nedjelja, 13.05.2007.

14:54

eto. opet jedan post, ono, kao, pravi post.

dani prolaze, i lagano se navikavam na trenutno stanje među nekim ljudima. kako je tako je, i više se neću truditi to promijeniti. doduše, nisam se ni trudio, samo sam pio. situacija je takva da nisam ja taj koji bi se išta trebao truditi. ne zato što možda ne bih mogao, nego zato što nema smisla. neki ljudi su me skužili zašto sam i kakav sam bio zadnjih dana i razumjeli i prihvatili. drago mi je da su bar jednom moji stavovi i doživljavanje drugih ljudi prihvaćeni, drago mi da bar jednom ja ne budem neshvaćeni vuk samotnjak.. shvaćen jesam, ali vuk samotnjak ostajem

ali razmišljao sam malo o nekim ljudima i o ljudima općenito. što jedni ljudi rade drugima zbog svojih hirova i što ih može na to potaknuti. frustracije, traume iz djetinjstva, ili jednostavno, usamljenost. usamljeni ljudi spremni su drugim ljudima činiti sranja, činiti od njih budale, naglašavati tuđe nedostatke da bi svoje prikrili, ali u isto vrijeme otkrivajući svoje slabosti. svoje probleme i svoje nedostatke. ne kažem da ih i treba uopće sakrivati, možda do one razine i zbog onih ljudi koji bi te mogli povrijediti. što svjesno što nesvjesno, ali mnogi ljudi koji rade sranja rade ih zato što se ne mogu obuzdati... onaj unutarnji "ID" u njima izbija van i ne znaju što napraviti tada, ne znaju kako se ponašati.

prilično vjerujem u tu podjelu unutar karaktera jedne osobe. ne sad nekakva svijest/podsvijest. ne to, nego da ljudi nikada nisu onakvi kakvi se čine. i dobar dio vremena ne otkrivaju svoje pravo ja. i to se podrazumjeva. ali sam skužio besmisao toga. jer danas ljudi (imam na umu jednu specifičnu sobu), ni ne vide koliko upravo to što skrivaju uzrokuje njihovo ponašanje. zbog svih tih kompleksa samo još više sranja, još više se vrti u krug, i još više se pretvaraj u osobu prazni ideja, namjera, samo još jedna lutka u nizu.... i reci mi što će od tebe postati?

i reci mi jesu sva ta sranja vrijedna tebe? vrijedna toga kako ćeš završiti?

mislim da bi se svi trebali malo zamisliti dokle ćemo se osamljivati, a i u istom trenu kukati o osamljenosti, i pak na najgori način tjerati ljude od sebe. zašto? žuta minuta? možda, ali dokle? oće uvijek ljudi dolaziti i odlaziti? neće, jednom će svi otići, a onda, onda se druži sa samoćom.

ja sam isto sličan, ali barem imam dovoljno muda da ne sakrivam ono što jesam, onakav kakav jesam zapravo iznutra, a ako odbijam ljude, odbijam ih ili kad sam trebam biti sam ili kad me povrijede. to što me drugi podjebavaju da sam ovakav i onakav, boli ali nema nekog utjecaja na mene. povlačim se. i ljudi mi se čude zašto katkad neke stvari teško prihvaćam i neke isprike prihvatim odmah, neke baš i ne... zato što, jebemu, nemoš ić, radit sranje i napravit neko sranje koje je očito namjerno i svjesno, i onda tek kad vidiš posljedice, ić se ispričavati. nemoj se ispričavati NIKAD zbog onog što jesi, pa makar ti se to i ne sviđalo kod tebe samog. onda se nemoj ispričavat - IDI I PROMIJENI SE! ili se pomiri s tim. ali nemoj se ispričati, još pritom lagati (neke stvari se saznaju) pa povući ispriku jer nije uspjela, i još k tome brijati na uvrijeđenost ili dić nos i samo frknuti i otići.... ne, JA NE IGRAM IGRE.... niti volim kada se sa mnom poigrava. nitko mi to više neće raditi... ne... odavno sam se to zakleo....

i govorim to ne kao napadaj, ne kao uvredu, nego kao jedan dobrohotni savjet i prijednog. kao što rekoh, još uvijek vjerujem da su ljudi po osnovnoj definiciji dobri.

mogli ste dosad skužiti da sam pokušao pisati općenito ali da me nešto povuklo nazad na prijašnje poznatu temu, jelda? kvragu, jebiga, taki sam...

još uvijek mi neki ljudi ne izlaze iz glave...

N1

<< Arhiva >>