ponedjeljak, 24.07.2006.

02:27

za nyku

napisao sam joj pismo koje sam počeo prije puno vremena, i mislim da još nisam gotov. Pošto ću ju vidjeti tek kad dođem u OS, znači na jesen, moglo bi se ovo pismo itekako promijeniti, a možda ga uopće ni ne bude... a objavljujem ovo tu zato da time nekako zaključim priču o Djevojci iz Osijeka....


Neke riječi ne trebaju nikad biti izrečene da bi ih se znalo, a ne mora se uvijek ni znati da bi se osjećalo...
Greške, propusti i krivi potezi također su detalji slike započete davno, ali nikad dovršene. Volim promatrati te dok držiš taj kist, smjelo i pomalo suludo vučeš poteze. upravo zato mi nedostaje ta blizina, energija dok se boja miješa i razljeva čineći sliku nas.
Jedino se bojim da ćeš uništiti sliku prije nego ju završiš, i pobjeći od mene...
... ili sebe, ne znam ni sam. samo znam da je slika opet ostavljena, a boje blijede na suncu, i čina nostalgični ugođaj tvog lika kako mi nedostaje...


Kako riječima opisati nešto što te ostavlja bez riječi; dok šutke promatraš taj prizor, pomalo povučen u sjenu, jer strah te da bi sama tvoj prisutnost mogla uništiti to savršenstvno ispred tebe. Nekoć su se pjesnici cijenili kao jedini ljudi koji su riječima mogli, pa barem približno dočarati čaroliju u kojoj se nekoliko puta u životu nađemo. Rijedak je to osjećaj da bi na njega navikli, a pjesnici su oduvijek imali u krvi tu sposobnost osjećanja izvan i iznad osjećanja običnih ljudi.

Poznavao sam jednom takvog čovjeka.

Katkad sam se pitao je li zaista on čovjek ili nešto drugo, jer njegova sposobnost da prepozna ljepote koje većina doživljava površno i plitko, bila je nevjerojatna. No nije sama ta sposobnost toliko bitna koliko sama činjenica da je upravo zbog nje on toliko puta padao. Lagano se zaljubiti u nešto lijepo, to znamo svi, ali kad tu ljepotu vidiš i dalje od onog što ljudi doživljavaju kao ljepotu, zaljubiti se znači riskirirati. Sjećam se da se on često upuštao u takav rizik, a kako to obično biva u životu, rizik se češće ne isplati nego li se isplati, i upravo zato je on padao. Često duboko i često snažno. Ali bio je pjesnik, njegove riječi značile su puno i drugima, no napose njemu. Njegove riječi bile su njegov svijet, njegova utjeha, ljubav i mržnja, kao dvije sestrice koje se, držeći se za ruke vrte i vrte i vrte... sve brže i brže dok im ručice na kraju ne popuste i njih oboje odlete, svako na svoju stranu, i na kraju završe na tlu. Imao je takvu sposobnost upijanja svoje (pa i tuđe) boli, i nalaženja snage u njoj. Pretakao je iz jedne prepune čaše u drugu, i, poput nekog antičkog čarobnjaka, stvarao začarane riječi, strofe i rečenice, ili, katkad samo riječi koje bi izustio, iako često nisu nailazile na odjek, padale u vodu zbog sljepoće Drugih

Kad malo bolje razmislim, i pretresam po sjećanju, vidim da je njegova sposobnost da nakon što se sruši, izlomi, pa zatim ponovno ustane, strese prašinu sa sebe i s raskrvljenim koljenima nastavi dalje bila nevjerojatna... jer uza sve to, uspio je sačuvati sposobnost osjećanja. Divio sam mu se.

Sjećanja su mu predstavljala svetinju. Savršen putokaz za daljnji život kojeg , ironično, nije nikad poštivao ili slijedio, jer, kako se kaže, najbolje je slušati srce. Kad slušaš razum što ti govori, završiš neozlijeđen, siguran, ali u isto vrijeme nesretan, jer žališ za gomilom propuštenih prilika u životu, za gomilom rizika... rizka u koje se on tako smjelo upuštao.

Svijet oko njega odavno je prestao cijeniti pjesnike i njihove moći. Važno je bilo samo ovozemaljski, tako tipično za svijet u kojem su oni živjeli. To je dovelo čak do te razine da su pjesnici bili izrugivani, izvrgavani ruglu, jer, nesposobni za život u plitkome, često su bivali neshvaćeni. "Kukavice", govorili su; "Budale", i slično. Ali što su oni znali? Oni nisu mogli ni primirisati u njihov svijet. A kad bi okusili list te gorke biljčice koji je pjesnicima u isto vrijeme bio i sladak kako med, propali bi bez povratka, jer nisu nikad znali cijeniti ono tamno i duboko podjednko kao što su cijenili ono svijetlo.

Taj pjesnik bio je stvarno poput nekakog cvijeta. Valjda ga je razlikovalo to što se nije želio okretati za suncem kako su se okretali drugi, jer nije vidio samo sunce. Da je bio krhak, ne bi se moglo reći, jer i u najvećem betonu i asfaltu, uvijek bi našao neku pukotinu, SVOJU pukotinu, gdje bi nikao.

I što se dogodilo? Svijet Drugih uspio ga je poraziti. Uspio je pasti bez rizika, uspjeli su uništiti sve što je on predstavljao, u isto vrijeme vrbujući ga u svoje odrede tijela koje dišu, ali ne žive, pričaju, ali ne govore, osjete, ali ne osjećaju. Nijedna njegova pjesma od tada napisana nije vrijedila, često završavala u plamenu upaljača; nijedan osjećaj koji bi osjećao, emocija, nije bila stvarna; bila je samo iluzija. Bio je to prokletstvom začarani krug iz kojeg nije bilo izlaska. Tu se približavamo sadašnjosti...

Ima već nekoliko mjeseci kako mi se vratilo dosta onih malih sitnica iz sjećanja koje nam uzrokuju onaj neugodan grč na licu zvan osmjehom. No među tim sitnicama postojala je i jedna velika stvar. Osoba koja je obilježila moje djetinjstvo, vratila mi se u život... ili barem donekle, jer nestajala je i pojavljivala se i prije, a, kako se čini, tako je i sad... Razgovor koji traje duž cijele noći, prisjećanja i mistifikacija atmosfere koja je poprimila toliki značaj da je postala poput neke opne od vanjskog svijeta, stvarajući osjećaj nepovredivosti i sigurnosti. Ona, kakva i je, pričala je da doživljava to isto, no to njeno bježanje i nestajanje upravo je ubijalo svu tu ideju i činilo od nje ikonu, gotovo, mitsku osobu, koja se poput neke prikaze pojavljuje krajnje neočekivano... valjda je to utjecalo da ja počnem stvarati neke male romančiće u svojoj glavi, pričice i sanjarije, ali, kao što sam uvijek znao biti, i sad sam sklon pretjerivanju. Sve mi se čini da sam pretjerao u mistifikaciji nje. Dobro, ne mogu nikako nikad biti siguran u to, jer muči me jedan čudan osjećaj. Nije to (samo) ta neka fizička privlačnost, jer, ona, ima osobnost prave nimfe, ima tu sposobnost zavesti i karakterno najjačeg čovjeka, čak ništa ni ne radeći, čak to ni ne shvaćajući. Tu postoji još neka druga vrsta privlačnosti kod nje. Privlači me zbog nečega toliko starog da bi se moglo nazvati drevnim...

Eto, priznajem. Opet pišem, stvaram i ponovo su mi se vratile neke stvari u život. Ne osjećam, doduše, njihovu prisutnost kao nekad što sam osjećao, ali valjda treba vremena da ih dozovem, i da me čuju. Nekoć bi bio siguran u svoju procjenu, u svoje osjećaje, no, nažalost sada su to samo pretpostavke, i zato nisam siguran ni u šta glede nje. Ali zaista imam osjećaj da taj curičak nije samo bogom dana žena, predodređena da samo svojom pojavom pokorava ljude oko sebe. Dobio sam osjećaj da u njoj tinja isti plamen kakav je nekoć, u obliku vatre, gorio u meni, ali, razlikovao nas je put kojim smo poslije toga pošli. Svojevrstan razlaz, u smislu, kad bismo se sad uspoređivali, jer, nikad ona i ja nismo bili jedno uz drugo dovoljno dugo da bi išli zajedno nekim pravcem. Dragocjenosti skrivene u njoj dolazile su, očito do izražaja do te razine da su Drugi to jako dobro iskoristili, čineći od nje princezu. Princeza koja je navikla igrati se i samo pomakom svojeg prsta rušiti gradove ili, opet, uzdižući planine, ne mareći za posljedice, ne mareći za utjecaj njenih djela na nju. A nju je gutala zvijer. Jedina gora stvar od tog da ti Drugi unište ono što čuvaš u sebi je kad to iskoriste i deformiraju u svoju korist. Kad, tobože, u ime svojih načela i snova činiš stvari koje te prizemljuju, djela koja te pretvaraju u Drugog, djela svakondnevice, djela koja polako ali sigurno nagrizaju. Po tom sudeći, pjesnik možda i nije uništen, nego usnio, jer osjetim njegovu prisutnost još uvijek. A upravo zbog nje, dobivam osjećaj da se pjesnik budi. Zbog sve ove zbrke s Drugima, u jednu trenu, pjesnik postaje vitez i biva snažan kao kamen. Za nju i zbog nje. A princeza mu biva muza i predmet divljenja.

No, nikako ne mogu otresti osjećaj koji bi opet mogao pokopati pjesnika - što ako je princezi i taj simbol i status muze zapravo uloga koju igra kako joj se prohtije, jer, ne bi bio prvi put da je okrenula svoj čarobni štapić i PUF! Kad se magla slegne, ona je na sigurnom, ne osvrčući se što je za sobom ostavila. Sve to JE rizik vrijedan i dostojan pjesnika, ali i on i ja, obojica smo svjesni da su ulozi ovaj put vrlo veliki, jer ovaj put na kocki je sve vrijedno sjećanja, a pjesniku su sjećanja svetinja.
Ne mogu otresti osjećaj da sam možda pretjerao u svemu vitez-princeza, pjesnik-muza... da se svi ovi susreti i spoznaje nisu dogodili prekasno da bi se dale popraviti i prekasno da bi se u njima moglo uživati. Da nisam pretjerao i od sebe učinio slijepca koji od ostataka vidi gozbu.... ili da nešto zapravo daleko, zapravo izgleda preblizu, i preslično samom sebi...

Sjedim sam, mirno ispuhujući dimove cigarete. Moja soba me na neki, pomalo ugodan način (što mi se prije rijetko događalo), obavija i umata. Temperatura je samo jedan doživljaj, ništa više. Nema smisla da obraćam pozornost na nju, jer mi je potrebna kompletna svijest sada, kada ju poklanjam tipkovnici.

Ponekad mi se čini da neke stvari i osobe koje su nam daleke i koje nam nisu u doslovnom dohvatu ruke, uzdižemo i počinjemo cijeniti više nego što zapravo vrijede, da od njih činimo nešto gotovo nadnaravno posebno, a prije ili poslije, kad dođemo u blizinu istog, dobijemo osjećaj da smo pretjerali... ali to bi bilo krivo razmišljanje, jer da je tako, nijedan pjesnikov rizik ne bi se isplatio, ne bi od njega činio takvu osobu. U takvom slučaju, nikada se ne bi trudili ni oko čega. Stvarnost bi bila prelinearna.


Previše nalik Drugima.


Zaista, poput slike koju ona slika. Puštam ju da apsolutno drži sve konce u rukama, jer čak i to, čak i ako povuče konce ili neki krivi potez – lijep je. Valjda zato što je njen, nalik njoj i svojstven samo za nju... Ali me svejedno muči dvojba je li to zaista ona, i ta slika zaista odraz njene inspiracije i želje, ili samo nečeg nalik na to, hiru, usađenom u njoj od strane Drugih... valjda će vrijeme pokazati. Navaljivati niti želim, niti hoću, jer imam osjećaj da bih time upropastio sve. Moje ruke, vjerojatno bi poderale platno slike. Jedino bi možda pjesnik mogao zajedno s njom naslikati tu sliku, i učiniti od nje čarobnu presliku, gotovo pa ogledalo...

Razmišljam što se sve moglo dogoditi, a što nije; gdje sam možda i pogriješio gledajući nju i njenu klasičnu, monumentalnu ljepotu. Nije mi se dogodilo još nikada da osjećam divljenje prema nekom samo zbog toga što ta osoba jest. Uvijek bi najprije uočio masku, možda (ako je dobra) i ostao zapanjen njom, ali maske prve padaju, a ne kako ostali govore, na kraju. Jedno je diviti se nečijoj ljepoti, sposobnostima, inteligenciji i slično, ali što kad se u isto vrijeme diviš i nedostacima, manama i greškama koje ta osoba čini? Ima nešto pomalo viteški-srednjevjekovno u svemu tome. Prosto, a opet duboko, a povrh svega, čedno, čak unatoč tome što je čednost za sve danas nepotrebna, izklišejizirana priča za laku noć. Da, katkad mi se čini da mi je dovoljno da ju samo promatram, ali, na kraju svega imam osjećaj da time propuštam puno toga i činim poteze, ili, bolje rečeno, NE činim poteze samom sebi na štetu. A opet, i ti potezi mi se na mahove čine previše ovozemaljski da bi bili vrijedni jedne princeze... ili muze... tko će ga znati. Tko će više znati pišem li ovo ja, ili pjesnik u meni...


* * *

Sve ovo gore pisano je prije nekoliko mjeseci, iako, zbog prolaženja vremena, zapravo nemam takav osjećaj. Što u biti tebi sada reći i napisati? Nakon svega? Da mi je žao? I je i nije. Nije, zato što se sve to dogodilo, a i je, jer se sve dogodilo. Poantu shvati sama, to prepuštam tebi...

Ona priča tebi pisana, ona što ti je obećana, ipak ti neće biti poklonjena. Izgorila je, nedovršena. Nisam imao snage, niti volje, niti razloga dovršiti ju. Pitanje jesi li ju uopće zaslužila ostavit ću za neki drugi put. Za neka druga vremena.

Ipak, sve na neki način treba zaključiti, a pošto je sve ovo odviše apstraktno da bi se lijepo, logički i hladne glave privelo kraju, neću se previše uplitati u to. Pametna si djevojka, shvatit ćeš, ako već i nisi shvatila...

Onaj susret na ulici, ti sa biciklom, tvoja šutnja i nelagoda koja je isijavala iz tebe dovoljno mi je govorila, dovoljno mi je rekla, i jednostavno nisam uspio skinuti osmjeh s lica... bit će da sam previše navikao na to i da u nekim stvarima, ipak, ja dominiram. Interesantno kako zapravo, poslije ovog susreta u vukovarskoj ulici, ja osjetim snagu nad tobom. Da, konačno shvatih tko je i kako završio ovu trakavicu. Shvatio sam da (opet iznova), moja predviđanja bila su istinita... valjda je to uzrok ovog mog egotripa, ;)

I, dakle to je to? Nakon toliko poruka poslanih, toliko buncanja, toliko pijanih riječi, i toliko agonije. Interesantno. Malo čak i nostalgično, rekao bih.

A rolling stone gathers no moss.

Na kotrljajući se kamen mahovina ne hvata.

Tko se nastavlja kotrljati, a tko se vrti u krug? Razmisli. Nije moralo biti tako, ali to je bila stvar tvog izbora. Zbog tebe osobno, nadam se da ćeš jednog dana shvatiti što si učinila. Nevezano ni najmanje za mene, već u potpunosti za tebe.

I kad već ovim predugim pismom završavam i zaključavam ovu priču, mogu reći da mi je zapravo na neki način i žao što sam ti ikad odgovorio na onu poruku... kad? U jedanaestom, dvanaestom mjesecu '05-e? Tako nešto... jer da nisam nikad vidio što nemam, možda i ne bih toliko žalio... ali, kao i sve dosad što proživih, ovo je samo jedna peckava pričica zatvorena. Znam, time ubijam svu čaroliju nje, (ako je čarolije uopće postojalo... to ćeš samo ti znati) ali, princezo, to je tvoja stvar, tvoja greška i tvoj problem. Ja ću svoje rane obrisati i (kao već bezbroj puta dosad) polako idem dalje. Svojim putem i to je to. Nema prevelike filozofije tu.

Ovim pismom ti skidam s leđa teret sebe. Zaključno. Iako sam te već i prije prestao zamarati, ovim apsolutno zatvaram sve. Neću te više dirati, ometati, niti ti na ikoji način dati na znanje da postojim. Puštam te na miru da nastaviš neometano raditi svoje malene virove u životima drugih ljudi. To je valjda ono što u konačnici i želiš, zar ne? Da radiš što želiš i kako te uhvati hir? Nemoj se, molim te, ljutiti ili se osjećati uvrijeđeno. Oboje znamo da istina boli.

Nemam ti puno što pisati o sebi kako se osjećam. Ne želim ti taj teret još priskrbiti. Ipak se čini da je to moja stvar i da će tako ostati. Ova naša priča, radi s njom što te volja. Uništi ju, zaboravi, spremi u dubine sjećanja, što god želiš. Moj broj imaš, iako to dosad nije puno značilo, tako da pretpostavljam da će tako i ostati.

No ipak želim da znaš da sam se uz tebe osjećao kao nikad prije, svježe, živo... jedina si osoba u koju sam se zaljubio nakon toliko godina. Osjećaj za kojeg sam mislio da više ne mogu osjećati. Koliko ti to znači, ne znam, valjda više nije ni bitno.

Na kraju svega, žao mi je ako sam te na ikoji način povrijedio, i ikoji dio savršenstva tvoje egzistencije narušio svojom. Ipak sam ja ja. Hvala na svemu, i euforiji i agoniji. Želim ti puno sreće dalje. I sad se, pomalo razočaran, pomalo žalostan, vraćam u svoju domenu sjene...

Žao mi je samo što očito nikad nećeš spoznati te osjećaje, uzvratiti ih, što više neće biti onog balončića, i na kraju što mi nećemo postojati. Nedostajat ćeš mi, kao što svakom vitezu nedostaje njegova djeva uz njega, i morat se pomiriti da nastavljam kročiti dalje kao pola osobe. Druga polovica mi je negdje nestala...

Šaljem poljubac...


p.s. tu i tamo bih zapisao koju riječ o tebi, i na kraju se ispostavilo da lijepo pristaju jedne uz druge kao cjelina, a pošto se radi ipak o tebi, valjda bi i to trebala vidjeti:

Toliko toga rečeno, a te su riječi odletjele s vjetrom,
Previše je toga već i ispisano,
i ubrzo bi bilo isprano zadnjim pljuskom,
da, bit će da sam opet pretjerao...
Ma ne želim ni pretpostavljati,
koliko ti je sve ovo zapravo i značilo,
i tako sad kraj znači kraj...
Polako, uspravno, bez osvrtanja
Okrećem se i nastavljam.

Dosta bi bilo, hvala lijepo, ipak dižem ruke,
kao da si samo to čekala, ali očito nije više bitno čini mi se
ili ne,
jer dosta sam te smetao sobom.
nije bio vrijedno vremena,
Ni za kog... očito...

Vjerujem da bi patetično sad zvučalo,
da ti citiram neke već toliko istrošene riječi, citate...
koliko je samoćom uništeno,
i što je moglo biti sa nama.
Ha, pa valjda ovako želiš..

A to, kolika je rana ostala,
kolika praznina stvorena
nedostajanjem tebe...

Ma o tom ni neću. Boli.

Znaš šta, neću te više smetati,
niti sebi dopustiti da sanjam,
Samo molim te,
zadnjim se riječima zapitaj,

tko sad zapravo ostaje sam?
No, uostalom, to je sada tvoj problem..

Pitam se bi li ti zvučalo patetično da kažem zbogom..

<< Arhiva >>