utorak, 19.09.2006.

23:27

... još jedan zakašnjeli post...

ovo sam napisao u nedjelju, ali tek sam sad imao prilike uploadati ga... stoga... evo....

p.s. sorry što se više ne pojavljujem toliko na blogovima ostalih ljudi s kojima sam dobar i kojima postam.... nemam jednostavno vremena... jedva upecam i ovo otipkati i uploadati


Evo, pišem ovo u vlaku... vozim se tu s nekim tračericama (ili je to standardan girl talk, ne znam više ni sam), no ne doživljavam ih baš previše....

Uglavnom, temu ovog posta posvećujem razlogu zašto sam ja zapravo u kurcu ovih dana i ovih zadnjih tjedana... mislim, ok, ima tu i svih tih problema oko faksa, ali daleko su ti, prosperitetni problemi od onih koji me stvarno muče...

Ne sjećam se više, a ne mogu ni sad provjeriti, koji je to dan u tjednu bio, ali na svoj rođendan sam bio u OS, učio za ispite, i navečer se našao na cugi s Nykom.... dobro, sad znate da se radi o dotičnoj Moniki... uglavnom... i tu noć, kad sam ju otpratio doma, i kad je ona zatvorila vrata od te zgrade, shvatio sam da sam ju tada trebao dograbiti i poljubiti i ne puštati ju. Ali dobro, mislio sam, neću se živcirati oko toga što je bilo i što bi bilo kad bi bilo, nego ću pričekat sljedeću priliku. A sljedeća prilika bila je ovaj, prošli tjedan. U srijedu sam bio položio taj jebeni kolokvij iz jezičnih, i malo mi se diglo raspoloženje, i to popodne sam malo intenzivnije razmišljao o njoj.... i u biti shvatio da sam zaljubljen u nju... i to onako, fest, i to onako, znate ona čista, prava, iskrena zaljubljenost i sve to... a ne kao kad ljudi kombiniraju danas... tipa: ha, ona je lijepa ali nije baš pametna, ili obrnuto... i slične finte. Jebeš traženje dlake u jajetu, stvarno sam skužio da je ovo drukčije od kombiniranja... i u tom naletu spoznaje napisao sam onu pjesmu koju sam sad zadnju objavio. I nazvao ju da ju pitam oće li moći izaći iz zgrade na petnaestak minuta, trebam ju, i dosta je bitno...

Kaže ona, ne može odmah, jer je na putu iz Čepina, ali može za nekih sat, sat i pol.

I tako je bilo. I došao sam do nje s pjesmom u džepu i totalno razrađenim planom da joj dam pjesmu, pričekam da ju pročita i onda joj kažem kako je život pre kratak da bi se ona i ja natezali, da ju poljubim pa šta bude-bude... no onaj uvodni razgovor produžio se na iznošenje novosti glede nje... rekla je da ponovo vjeruje u ljubav... tada sam se ponadao.... i poslije je rekla da se pomirila sa bivšim dečkom.... e, tada je sve ošlo u kurac.... u biti, kasnije sam joj pokazao pjesmu, ona ju pročita, mal zastane i pita: „I šta sad?“

PA NIŠTA SAD! JEBIGA SAD! ZAJEBO SAM SE I ČEKAO TIH PAR DANA!!! JEBIGA SAD!

I u kasnije sam saznao da ju je taj bivši (sad ponovo trenutni) nazvao pet minuta prije mene i da su pričali i odlučili ponovo pokušati..... PET JEBENIH MINUTA!!!!




Eto, ja sam jebeno žrtveno janje, školski primjer Murphyevog zakona! Pičke materine...



I dobro, no use crying over spilled milk... rekoh, ako je bilo sranja dosad s njom i status quo, onda može i dosad. No nije to sve. Naime, Monika ove godine nije upisala faks, i odlučila si naći posao, a pošto joj baš nije bajno doma i u odnosu sa starcima, odlazi kod frendice živjeti, i u Novu Gradišku raditi.. i ajd da će konobariti, ili raditi na nekom štandu... neee...

Monika ima dogovorene gaže u Go-go dance-u... ne striptiz, kako ona kaže, nema tu skidanja, to je samo ples na podiju u vrućim hlačicama, uskoj majičici U SUMNJIVIM, PRVLJAVIM BIRCEVIMA GDJE SE OKUPLJAJU JEDNAKI TAKVI LJUDI..... srce mi je stalo... ima sređene gaže u par mjesta u sjeveernoj Bosni, zarađuje €50 po večeri, tri večeri u tjednu. Nije svaki tjedan, nego kad im bivša trenerica (istog „plesa“ sredi to....

Mislim, nije mi jasno, mogla je naći poslove s tako manjim rizikom, ali ona je doslovno htjela pobjeći od doma, i to je uspjela. Samo što nikako ne želi skužiti kako iz upravo te društvene grupe u kojoj će se ona sad ubaciti dolaze sve one cure koje budu prodane u pizdu maerinu negdje gdje te više nitko ne može naći.... ali ona je sigurna da ništa neće biti, da će sve biti ok, kao, već je dobivala „nemoralne ponude“, ali je, naravno, odbila... Ma jebeš ti to, ako ti se dogodi da nećeš moći odbiti... jednostavno će te prisiliti...

U takvom sam stanju da mi više nije bitno (barem trenutno), što će biti s nama, samo da se ona za godinu dana vrati živa i zdrava u OS....

I tak...

To je bila srijeda, u petak smo se ujutro trebali vidjeti na kavi i pozdraviti se kak spada... i tada sam htio, za konačno ju pokušati poljubiti na način prisniji od onog džentlemenskog u obraz, i zagrljaj i sve to... i nisam imao prilike, jer mi je u četvrtak navečer javila da ide ujutro i da se nećemo moći naći...


I to je to. Tako završava priča s Monikom.

Barem u narednih godinu dana.

To večer... tj. noć, jer kad smo se rastali, bilo je oko tri u noći, skrenuo sam u Sovu (brijem jedina trgovina u širem centru Osijeka koja radi non-stop), uzeo si litru najjeftinijeg bijelog vina, i kad sam došao u stan, gotovo pa sam iskapio to vino. Pričekao nekih 20ak minuta da me ošine alkohol, legao i zaspao.... onaj tren prije nego što sam zaspao, pustio sam suze da malo poteku, i prepustio se zlim snovima...

Dvije i pol godine nakon što sam prekinuo jednu dugu vezu, ozbiljnu vezu, dvije i pol godine, svaku vezu koju bih započeo, bih i zajebao, zato sam i mislio da sam emotivni kripl, cure koje bi se zainteresirale za mene završavale su u suzama, a ja gotovo pa ravnodušan.... I sad naiđem na curu, koju znam još odmalena, i konačno osjetim... Da.... To je to... Ono pravo... i onda iz toga zajebem... i zašto i kako zajebem? Zato što se nisam usudio na vrijeme uzeti stvari u svoje ruke....

Ujutro sam se probudio s glavoboljom u glavi, promatrao ono centimater vina što je ostalo u boci... hoću li popiti... želudac prosvjeduje. Odem u kuhnju, reprezentativno izlijem preostalo vino u sudoper, bacim flašu, odem na WC, kleknem, i izgiram se ko majka.... pol sata kasnije još jedanput... i to je to...

S glavoboljom, i napuknutim srcem koje je netom oživjelo nakon duuugo duuugo vremena, krenuo sam dalje..... ili barem pokušavam....

Samo živimo iz dana u dan, i svaki san davno nestao je, izbrisan....
-Koga da pitam, brate, tko će mi dat' odgovore, reci mi bilo što osim da je moglo biti gore....



Ljudi, grabite prilike, nemojte čekati... he who dares – wins!

<< Arhiva >>