nedjelja, 15.04.2007.

23:34

Malo ispucavanja frustracija i malo kritike

      Evo još jedan post... evo ovaj je prvi kojeg konačno pišem smireno, skulirano na kompu, bez ikake žurbe.. Natakario sam se u buksi od mog stana i lijepo tipkam. Kava mi se već ohladila jerbo sam mal udarao po gitari... trebalo mi je da se ispucam. Bio je naporan vikend. U petak sam se na nekom koncertu u lokalnom "disku" pripio rakije (sjebano je kad bez para izađeš u grad, jelte), u subotu mi je jedan curičak poderao hlače iz meni još uvijek nepoznatog razloga... u biti imao sam jednu rupicu veličine nokta na desnom boku hlača, pa je ona, ne znam zašt, zakačila prstom i povukla. Ne trebam napominjati da mi je došlo da joj razlijepim jednu-dvije odgojno-obrazovne, jelte... i tak ja sad imam rupu na hlačama razmjera 10-15cm zbog hira jedne cure... ne, nisu to bile nikakve akcije ili muljanja između nje i mene da bi to bio razlog.. nego... ne znam, jednostavno ne znam za koji je kurac to napravila... dobro, ispričavala mi se cijelo veče, ali nema veze. Recimo da sam joj oprostio... ali mi je svejedno bed. Imam te hlače već 5 godina, i krivo mi je što su ošle u kurac. volim ih i udobne su mi... A te novije generacije su navikle samo odmah staro zamijenit novim, nema veze, imat će mama i tata para. Aha. Da. Baš... jebemu mater. Imam para za nove hlače ne. Ne patim od marke, niti volim kupovati fabrički izblijeđene i potrošene hlače, jer smatram da je veći posao sam nositi i istrošiti hlače nego već tako kupiti i dati više para za to. Mislim, nema smisla, jelda? Platiš više za hlače koje su već napol potrošene.. ma u kurac i to.. ne klasiram se pod potrošačko društvo i nosim odjeću dok se nositi može, i kad se ne može nositi, nosim ju još malo. I sad mi odu sasvim dobra hlače zbog jednog hira. Pičke materine.

      I u subou sam se onako fajn podlio, i miješao konjak, gin i pivo i bilo je dobro. I onda sam vidio jednu curu oko koje sam prije trčao i titrao koja me je pitala di sam (kako neočekivano pitanje), pa je rekla da se moramo naći jednom da zapijemo nasamo i da se ispričamo, jer gotovo godinu dana nismo u kontaktu. U biti za njom sam trčkarao gotovo dvije godine poslije srednje škole, pa smo riješili da među nama neće ništa biti osim prijateljstva, pa sam joj se lagano prestao javljati i manje javljao, jer me jebe to što se uvijek ja moram javljat (da ne bi – maunu moju!), pošto sam, jel, izgubio poticaj i razlog zašto bi joj se javljao... nisam vidio smisla... nisam ju htio davit ili smetat.

      I onda ona meni dođe da se ja njoj javim za cuganje! Pa jel ona normalna! Nakon svega? Nakon što se nismo čuli niti pričali pun kurac, on oće da se ja njoj javim za cuganje? Pa de dobro je, pa neću biti ničija šlapa... dobra je ona, pametna i draga cura, ali ako joj je toliko stalo da se nađemo, vidimo ispričamo i zapijemo, onda nek ona povede tu inicijativu, iako se to meni i dalje ne sviđa... Fakit. Nisu mi trebali takvi susreti. Posebno ne s njom.

      I pasalo mi je u tom trenu mrknit dva dupla gina s ledom... Otkako sam se za korizmu odrekao piva, totalno mi ne fali. Mislim, volim ja dobro pivo, i mogu ga popit, ali u zadnje vrijeme, iako jekorizma prošla pretežno udaram ili po konjaku ili po ginu.. i nije mi bed uopće....

      I skužio sam ovaj četvrtak kad sam se otelio whiskeya da imam gadnih problema glede alkohola. Napijem se ko zvijer, ali ne ljuljam se toliko, ne teturam i nemam problema s lucidnosti. Mozak mi i dalje funkcionira sasvim normalno. Čak mi se rijetko i jezik petlja.. pa nije mi jasno... ko da sam ne znam kakvi kroner (dobro, djelomice i jesam... malo...)

      Uglavnom, nema ovaj post puno smisla i tematike. Sam znam da već drugi vikend u nizu dolazim kući da bih skužio da sam u banani. A svaki mi put fale NA, jer ne mogu podnjet više ovaj OS i ljude u njemu... a ironično, ne mogu podnjeti baš puno ljude u NA... malograđanština koja glumi da je neko i nešto...

      I u banani je što sam dobio svoje groupie! Neke cure koje su čule za mene i moju knjigu, pročitale ju i sad se oće upoznat sa mnom, i sve njih zanima što je što u knjizi, i kako sam ja to napisao, i kako je zakon knjiga itd.. a ja sam gledam kako da ne ispadnem gad a da zbrišem, jer mi je dosta pozornosti na mene, i te neke – nazovi – slave... ne volim biti ni najmanje znani poznat i slavan. Ako mi je knjiga već tako dobra, onda nek ljudi cijene knjigu, a ne mene, meni je dosta prezentiranja i pričanja o knjizi, niti mi je to materijal da s tim sad dignem nos i ponašam se kao nekakav više vrijedan građanin ovog gradića... pa jebemu mater! Nisam tu knjigu napisao ni zbog slave, ni zbog ljudi nego prije svega zbog sebe! Bokte mazo! A to što se pogodilo da je ta knjiga pogodan materijal za tiskanje, jebiga, super, okej, ali to mene ne čini nikakvom zvijezdom ili više vrijednom osobom, a najmanje osobom vrijednom pozornosti. Gluposti... ne mogu izaći vanu grad i družiti se s ljudima da barem NETKO BAREM JEDNOM ne spomene mene i moju knjigu... Ja nisam ta knjiga, i to nije jedino i sve zbog čehga ja živim. To je hobi, i k tome moj privatni hobi. Imam ja i znam još gomilu drugih i zanimljivijih tema za razgovor od moje knjige. U trokurac.

      Nisam ko oni maloumni malograđani, kakvih ima u NA koji napišu 100tinjak pjesama nasilu koje su književne kvalitete tipa:"trava-se-zeleni-jebe-se-meni", pa je objave u nekom šugavom izdanju, od korica od tvrdog papira s ilustracijama na razini 5-godišnjeg djeteta, i onda to tiskaju u nakladi od 100 primjeraka, podijele svojoj familiji, i onda su oni veliki kulturni ljudi, i štatijaznamšta. Pojavljuju se na nekim skupovima upicanjeni u odijela svi važni sami sebi i puni samih sebe. A zapravo su za kurac, i ta njihova arogancija je također za kurac i bez ikakvog razloga.

      Pa šta? Ja JESAM izdao knjigu, meni JESU pjesme izlazile u školskim listovima, na portalima, u kolumnama još od moje srednje škole, meni JE objavljena pjesma u jednoj američkoj zbirci poezije (jer znam katkad pisati i na engleskom), ja IMAM oko 200 napisanih pjesama.... pa šta? Pa JEBENO šta? Još uvijek znam da sam zelen glede književnosti, a i da nisam nije mi ni najmanje do tog da se tim hvalim ili ponašam kao više vrijedna osoba. Umjetnik. Da. Zamisli. Moš mislit. Nisam ni pisac, ni pjesnik. Ja sam osoba koja piše prozu i poeziju... tj. riječi koje take ispadnu onda... a to što se dogodilo da se moje riječi nekim ljudima svide, čistaje slučajnost. I kad vidim take ljude koji su možda postigli još manje od mene, ali se busaju u prsa i s potcjenjivanjem gledaju na ljude koji se ne bave takvim stvarima, ode mi živac u kurac... sjetite se ljudi da ste samo ljudi i ništa više. Ništa pametniji, ništa osjećajniji i ništa bolji time što pišete, slikate, crtate, pravite skulpture... štogod... Svako je za nešto nadaren, i to nije nikakav raritet da bi se time ponašao kao übermensch, niti ikog zapravo to zanima. Umjetnost je umjetnost kad si ti sam s njom i sam s njom nešto proizvedeš, bez forsanja, bez kurčenja. Umjetnost je privatna stvar. A skromnost vrlina.

      I dokle god vi to ne budete kužili i shvatili, nećete biti ništa drugo do prolaznih ljudi... samo još jedan ili jedna u nizu....