petak, 12.10.2007.

23:27

Resurrection of nexetopia

      Nisam dugo bio aktivan ovdje. Znam to i svjestan sam toga. Već mi je i glupo i idiotski ispričavati se za to... oni koji me dulje čitaju i poznaju znaju da to nije ništa novo ili čudno kod mene. Događalo se i događat će se. Trenutno također nemam neke posebne inspiracije, ali se u zadnje vrijeme dogodilo dosta toga i, ako ništa drugo, barem imam svašta za ispričati.

      Otkako sam prestao pistati na blogu, počeo sam učiti. Dok sam bio u Našicama, učio sam slabije; jebga, tak je to kod mene, previše me stvari vuče i preopušten sam ovdje da bih se skoncentrirao na 300-400 stranica skripte za jedan predmet.


      I zato sam odselio u Osijek.


      Dva frenda i ja našli smo fenomelanan stančić u blizini svega, nama studentima bitnog u Osijeku, i vrlo brzo se prilagodili i na njega i jedni na druge. Taj sklad traje još uvijek, iako sam svjestan da će trebati vremena da se naviknemo na životne navike jedno drugog. Sve u svemu, puno mi je bolje nego u onoj gajbi gdje sam živio prije s zidovima praktički od kartona. Imamo kablovsku, pa me je u početku onih desetak dokumentarnih kanala koje primam ometalo u učenju, ali ubrzo sam se uhvatio knjige dobrano. Pet-šest sati dnevno smatrao sam solidnim ritmom biflanja godina i informacija, povijesnih dešavanja i slično. Pauze koje sam pravio bile su popunjene pretežno cigaretama, kavom, hranom ili snom. Prilično surov tempo, ali ako sam se cijelu godinu zajebavao i ne radio praktički ništa za faks, izuzev pokojeg seminara, onda je ovo posljedica koju sam bio spreman prihvatiti.

      I tako je prošlo tih mjesec dana od otprilike sredine osmog do sredine devetog mjeseca. Onda su se zaredali rokovi i ispiti... i u mom slučaju, zaredali su se padovi.

      Pizdio sam. Ludio. Nisam mogao pišat na stojećki jer su mi koljena klecala, i imao sam osjećaj da ću se spucati i odvaliti glavom u rub WC-školjke. Nisam mogao mazati paštetu na kruh, jer su mi se ruke tresle, i bilo me je strah da se ne porežem. Kava i cigare me nisu smirivale. Niti ona rakija koju sam stukao s cimerima u simbol slavlja novog stana. Shvatio bih da sam pao kad nisam učio, ali unatoč tome što sam učio ko majmun, i znao gradivo, ja nisam prolazio. Dijelom su krivi profesori, a dijelom ja. Koji dio prevladava većinski, ne znam ni dan danas. Glava me je bolila svaki drugi dan, jednu večer toliko da nisam mogao spavati i u pol tri u noći pješačio do glavnog trga u OS do ljekarne koja radi non-stop, i zvonio teti farmaceutkinji pol sata na vrata jer se ova nikako nije htjela probuditi! Znate kako je to idiotski osjećaj? Stojite nasred trga, sami, na ranojesenskoj kišici i doslovno ležite na zvonu i psujete državu, politiku, grad, i sve, zbog jedne kutije Aspirina 500! Na kraju, kad sam dobio to, gutnuo sam četiri komada bez ikakve tekućine– užasan osjećaj...

      Ali dobro, i to je polako prolazilo, rokovi završavali, dva od pet pripremanih ispita sam položio, i nisam bio zadovoljan. Doma me bilo strah odlaziti, jer su moji bili uvjereni da ja pod milim bogom ništa ne radim, dakle, izgubio sam i zadnje mjesto u koje sam se mogao pouzdati da ću dobiti potporu i razumjevanje.

      Bio sam u to vrijeme kod Nyke na vikendici, na njenom rođendanu, upoznao njeno društvo koje mi se i nije odviše svidjelo, ali de gustibus non est disputandum. I prije cca. dva tjedna počeli su dani piva. Susreo sam tu pokoje odavna poznato i drago mi lice, te sam proveo pokoju noć obilježenu cugom i teturanjem. Ali, kako god da bilo, sve te partijane mi nekako nisu legle. Da, bilo je zakon na Belfast Food-u, nikad nisam bio toliko iznenađen prizorom da toliko ljudi može skakati, plesati... i to u jednom Osijeku? A i njihovo, Crno Osječko pivo bilo je znatno pitkije od svijetlog.

      Prekjučer sam izašao na jedan od tri nepoložena ispita na blef, nepripremljen, i uspio ga proći. To je popravilo prosjek i raspoloženje mojih staraca doma.

      Ali sve u svemu, prilično sam se osamio. Ne izlazim puno, ne viđam se puno s društvom iz bratstva, iako planiram to u skorašnje vrijeme. Većinu vremena provodim spavajući i odmarajući. Ovaj tjedan su počela predavanja, i već mi ih je dosta. Našao sam se na udaru novih poznanstava, novih curica, a i nekih starih, koji su htjeli ponšto ponovo, ali sam čvrsto odlučio još prije da se više neću zalijetati s nekim za kog nisam siguran što želim i što osjećam. Naravno da to nije eliminiralo pokoju avanturicu. Zbog nekih mi je drago, jer su, barem na tren probudile neka stara sjećanja, dok, pak zbog nekih mi baš i nije drago. Sve je to, valjda normalno. Prije svega zbog prokletog alkohola kojeg razmišljam da napustim i prestanem konzumirati na jedno dulje vrijeme.

      I tako, u zadnja četiri mjeseca sam se udebljao nekih 8 kg, i planiram se početi baviti trčanjem ili nečim, jer sam i sam zabrinut rastom moje škembe. Da, istina, osjećam se znatno zdravije nego prije i bolje u fizičkom pogledu, ali ovo, em gadno izgleda, em me sputava pri saginjanju i usporava mi neke motoričke radnje... trčanje, trbušnjaci i sklekovi, i možda se natjeram da krenem opet u teretanu. U svakom slučaju, moram si poboljšati režim života.

      I tako, osim svega toga, već neki od vas znaju da sam počeo pisati novi roman. Zasada sporo napreduje u pogledu broja stranica, ali mi se zato u glavi slaže priča ko domine. Organizirao sam si život u principu potpuno neovisno i potpuno samački. Malo sam se smirio i stavio faks kao zasada stvarno glavni cilj ispred sebe. Posebno ako želim ovo završiti što prije i upisati željeni grafički dizajn. Shvatio sam da sam se uozbiljio i da mi neka sranja u životu ne trebaju niti ću ih trpiti. To je sada glas CDJay-a u meni i nije me strah tog. Našao sam određeni, doduše krhki balans između mog ega i id-a...

      Jer ovo ljeto se desilo i previše toga, i prekipilo mi je u neim stvarima i neke stvari više nikada neće biti iste. Nije se u biti meni ništa drastično dogodilo, nego jednostavno, došao sam do nekih novih spoznaja u sebi...

      Jučer sam bio na koncertu TBF-a tokom dana piva, vidio nekog lika ispid stage-a kako sjedi s glavom obješenom dolje i ne pokazuje odviše znake trezvenosti... mislim si- "Jebiga, shit happens...", nastavim dalje obilaziti. Naletim na pokojeg kolegu s faksa, također pijanog i skužim kako sam tad to vrlo lagano mogao biti ja. Ali mi se jednostavno nije dalo. I drago mi je zbog tog osjećaja, jer sam ovo ljeto došao do spoznaje da razvijam stvarnu ovisnost o alkoholu i zaključio da je vrijeme da stanem tomu na kraj, smirim duhove u sebi i pokušam si malo organizirati život. Želim samom sebi sreću, ali, kao što vi mnogi znate, ja nisam odviše optimist glede sebe i onaj sam tip osobe koji će radije biti autodestruktivan nego destruktivan prema drugima... osim kad puknem. A to onda nije dobro ni za kog.

      Eto toliko zasad. Nadam se da će uskoro od mene stići neki post s nekom zanimljivijom temom od mojeg života i mojih unutarnjih promjena. Uskoro će biti gotov i novi dizajn, a onom liku koji me pitao da mu napravim dizajn poručujem: msn mi je cdjay@vip.hr. Ako si zainteresiran, javi se, dogovorit ćemo neki dizajn, nije bed.

             Pozdrav svima, ako me itko još uvijek čita....

Silentia aurum est!
n1

<< Arhiva >>