Sjećam se te večeri kad sam se vraćao kući. Bilo je ljeto, već polagano dotrajalo. Druga polovica kolovoza. Ali priroda je bujala. Divljala. Nedavno je završilo jedno duže razdoblje kiše i trava je rasla „kao gljiva poslije kiše“... a i drveće, i ostatak prirode... zato je i taj moj povratak kući izgledao kao šetnja. Duga, ugodna šetnja jedne tople ljetne noći. Trebalo je umjesto „noći“ stajati „večeri“, ali malo sam se zadržao u gradu. Osobni problemi mog društva na neki način su me odmarali, skretali su misli s mojih problema.

   Zato sam i sad želio uživati. Upijao sam svaki miris i zvuk, puštao sam im da dopru do mene. Želio sam obratiti pozornost na što više detalja, osjetiti što više.


   Osjetiti sve.


   Jer, znao sam, čim se vratim kući, čim zatvorim vrata svog doma, bit će kao da sam ušao u drugu dimenziju. U Kuću nemira, u kuću kaosa, u kuću boli.

   Znam da su razlozi bili razni, i najčešće jedni od onih na koje pojedinac ne može utjecati, ali kroz godine, moja obitelj bivala je sve više i više u pukotinama, a te pukotine sada su se proširile, i komadići su počeli otpadati, maske su počele padati. Nesklad i neravnoteža bivala je sve očitija, svađe sve češće, razlozi sve banalniji. I najmanja pogreška mogla je pokrenuti lavinu događanja. Dao bih se zakleti da su me znale uši i mozak boljeti od te dreke. A granice su se pomicale. U početku bi to bila svađica, i uvijek bi netko zastao, iz straha i poštovanja ne bi li izgovorio štogod u čemu bi pretjerao. Sada više nikome ništa nije bilo sveto, a trenuci mira bili su zaista rijetki. Čak se nisam ni mogao zatvoriti u sobu, da se izoliram od svega toga, jer nikakav sistem kucanja, ili pitanja „možeš li napraviti“ ovo ili ono, više nije postojao. Ni zaključati se nisam usuđivao, jer bi time došlo do dreke zašto se ja zaključavam, kakvo je pak to ponašanje?! Zar ja mislim da sam bolji od njih? Možda i jesam, možda i nisam, niti je na meni da sudim, niti je to uopće bilo bitno.

   Pojam kojeg nikada nisam shvaćao sada sam razumio u potpunosti: disfunkcionalna obitelj. Ja sam bio dio jedne takve obitelji.

   Ali i dalje smo zadržali dovoljno obraza i uvjerljivosti da pred ikime drugime budemo savršena obitelj. Puna lijepih slika iz prošlosti i postignuća sada. „Prljavo rublje iz kuće se ne iznosi“, govorila bi moja mama. Valja nam paziti što pričamo i što će se o nama pričati jer, nikad ne znaš tko ti od tih ljudi jednom može zatrebati... sebično, licemjerno i prijetvorno. I to je bio glavni razlog zašto sam se želio odvojiti. Nije pravi razlog bila ni ta disfunkcionalnost, ni sve te svađe, niti nesklad – pa, pobogu, obitelj su mi, volim ih i pokušao bih sve da smirim i popravim stuaciju. No kad sam vidio svu tu glumu, kad me je nakon svog tog vremena lice počelo boljeti od svog tog grčenja, svih tih lažnih osmjeha, dok u meni kuha vatra i oluja, bura, nesmirenih emocija, počeo sam dizati ruke. Prvo se to manifestiralo kao bijeg s mjesta incidenta – nisam mogao sjediti sa svojima, sretno se smješkati i stereotipno odgovarati na pitanja gostiju:
-Kako ti je u školi? – pitali bi me. Najčešće bi se moja majka ubacila: - on je sada na fakultetu, a u školi je bio odlikaš.- Tada bi se otac ubacio sa rečenicama tipa: - hajde, sine, reci im što sada učiš, reci koliko toga....

Samo da ispadne da ja puno učim, da sam dobar i marljiv, i da ću jednog dana biti dosljedan pripadnik društva civiliziranih odraslih koji će baštiniti ovaj svijet i državu. Tata nije spomenuo gomilu nepoloženih ispita... zašto ih nisam položio? Zato što nisam mogao na miru učiti, ili zbog dreke u kući, drame gore od onih iz meksičkih sapunica, ili zbog nemira kojeg sam osjećao zbog svega toga, i iako bi i bio sam tada, ta pomutnja u glavi mi nije davala mira. Jer svaki bi, i najmanji, problem u mojoj familiji bio napuhan do najvećih mogućih proporcija. Ako i problema nema – ima, naći će se već nešto. Kao da se radilo o obitelji apsolutnih mazohista.... a najbolesnije od svega zvuči to što, unatoč svim šamarima koje sam kupio kao klinjo, i unatoč svom tom prijeziru prema njihovom licemjerju, ja sam ih volio. Cosa nostra. Naši razlozi. Naši problemi i naša stvar. Ničija druga.


   Šetao sam i polako shvaćao da me ne veže puno toga za taj dom. Jer dom bi trebalo biti mjesto sigurnosti, mjesto sreće, utočište. Moje utočište nisu bila ta četiri zida te kuće, niti sam osjetio mir, niti sreću, već jako dugo.
   Kad sam došao doma zateklo me zatišje. Moji roditelji su zaspali pred televizorom, a brat mi je već, sudeći po disanju, odavno zaspao. Sjeo sam pred računalo, ne bih li se opustio uz kakav film ili možda igru, ali nisam imao sreće. U meni je gorio nemir i kaotične misli naslagane vremenom. Nekako se taman tada pogodilo da je na zvučnicima udarala jedna punk pjesma:

    Zovu me pašnjaci, krda slonova, što prije da odem odavde i da ne gledam kako isforsirano bratstvo propada,
   Ruske mećave, možda Afrika, bilo gdje, gdje je dovoljno daleko pobjeći da zaboravim sve grobove i „crno nebo“, djelo nepoznatog majstora...

   Grobovi.... ne oni pravi grobovi, ovi su bili još strašniji i još više determinirani fatalizmom – ovo su bili grobovi ljudskih duša, groblje nekih lijepih momenata u prošlosti, čije slike više nisam mogao dozvati, makar ni foršpan. Možda je to bilo i bolje. Ne valja živjeti u prošlosti, povuče te i poždere. Živjeti za budućnost, živjeti za nadu... ali nada... nada je kurva, govorili su svi, i sad to shvaćam. Ja nemam nade u sebi, ni dvije kapi. Možda flekica, fosilni ostatak.

   U trenutku kad sam se bio najviše zadubio u razmišljanja, dreka iz dnevne sobe me trgla. Gdje sam bio? S kim sam bio? Što sam radio? Nisam više dijete, ne moram se objašnjavati, a i da pokušam, ne bi dobro bilo, ne bi oni to shvatili, a i ako bi, to bi za sobom povuklo još više problema i svađe, jer sumnjam da bi im se svidio razlog lutanja. Da pobjegnem od upravo ovoga što se sad događa.

   Nakon nekog vremena dreka se smirila a ja sam sjedio na krevetu u svojoj sobi i držao se rukama za glavu, glave lagano spuštene prema dolje. Želio sam plakati, ali suze nisu išle, pa sam stoga plakao iznutra. Nakon nekog vremena suze presuše, jednostavno ne idu. Žalosno je to kad se navikneš na bol. Osjetiš ju svaki dan, smeta te i teško ti je, ali si navikao. Znaš da je tu, znaš da će doći i znaš da će ponovo i ponovo boliti. Začarani krug nikada ne završava i vrti se. Sve brže i brže. Počeo sam pomišljati da jednom zauvijek prekinem taj krug.

   Brzo sam spakirao nešto stvari u ruksak, odjeće, i nešto hrane iz hladnjaka da se nađe i poput nekog nabrijanog tinejdžera ubrzanim hodom zaputio sam se van. Patike su me čekale vani, poput upaljenog auta... naslućuje i govori ti da treba krenuti.
   Ali ja sam zastao u dnevnoj sobi i promatrao svoje kako spavaju. Došuljao sam se do bratove sobe i malo njega promatrao. Spustio sam mu ruku na ramena i odučio da neću biti bezobziran kao oni. Ako sam čekao svo ovo vrijeme, pričekat ću još malo... U svojoj sobi sam na listu iz bilježnice napisao nekoliko riječi i stihova slijedeći tok misli. Većinom su to bile isklišejizirane rečenice opraštanja i odlaska. Potpisom sam zaključio sve. Od sada će se stvari promijeniti i to je to. Gotovo. Odlazim.

   Prije izlaska sam mamu poljubio u obraz, na što se ona samo promeškoljila i nastavila spavati. Tatu sam samo malo duže pogledao. Boys will be boys, pravi muškarci se ne ljube s drugim muškarcima, ne plaču i ne dulje takve trenutke.

   Bilo mi je teško odlaziti od kuće, oprostiti se od tog života koji, kakav god da bio, bio je moj. Oni su moja krv, a krv nije voda, i ne može se samo tako to zaboraviti. U biti zaboraviti se još i može, ali ostaje ono u tebi što će te vječno vezati. Rekao sam već da sam ih volio, i to sam napisao u pismu, uz ispriku što odlazim, ali da se nadam da će shvatiti.

   Uzdahnuo sam duboko dva-tri puta i krenuo. Dečko upoznaje svijet. Možeš misliti.

   Prvu noć sam proveo vani, sjedeći na klupi. Nisam mogao spavati, nije mi se ni spavalo. Bio je lijep osjećaj dočekati svitanje. Ali morao sam dalje.

   Mobitelom sam kontaktirao neke kolege s faksa, i pitao ih bih li se mogao nastaniti kod njih na neko kraće vrijeme, odgovor je uglavnom bio negativan, ali jedan prijatelj iz Međimurja je pristao. Stoga je to zasada bio moj cilj. Županija udaljena više stotina kilometara.


   Autostopom, isprekidanim dužim ili kraćim pješačenjem, sam u roku od dva dana bio u Čakovcu. Prijatelj me primio, i tih tjedan dana što sam bio kod njega bilo je poput dugo željenog odmora. Opijanje i partijanje kakvo dolikuje nama, studentima. Iako mir nije tako brzo dolazio kako su se stvari razvijale. Nakon tih tjedan dana ipak sam morao krenuti dalje, jer nisam mogao živjeti na njegov račun zauvijek. Posla, kao i bilo gdje drugdje, nije bilo. Stoga sam ga morao tražiti drugdje.

   Neki podebeli kamiondžija odvezao me do periferije Zagreba, i od tamo sam pješačio do samog grada. Noge su me boljele, a i mozak je otkazivao poslušnost. Morao sam negdje odmoriti. Neki ugao neke uličice, sjena iza kontejnera sada mi se učinila prikladnom. Ne znam koliko sam spavao, sat nisam ponio, a mobitel se odavno ispraznio. Bila je noć, i odlučio sam prošetati. Nakon svog tog vremena, ta šetnja bila je poput profesionalne deformacije, jer razloga za premišljanje više nije bilo. Svoje brige i brige oko obitelji sam odbacio.

   Ne želim puno pričati kako je sljedećih šest mjeseci prošlo. Životarenje, klošarenje, radiš sve i svašta ne bi li preživio. U jednom trenu sam se snašao i prodavao neke jointove po rupčagama od birtija, u drugom trenu sam prodavao sebe. Sad, čovjek bi pomislio kako nikada ne bi pao tako nisko, ali kad osjetiš stezanje i grčeve u trbuhu tri dana za redom, kad više ni u kantama za smeće ne možeš naći nešto čime bi barem privremeno otjerao taj osjećaj gladi, ništa ti nije sveto. „Prijatelj“ koji mi je ugovarao prodaju trave i bijelog, ugovorio mi je i prodaju mene. Otuširao sam se kod njega, prvi put u dva tjedna, dobio sam neku staru odjeću da time lakše privučem mušteriju....

   Ponos? Ma kakav ponos kad živiš kao pas...

   Čast? Gdje je čast u gomili poniženja koje moraš progutati ne bi li pojeo komadić starog kruha, bureka ili pizze koja je već odavno počela vonjati....

   Ali nakon nekih mjesec dana, (otprilike, jer ne znam ni sam koliko je prošlo) takvog životarenja, odustao sam. I fizički i psihički sam bio u boli, gotov. Više nisam mogao podnijeti nikakvo spuštanje. Niže od ovog nije išlo. Za kurvanje više nisam bio podoban jer muškarcu se ne može dići ako nije uzbuđen, a ne možeš biti uzbuđen pokraj tolikih problema. Jednostavno ne možeš. Jedno vrijeme se možeš pretvarati, ubrijati si u glavi neki drugi film i pretrpiti tu rugobu na tebi ili onog perveznjaka iza tebe, ali nakon nekog vremena, jednostavno više ne možeš.

   Zato sam i ja digao ruke.

   U džepu sam imao stotinjak kuna koji u Zagrebu zapravo i nisu značili puno. Osjećao sam da neću dugo, i da mi se u biti ne isplati ni pokušavati raspoređivati te novce na dulje vrijeme. Otišao sam u trgovinu, kupio dvije litre najjeftinijeg vina, a za ostatak sam kupio pola prženog pileta. Našao sam negdje u Dubravi haustor neke napuštene zgrade gdje sam to sve pojeo i popio. Napio sam se tako jako prvi put u godinu dana. Barem.

   Mrak.

   Kad sam se probudio, mamurluk je već uhvatio svoje i odlučio sam šetati da dođem k sebi.

   Hodanje, i hodanje i hodanje... hodao sam uz gotovo cijeli tok Save unutar Zagreba, obišao sam sve točke grada vrijedne gledanja. Samo sam hodao dok su me noge služile. Prositi nisam imao snage ni volje. Ne ovaj put. Ovaj put sam osjetio što me čeka i nisam se htio truditi i zavaravati samog sebe da zapravo postoji način da preživim. Nije postojao. Prije ili poslije bi sve završilo, a ja sam odlučio ne okolišati nego odmah prijeći na stvar. Nisam imao muda da se bacim s neke zgrade, zaletim na galopirajući vlak ili išta slično što bi se klasificiralo kao samoubojstvo. Ne. Moj plan je bo hodanje do iznemoglosti. Čak pomalo ironično bilo je to što su me šetnje prije na neki način odmarale, a sad šećem da se umorim. Ali, u biti, finalni ishod bi trebao biti odmor.

   Noge su me već boljele, i ako bih zastao, brzo bih se sjetio zašto hodam i natjerao se da hodam još malo. Samo još malo. Još samo kilometar-dva.

   Zanimljivo kako mi je mozak većinu tog vremena bio prazan, otupio. Dom mi nije nedostajao, jer je ovo bila moja osobna odluka, sad nema povratka, od kajanja sad nisam imao puno, stoga se nisam ni trudio puno kajati. Jedino me malo fascinirala činjenica koliko čovjek zapravo može snage proizvesti. Koliko je čovjek fizički izdržljiv. Tko zna koliko sam ja danas kilometara prehodao... hm, danas... što je danas? Kad to moje danas završava, a kad počinje sutra? Siguran sam da sam hodao i više od jednog normalnog dana.

   I konačno, nakon već duljeg vremena počeo sam klecati. Odavno su mi se noge tresle, i odavno sam se već pridržavao za bilo što čega bih se dohvatio, ali sad sam osjećao da jednostavno više ne ide. Kao i na samom početku, kao i kad sam došao u ovaj grad, sakrio sam se u sličnu ulicu iza sličnog kontejnera. Legao sam i tiho stenjao. Trpio bol u nogama i trbuhu. Pola onog pileta odavno je otišlo iz želuca.

   Ubrzo je bol počela popuštati i ja sam sam se smirio. Opustio i čekao. Nisam želio zaspati, jer bi to značilo da bih se odmorio i barem djelomice sakupio snage. Koliko god sam mogao, jer sam mjesecima bio iscrpljen. Što fizički, što psihički. I ta blaga ovisnost o bijelim crtama koju sam prakticirao prije „odlaska na posao“ u tuđi stan uzela je svoje od mene samog, i moje fizičke snage. A inače sam bio podosta izdržljiv... sada je i to popustilo.
   A mene je svijest lagano napuštala. Nisam se opirao, nego sam se samo još više opustio i prepustio. Ubrzo sam otupio od vanjskog svijeta. Bol više nisam osjetio, niti one grčeve u stomaku. I nisam vidio nikakav tunel sa svijetlom na kraju, ne, to su priče za malu djecu. Bio sam u sjeni ulične rasvjete, iza kontejnera, u mraku, sklopljenih očiju, tako da je mrak za mene bio posvuda.

   Osjetio sam blagi pritisak na svom zapešću, koliko me svijest još služila, pomislio sam da je opet neki perverznjak. Ipak je ovo velik grad. Tko samo zna što radi. Možda je to neki ilegalni kirurg koji će mi uzeti bubrege i srce, i time mi, na neki način, pomoći i olakšati odlazak. Jetra mu ne bi puno pomogla. Vjerojatno su već i propala od svog tog alkohola. Ma, svejedno mi je...

   Onaj pritisak sada je postao jači i osjetio sam da mi je koža bila probijena. Odjednom sam naglo počeo osjećati olakšanje. Čak je nastupila i vrtoglavica. Osjetio sam da je to to. Još samo malo. Mintu-dvije i napuštam ovaj svijet. Rekao sam mu da radi što god želi. I bilo mi je svejedno. Sada je on opet zastao s tim što je radio. Čuo sam što je rekao. To nije bio on, nego ona. Prepoznao sam po glasu. Rekla je:
- Želiš li živjeti?
- Ne - odgovorio sam jasno, kratko, jer nisam imao snage za išta više.

   Trenutak tišine. Čuo sam njeno disanje. Zvučalo je čudno. Odlučio sam otklopiti oči. A vidio sam prizor djevojke možda mojih godina, crne, duge valovite kose i crnih, dubokih očiju. Barem su se u tom polumraku činile crne. Ali put joj je bila savršena. Bijela, porculanska. Gledali smo se u oči i prvi put nakon dugo vremena osjetio sam onaj osjećaj kad ti trenutak traje kao vječnost... tako su bile duboke... bila je prljava oko ustiju, a iz očiju su joj krenule suze. Sjale su, iako nije bilo toliko svjetla da se sjaje.
- A želiš li živjeti u smrti? – pitala je.

   Moj mozak nije funkcionirao kako je trebao, i nisam shvatio što je rekla. Mozak mi je bio izmoren i u nedostatku volje, snage i krvi. Ali nekako sam zaključio da, ako je to bila druga opcija, da je očito suprotna od one prve, da mora biti suprotna, a živjeti nisam želio. Stoga sam rekao – da.

   Prislonila mi je nešto mekano i hladno na usta i rekla – Pij! Prvi gutljaj išao je jako teško, drugi malo lakše, da bih na kraju zgrabio to nešto i počeo cuclati i vući tu tekućinu koja je polako klizila mojim jednjakom. Ubrzo sam shvatio da ja svojim rukama i ustima držim njenu, i ta pomisao u trenu mi se zgadila, stoga sam se trgnuo i odmaknuo ju od sebe. Uspio sam negdje, odjednom, naći snage da sjednem i odmaknem se od nje. Čučnula je preda mnom, obrisala usta rupčićem i pogledala me. Čudio sam se u isto vrijeme odakle mi odjednom snage da se iole pomaknem i čudio sam se njenom ponašanju. Da. Uletjela mi je misao u glavu da je ona.... vampir? Priče za malu djecu? Horror filmovi i romani koje sam kao klinjo naprosto gutao? Mozak mi je proradio...

   Trenuci šutnje koji su prolazili jednako bizarno kao i cijela situacija. Suze su joj još uvijek tekle... pružila je ruku koju sam malo prije grčevito držao i iz nje isisavao njenu krv... ali sad me njome pogladila po licu...
- I ti si se napatio, maleni – reče – hajde, pođi za mnom!-

   Nisam želio, želio sam ostati i nastaviti sa svojim osobnim umiranjem... moje, sebično moje. No njen glas imao je sada neku dubinu, snagu ovijenu u tijelo prelijepe djevojke, i nešto me povuklo da ustanem...

... ili barem pokušam, jer noge su mi brzo popustile. Zgrabila me, i moju ruku prebacila preko svog ramena, uzdigla me. Odakle joj toliko snage? Ah da, zaboravio sam da sam kroz zadnje tjedne oslabio i izgubio na kilaži. Odvela me do svog auta i posjela na suvozačko sjedalo. Čak me je i vezala. Ha, kao da će nas policija provjeravati.

   Vozila je sumanuto brzo, koliko sam uspio vidjeti i shvatiti, bili smo na otvorenoj cesti. Još uvijek je bila noć i promet je bio rijedak. Opet mi se prispavalo, i opet, nisam se opirao.

   Ali ovaj put, gubitak svijesti nije mi donosio mir i olakšanje, nego noćnu moru. Poput sna, koji je bio nevjerojano stvaran, slike su mi se redale, slike neke druge priče koju ne poznam, slike obitelji, slike boli, slike svijeta oko mene, ali svijeta koji je prošao. Nekako mi je nešto govorilo da su to njene slike i njena sjećanja. Ako jesu, onda je ona prošla puno toga sličnog kao i ja. Ne mogu opisati, ali kao da sam kroz nekakav foršpan proživljavao još jedan cijeli život.


   Trgnuo sam se iz svega toga, i shvatio da nisam ni na cesti niti u autu, niti obučen. Ležao sam u nekom krevetu u nekoj maloj prostoriji bez prozora ili ikakvog ukrasa. Jedan stol i stolica, i to je bilo sve. Pogledao sam svoje tijelo i primijetio da nema nikakvih rezova, dakle, nijedan organ mi ne fali. Osjećao sam se bolje, i puno snažnije. Ali u isto vrijeme nekako prevareno. Ona mi je pomogla. A ja sam želio umrijeti. Bio sam ogorčen i ljut. Želio sam ju potražiti, i ustao sam se iz kreveta, te, iako potpuno gol, krenuo prema vratima. Ali ubrzo me presjekla bol. Zapravo, grčevi bi bio bolji izraz. Kleknuo sam i u istom trenu počeo povraćati. Počeo me znoj oblijevati, počeo sam se prazniti. I mjehur i crijeva i usta i bilo koja tjelesna izlučevina.
   No, nakon nekog vremena, i to je bilo gotovo. Tada je ona ušla sa mona-lisa-osmijehom i samo tobože u šali rekla da smrdim. Ma nemoj zezat! Čim mi je proradio u glavi centar za sarkazam, znao sam da se stvarno oporavljam. U rukama je imala kantu vode koju je samo istresla na mene. Prljavština je klizila s mene poput kapi vode na glatkom staklu.

   U nekoliko sljedećih sati sam shvatio. Ona je vampir, a sada sam i ja. Kada sam povraćao i sve ostalo, zapravo sam odbacivao sve tjelesno što je produkt živog. Jer jedino živo što vampir može primiti u sebe je tuđa krv. Ništa drugo. Ona se zvala Lena. Ubrzo sam shvatio da oni bljeskovi stvarno JESU njena priča, a ona je isto znala i moju. Kako je popila moju krv tako je i ona shvatila. Sjedili smo i pričali. Nisam je se više bojao, jer sam, otkako sam ju ugledao nakon buđenja, osjetio neku povezanost s njom, sudrug u nesreći, sestra po krvi.

   Da, postao sam vampir. Želio sam umrijeti, i umro sam; živio sam u smrti. Kako mi je i obećala, ali nisam viže živio. Posebno ne onaj život kakav sam prije imao. Njega nisam želio, njega sam obacio i tada, u tom trenu i glede toga, bio sam sretan.

   Kroz vrijeme ta sreća splasnula je kako sam učio biti vampir. Kretanje i život po noći, uzimanje tuđe krvi i dovođenje ljudi gotovo to smrti nije mi se baš sviđalo. Ali nisam nikoga smio ubiti, jer bio sam mlad vampir i dovođenje živog čovjeka do smrti ispijanjem one zadnje kapi krvi iz njega i mene bi povuklo u bezdan. Ali zavolio sam čovjeka više neko ikad, a nitko to nikada nije shvatio. Jedan čovjek ne bi mogao shvatiti koliko duboko vampir voli čovjeka i koliko vampir pomaže čovjeku. Kada okusiš tuđu krv, tuđu životnu tekućinu, tad i osjetiš čovjekove želje, žaljenja, bol... sve to preuzimaš na sebe. I to tebi daje snagu, a njih oslobađa. Anđeo iz tame, mračan, zlokoban, ali i dalje anđeo. Moja krila bila su sazdana tuđom boli i životima, i nekako, sva moja bol sada se činila smanjena, u usporedbi na sve one tuđe boli koje sam preuzimao na sebe. Krv mi je donosila ugodu, ushićenje, energiju... a kad god bih poklekao, tu je bila Lena. Lena je bila moja sestra, moja ljubavnica i moja utjeha. Bijeg i utočište. Ona me držala kada bih pred svitanje vrištao igrabao zidove, a ja sam opet bio taj koji joj je pružao utjehu zagrljaja i poljupca kad god bi se ona sjetila svoje prošlosti i grcala u suzama. Ona i ja sada smo gledali u vječnost kao što bih ja prije gledao u narednu godinu.



   Bilo je prošlo nešto više od godine i pol dana kako sam napustio svoj dom i svoju obitelj, i Lena mi je poklonila savršen poklon za moj prvi rođendan, od mog ponovnog rođenja: obećala mi je posjet mojoj obitelji.

   Jedan dobar dio vremena i nisam razmišljao o njima, no u zadnjih godinu dana često sam se pitao kako su i što se s njima događa, ili dogodilo. Stoga smo se sljedeću večer, čim je sunce počelo zalaziti, zaputili u Slavoniju.
   Načinom kako je Lena vozila taj coupe, koji je vjerojatno pripadao nekoj od prijašnjih žrtava, bili smo u mom rodnom gradu za nevjerojatna dva sata. Ona je stvarno voljela velike brzine. Straha od nesreće nije bilo. Svijest i refleksi vampira bolji su od čovjekovih, i nije bilo šanse, a i da se nesreća dogodi, pa, vampiri smo! Ne možemo umrijeti ako smo već mrtvi.

   Došli smo pred kuću mojih. Vidio sam svijetlo u dnevnoj sobi i čuo disanje i otkucaje triju srca. Već su mi se osjetila dobro izvještila unazad godinu dana. Ušli smo u dnevnu sobu i promatrali ih. Standardnom rečenicom, koju bih govorio prijašnjih godina, probudio sam svoje roditelje:
- 'Ajde bok!


   Trzaji, nevjerica, suze, grljenje i razgovor. Čak je bila buknula svađa i napadi u jednom trenu, ali ubrzo je bila ugašena. Izgleda da, otkako sam otišao, neke su se stvari mjenjale iz korijena. Bivalo je bolje...

   Razgovor je tekao gotovo do svitanja, i onda smo Lena i ja oprezno mojima ispričali što smo mi sada. Brat se čak i nasmijao, no naši očnjaci ubrzo su ih natjerali da nam povjeruju. Čak sam si demonstrativno razrezao šaku nožem da im pokažem kako brzo zacjeljujem. Onda su počeli vjerovati.

   U tom nekom trenu, Lena i ja smo osjetili pripadnost mom domu. Lena je također imala disfunkcionalnu obitelj i nije nikada imala priliku razgovarati sa svojim roditeljima ovako kako sada priča sa mojima, a kako smo ona i ja bili sada povezani krvlju, osjetili smo sve jednako. Konačno su stvari bile onakve kakve su odavno trebale. Svi smo se smijali, grlili, ljubili. Osjetio sam da su i moji Lenu prihvatili vrlo brzo. Nisu nas se bojali, ipak je to bila žena koja me rodila i koja me je poznavala, a tata i brat također su tu bili od početka.

   Shvatio sam.

   Cijeli svoj život i život u smrti, želio sam samo jedno, jednu stvar, sklad u mojoj obitelji, sada sam osjetio taj sklad, osjetio sam tu ljubav koja mi je bila toliko potrebna. Iako je trajala samo sad. No, više nikad nećemo moći pripadati ovoj obitelji u potpunosti, jer mi više nismo ljudi, ne možemo. Ubrzo bi nam oni postali hrana i to bi dovelo samo do još veće boli. Uništiti svoje roditelje nisam mogao niti htio. Stoga smo iznijeli prijedlog mojima kojeg su oni odbili. Ali za koji sat će svanuti i nismo imali vremena, stoga smo im objasnili na najbolji mogući način kakva agonija znači biti neumrli. Uzimati tuđu bol, i sam ju proživljavati, uništavati druge ljude, živjeti samo po noći, nije nam trebalo puno da ih nagovorimo. Shvatili su.



   Lena sjedi i priča sa mojima. Mama je neko vrijeme plakala ali sada kad je došla k sebi joj pokazuje neke fotografije iz prošlosti, no ona kaže da ih je vidjela i proživila. Kroz moj život, kroz moju krv. Sada je moja krv bila i njena, i krv mojih roditelja njena. Oni su bili naša obitelj. Konačno kako treba. Sada smo svi bili jedna sretna obitelj.

   Svanut će za koji tren, stoga moram požuriti sa tipkanjem. Uskoro ćemo se Lena i ja izgrliti i izljubiti s mamom, tatom i bratom te izaći van na livadu i sjesti. Odlučili smo dočekati svitanje. Dočekat ćemo ga zagrljeni i sa osmjesima. A ako netko poslije bude pitao što je to gorilo iza kuće, mama i tata će reći da su palili staru osušenu travu, nitko neće znati da smo bili za stvarno savršena obitelj, makar na jednu noć, nitko neće znati da smo Lena i ja bili vampiri, sudruzi, ljubavnici, ali i brat i sestra. Bit ćemo savršena obitelj za druge, jer prljavo rublje iz kuće se ne iznosi.