subota, 05.08.2006.

02:45

prijateljstvo/izdaja

Da pojasnim: ljeto nakon mature bilo mi je jedno od najznačanijih u životu... To famozno ljeto 2004. kad sam prekinuo vezu s djevojkom za koju bih dao ruku u vatru, kad sam se najviše povezao s društvom koje je bilo ključno za to da pređem preko te veze. Partijanja, opijanja, ili opet svi oni razgovori uz pizzu do jutarnjih sati. Konačno je ekipa bila na okupu i svi smo se nekako našli mentalno tada.

I onda su došli prijemni. I ja sam išao na prijemne u ZG, ali nisam uspio, pa sam otišao u OS, gdje je i tako bila sva srž društva. Mislim, nekoliko njih je bilo u ZG, ali moj najbolji frend, i još par njih s kojima sam prošao sito i rešeto, bili su u Osijeku. No, pošto sam bio na drugom roku prijamnih, završio sam u Vinkovcima. U Vinkovcima je bio dislocirani studij filozofskog u OS...nešto kao područna škola – da se rastereti pritisak na jednom mjestu.

Otkako sam našao stan, i počeo svoj studij, sve o čemu smo Josip, Matko i ja pričali vikendima kad bi se našli, je to da ću se nagodinu prebaciti u Osijek, da ćemo zajedno tražiti stan i živjeti zajedno...i preselio sam se, ove školske godine. Ali ipak, dok je dokumentacija bila riješena, već je bilo prekasno da se preselimo zajedno. Sljedeće godine – glasio je dogovor.

I sad je i ta školska godina završila, i sad smo se počeli dogovarati oko tog seljenja. I večeras je Matko došao po mene da odemo gore svi, i rekao mi je da ne želi da ja živim s njima dvojicom. Josip je još uvijek (bio i je) za, ali ne možemo zajedno useliti ako nema suglasnosti sve trojice. Bilo je jednom ranije riječi o tome, no Josip i ja smo mislili da je sve to faza koja će proć... Ali očito nije.

I sad sam pet sati sjetio sa društvom, fejkao pokoji osmjeh i valjao koju traljavu foru. Nakon ukupno 6 godina poznavanja i druženja pomisliš i vjeruješ da poznaš čovjeka, ali, eto, prevariš se kad se najmanje nadaš. Ne samo da se osjećam izdano, osjećam se prevareno. Ako sam u nešto u svom tom društvu vjerovao, onda je to bilo to da uvijek svatko može očekivati od onog drugog apsolutnu kritiku, kajlu i baš ono što te sljeduje. Istina i iskrenost...

Prevaren sam...

I nije da je to dramatiziranje. On nije mogao, želio, htio (štogod da je bilo od tog) objasniti mi razlog zašto, ali se svo to vrijeme trudio da mi objasni da ne želi da se društvo zahladi i da nebudemo onako bliski i iskreni kako smo bili svo ovo vrijeme dosad. Pa... očito da nismo ni bili toliko dobri prijatelji, jer ovo sve je bilo prilično kao udarac u rebra. I njegove riječi „Žao mi je“, u meni su stvorile neopisivu želju da mu razvalim šamarčinu... Mogo bi reći da mu je žao da ON želi da mi živimo zajedno, a da JA ne želim... MENI BI TREBALO BITI ŽAO! TO SU MOJE RIJEČI! JA BI IH TREBAO IZREĆI!

I tokom tog večernjeg pretvaranja, gdje sam bio, vjerujem, i više nego očit u svom pretvaranju ali, svejedno, nitko nije komentirao osim Josipa, koji mi je prošaptao pokoju riječ tiho kad niko nije vidio, ni Matko, ni Bojan, ni Dunja, ni Vinko, ni Marina, ni itko... i onda mi je nekako bljesnulo, sve mi se nekako poklopilo... shvatio sam odnos po kojem ja nisam podoban za taj stan.

Teško je sad to izložiti bez ikakvih dokaza ili podrobnije priče o njemu, ali zapravo je razlog faks. Matko je vrlo dobar student koji ima razmjerno malo problema s faksom, a ja sam oduvijek imao problema s bilo kojom vrstom školovanja. Jednostavno sam takav po definiciji. Buntovan, tvrdoglav i ne priznajem autoritet nad sobom. Posebice ne kad mi neko kaže (čitaj: naredi) da MORAM nešto znati tj. Naučit da bih prošao nešto, neki ispit.

Što bi značilo da bih ja u tom slučaju vukao Matka za sobom. Josip nema toliko veze s tim, on je na drugom faksu, a Matko i ja slušamo iste predmete iz povijesti.

A NIJE RAZMIŠLJAO O TOM DA BI ON MOŽDA DOBRO UTJECAO NA MENE???

Možda je razlog u tome što sam ja karakterno, opušteniji, lajaviji i često izgledam kao klošar... što sam punker? Pa, ako socijalno ispadam niža kasta, nisam i intelektualno. To što meni ne padaju tako dobre ocjene, ne znači da ja nešto nisam naučio ili da sam glup a POSEBNO NE DA SAM NIŽE I MANJE VRIJEDAN! I šta? Zato bi mene trebalo šupiti u stranu, kloniti se i biti na distanci dobrog frenda kojeg ćeš pozdraviti svaki dan na faksu i s vremena na vrijeme se napiti ili otići nekakvu kavu? Da. Maunu. To radim s likovima koje sam upoznao na faksu, pa smo našli par dodirnih točaka u interesima, ali ne s nekim s kojim sam prošao gomilu govana i sranja i nakon svega toga, eto to.

Nije meni problem naći drugi stan – već jesam, ali problem je u tome što se osjećam totalno poniženo i mizerno, a on se opet u svoj ovoj situaciji uzdigao poput nekog intelektuanog fašista... pitam se je li razlog to što studira filozofiju? Ili je razlog možda doma? S njegovim starcima? Ne znam, mislim da bi mi to ipak rekao.

Zašto kažem intelektualni fašist? Zato što su meni zaista svi u društvu, bez obzira na orjentaciju u bilo kojem slmislu, politička određenja, ideale ili išta, meni su svi u društvu bili jednaki, i jednako sam ih volio kao prijatelje, i njihove razlike shvaćao kao njihove jedinstvene posebnosti. A ja sam valjda, iz nečeg od svega toga nepodoban za suživot s njim...

Prijateljima... ne frendovima i poznanicima... prijateljima, drugovima... sam se nadao svaki put kad bih izašao van, barem netko iz društva da sjednem i ispričam se, onako, normalno i bez pretvaranja. Zbog ovoga s Matkom sve to, izgleda kao farsa, a ja se osjećam kao ponekad zabavni eksperimanetlni zamorac kojeg svi vole dragati, i igrati se s njim kako njima paše i kako njima (ili njemu?) pukne...

I sad, kompletan integritet, povjerenje, i svi ideali, i snovi koje smo imali dok smo još bili klinci u srednjoj školi završili su, raspršili se i prestali. I sad tek sve što ostaje je farsa. Sad ostajemo dobri samo jer se znamo pun kurac godina.

Znate, svi oni problemi oko doma, para, cura, ljubavi, usamljenosti (itd.) nekako se lakše prebrode ako imaš ljude koji iza tebe stoje, i u kritičnom trenutku ti stave ruku na rame i kažu ono „A jebiga“, koje i ne zvuči kao neka utjeha, ali sigurno je bolja utjeha od, „Jao, žao mi je. Znam kako se osjećaš, ako ti ikako mogu pomoći, samo reci...“... zato što nije klišej, nije jeftino i zato što je iskreno...



Zato se večeras, po prvi put u životu osjećam izdano.

<< Arhiva >>