeku, pa sam dogovarao da Marina i ja odemo na taj koncert. Pozvala je Nyku, ja se nisam bunio. Došli na koncert, ona, naravno, kasni. Useljavala je, pa je imala ljude u stanu. Doletjela je taman na vrijeme. Chelo je počo repati taman 5min kasnije. I tak lijepo. Stojimo, pjevamo, repamo, uživamo u koncertu, i zasvira jedna pjesma koju sam joj par puta poslao u sms-u, pa joj to napomenem, a ona nasloni svoju glavu na mene i napravi facu a-joj-kako-je-to-slatko-od-tebe.... Prođe još nešto vremena, i ona odluči častiti, pa mi tutne 50kn u ruke i zamoli da odem po cugu. Odem, naručim, pokupim cugu i donesem ljudima. Idem joj vratiti 10kn i još kunu-dvije u sitnom, a Nyka uzme cenera i za metalni ostatak mi kaže: "E, to si uzmi, to mi ne treba."


      Ja sam stajao, gledao u nju i nisam mogao vjerovati. Ja JESAM student, i NEMAM para, i ISTINA JE da mi svaka kuna puno znači, ali JOŠ UVIJEK IMAM PONOS! Nisam prosjak! Sića mi je, valjda i nesvjesno negdje skliznula na pod. Htio sam ju poslat u kurac, pokupiti se i otići, ali ipak sam došao tamo zbog koncerta, a ne zbog nje, a i jakna mi je bila ostala kod Marine, jer ona živi 2min od mjesta gdje je bio koncert.

      I ta noć je prošla, i onda, prije dva tjedna, pošaljem Nyki poruku da skokne do mene na kavu i/ili večeru i da joj spržim Marčela na cd, što joj obećah na koncertu. Ona mi javi "Za 20min mi dolazi legica na kavu". Oke, javih joj da, ako ne ode prekasno, da mi se javi, da ću vjerojatno biti budan. Odlučio sam se uhvatiti pisanja novog romana na kompu, ali kao što to kod mene obično biva, pobrkam u glavi inspiraciju, i neka moja unutarnja pitanja i dileme. Nisam uspio napisati ni punu stranicu, kad sam samo stao. Prazan.

      Zatišje.

      Mozak mi Tabula Rassa

      Zatišje pred buru.

      Znam taj osjećaj, i znam što mu slijedi.... i najednom me uhvati. Masa pitanja, masa dilema, masa sranja u glavi. Razmišljao sam o onome o čemu inače ni ne razmišljam, kako su ljudi ljudima tuđi, kako, zašto toliko zla čine jedni drugima, čine sami sebi, kako je sve toliko u kurcu, i zašto. I u zenitu tog svega, sve to s Monikom.

      Pola sata poslije sjedio sam na krevetu, buljio ispred tri zapaljene svijeće, postavljene u savršeni jednakostranični trokut, s litrom vina u rukama i buljeći u polagano titranje plamičaka. Javio sam se Marini, s nekom porukom u poludeliriju, s nekom isprikom za neke apstrakcije koje su stvarnije nego što obično mislimo, i onda mi ona ponudi da dođe do mene. Rekla je da joj nije bed, jer je autom u blizini na kavi.... na kavi? Pogodite s kim i kod koga u stanu? I zbrojio sam dva i dva... i nema veze, i to sam progutao u sebe. Došla je Marina, svojski se trudila da mi popravi raspoloženje, ali nije uspjela. No barem me izmorila tim razgovorom, pa sam uspio zaspati. Barem tu noć. Sljedeće su bile nesane.

      Uskoro, došla je utakmica Hrvatska-Makedonija, i društvo se počelo okupljati kod mene u stanu, a ja sam brzinski morao kod Marine poslati mail, jer u stanu nemam net. Došao, i usput ju pozovem da s nama gleda tekmu, jer cura stvarno prati sport. Kaže ona da ne može jer već ima dogovoreno da gleda s nekim drugim. Rekoh joj hladno, nek mi pozdravi Moniku. Marina je zastala. "Kako znaš da idem kod nje?". I iskreno, nisam znao kako, ali sam jednostavno znao... nakon minutu-dvije, pita me jel prekasno da promjeni odluku, pa joj rekoh da nije, nek dođe kod mene ako hoće. Pristala je, i odmah uhvatila mobitel da otipka poruku. Sve je malo šugavo sad bilo to s Marinom, ali ako sam ju već pozvao, onda poziv stoji.

      Poslije tekme sam s društvom otišao zapiti, a Marina doma. I to je zadnji put da se Nyka uopće spominjala u razgovoru, to je zadnji put dosad da sam razmišljao da se čujem s njom. Iako Marina kaže da je Nyki neopisivo bed zbog svega toga, Nyka jako dobro zna da ja nisam jedan od onih ljudi koje treba pustit da prođe... meni vrijeme ne pomaže....

      I sad čekam, čekam da vidim kako će se razvijati, čekam da vidim koliko duboko ja mogu potoniti u razočarenju i bijesu na samog sebe. Jednom sam si u životu dopustio da budem tuđa hrana za ego, i od tada se zarekao da nikad više to neću biti. I, evo, opet mi je uspjelo... sranje.

      Sva ta situacija toliko je groteskna da me boli glava. Toliko usrana da sam se već u više navrata do sada oblačio i usred noći išao u višesatna lutanja gradom... slušalice na uši i kud god me noge odnesu. Taman tada je pao snijeg, godio mi je smrznuti, mirni prizor. Ali nije jenjavao kaos u meni. I taj kaos još uvijek traje, i još uvijek boli. U vražju mater.



             "...al` noć je gluva. I sve od spolja guta tišina…"

nedjelja, 04.11.2007.

16:21

Maske i pjesme

      Bilo je zanimljivo zadnjih dana. Burno, ako smijem reći. Puno u pokretu, puno na nogama i sve u svemu pretrpan obavezama i konstantnim mijenjanjem rasporeda u rokovniku (čitaj: podsjetnik u mobitelu J )

      Prošli vikend sam proveo u OS, pretešno ne radeći ništa i nadoknađivajući besanicu proteklog tjedna. A taj tjedan je bio pakao. Vražju mater, počeli su nam spajati predmete, tako da sad imam tri puna sata jezičnih vježbi ponedjeljkom, a jezične sježbe su najopsežniji i najteži predmet u studiju engleskog. Mi imamo nekoliko, stručnih predmeta po godini i svrha jezičnih vježbi je da to sve objedini u jednu cjelinu. Tim gore što nam je ove godine neka druga profesorica koja, iako dobro izgleda (stvarno, činjenica), je teška kvazifeministička kvočka koja uvijek dolazi na predavanja nalarfana i brije na kvazifeminističke teme (kažem kvazi, jer pravi feminizam ovo definitivno nije). E, sad, pošto smo moj kolega i ja jedini muški u grupi, moramo dobro paziti šta pričamo, a to nije uvijek lako kad si okružen curama od kojih su neke nabrušene 24/7 i samo čekaju da nešto kažeš pa da one mogu uskočiti sa svojim verbalnim izljevom frustracija.

      Slično mi je i petkom. Slušam 4 i pol sata jednog amerikanca kojinam drži modernu književnost, i, iskreno, zanimljiv mi je, ali sve u svemu, brate, 4 i pol sata!!?? Petak? Kad bih trebao doma? I još, kao šećer na kraju, poslije njega imamo njegovu asistenticu i vježbe i to znači još sat i pol istog gradiva... i onda mi mozak prokuha.

      Dođem doma, najedem se, i jedino što sam u stanju je sjediti pred TV-om, gledati Discovery channel, lokati kavu i ponekad zapaliti koju. Mozak mi radi brzinom kojom mikrovalna okreće onaj tanjur kad ideš nešto podgrijati... kad cimer sjedne kraj mene i počne šaltati kanale na TV-u, treba mi oko pola minute da shvatim da ne gledam isti kanal više... Valjda mi treba da se naviknem na ovaj tempo na faksu.

      I taj vikend mi je trebala doći frendica na večernje druženje uz pokoji DivX i kokice, ali, otišla je kući. Pa mi se javila da bi došla u ponedjeljak, pa ja rekoh-dobro, ostat ću još koji dan u OS. Došla je u ponedjeljak navečer u OS, i javila da će doći kasnije jerbo ima nekog posla. Rekoh samom sebi – super, taman da se spremim i pripremim neku hranu. Trebala je doći oko 22h, a ona se meni javila u 2 u noći da su joj tek sad otišli gosti iz stana, i da je sad preumorna da dođe do mene.. i mislim si – koju mater? Mogao sam još to popodne biti doma i raditi nešto korisno, kao, npr. SPAVATI? Ali dobro, bilo pa prošlo....

      I u ovu srijedu na četvrtak je bio Samhain, ljudima poznatiji pod imenom Halloween ili All Hallows. I iako pravi, keltski običaj nije bilo maskiranje i po legendi to NIJE služilo za tjeranje duhova (to je sve izmišljeno prosto u svrhu komercijalizacije, kao i na primjeru uskršnjeg zeca). Samhain (čita se nekako otprilike: [ši'mee'n]) bio je od značaja slično kao nama Nova Godina. Večer kad se metlom mete kuća i kućni prag (vjerovali ili ne, iz tog običaja potječe ona idiotarija da vještice lete na metlama), u simbol dolaska nove godine, čišćenja svih grešaka i zala koji su se dogodili u prošloj godini. Samhain je bio običaj okupljanja i premišljanja o greškama koje su ljudi činili tokom protekle godine i što bi mogli u sljedećoj činiti da bi to promijenili. Eto. To je Samhain, ili Noć Vještica (glup naziv).

      Uglavnom, bio je tada zgođušni party u AQ, i po prvi put, podlegao sam činima i odlučio se maskirati.. iako to nije toliko maska koliko prikaz mene kako bih mogao izgledati kao penzioner ili besposličar koji dane provodi u krevetu i ne radi ama baš ništa.

http://www.fileden.com/files/2007/9/15/1432653/halloween2%20142.jpg

Jesam seksi? Ajde, znam da jesam! :P
Htio sam ispod nositi samo bokse i doci u papučama, ali išao sam pješice do grada i bilo mi je fakin' hladno, padala je kiša, i ne bi bio ugodan osjećaj, siguran sam. Bilo je i natjecanje za najbolju masku, i evo pobjednika (lijevo)

http://www.fileden.com/files/2007/9/15/1432653/halloween2%20121.jpg

A onaj bauštelac desno mi je bivši profesor filozofije... ha! Bauštelac! IRONYYYY!

      I osim toga, sinoć sam pohodio neku 15. po redu veliku večer poezije u Našicama. Došlo je književnih društava skoro pa iz cijele kontinentalne hrvatske, i morao sam, jednostavno sam morao pročitat dvije malo "osjetljivije" pjesme da malo šokiram i trgnem te babe i dedeke koji pišu o proljeću (i ostalim godišnjim dobima), ratu, rakiji i selu, i sve skoro pa u trava-se-zeleni-jebe-se-meni-stilu. Svi smo mi tamo, mahom, amateri i jasno mi je to, ali nemoš imat hrabrosti biti arogantan s nosom u nebesima, doći pred 80ak ljudi, izreklamirat svoju knjigu i pročitat pjesmu koja je grozna i gluhom za čut (valjda zato što je svega par ljudi tamo ZNALO pročitat pjesmu kak treba)...

      I tak, došao ja tamo, održao mali govor kako pjesma nije pjesma ako ne pokrene nešto u tebi i ne probudi neku emociju, bila to sreća, euforija ili pak gnušanje, i rekao da ću biti toliko bezobrazan i pročitati dvije a ne jednu pjesmu. Prvu sam stvarno htio pročitati, a drugom sam htio tim seniorima dati do znanja da i mi "mlađe generacije" imamo o čemu za pisati, i da i nas neke stvari muče. U biti, kenjao sam da bih samo razbio neke trendove i predrasude. Evo tih pjesama redom kako sam ih pročitao:

      Rat

      Danas sam ubio
      bio je samo dječak
      Mislim da nije znao što
      ga je pogodilo

      I u poljima bijesa, mržnje
      i neprekinute borbe za dominaciju
      ... pohlepa...
      Ubio sam ih sve da bih spasio svoje!!!

      Braćo, budite sa mnom
      Igrajte se oružjem sudbine
      I jedan po jedan, past ćemo
      bili živi ili mrtvi,
      Neprijatelji ili suborci...

      Ovaj rat nije za mene
      već zbog svih vas!

      toliko krvi, mi padamo, a borili se za život...

      Danas sam ubio
      bio je samo dječak
      prije nego sam ga uopće poznavao...
      i u poljima očajnog straha,
      ubio sam dijete u sebi...


      Venera

      Smanjen nos,
      Zategnuto lice,
      Triput tjedno, bez izlike,
             ravno u solarij...

      Umjetni nokti i umetci kose,
      Savršena linija dobivena tjednima života na vodi i
             bljuvanja ono malo hrane...

      Dva prstića u usta i - HOPLA!

      Sve će biti u redu samo
             pusti vodu poslije...

      Propao ten, ali nakon tone
      pudera i maskare, ne vidi se,
      Kroz prsa prodiru rebra,
             organi se naziru,
      Ali nema veze, silikonske
             sise lijepo nategnu
             skupocjenu odjeću, pa je i to
             u redu...

      I evo ljepote! Evo naše Venere!
      Uzora mladim curicama i generacijama
             koje joj se klanjaju i štuju ju...

      ... religija, zaista...

      Ali religija je oduvijek bila odraz civilizacije...

      Pa dobro onda, kakva smo
             mi to civilizacija?


      Kad čitam pjesme, volim se uživiti u njih, derati se, mijenjati intonaciju i brzinu, da zvuči što realističnije. I bilo me strah da ljudi neće skužiti ovu, posebno drugu pjesmu, ali sam pokupio toliko jak i dug pljesak da sam još uvijek na egotripu J al ajde dobro, nećemo sada o tom više....

      ... i ljudi su mi čestitavali poslije....
      ... brijem da mi je trebao ovakav boost samopouzdanja...

      E, ajd, ja ne stigem više pisati, moram se pakirat za vlak... ajde, ljudi, pozdrav!




p.s. sory ak mi je koja greška promakla, žurim...

"Laconica Brevitas!"
N1

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>