subota, 22.07.2006.

13:00

Ironija

AFI - God Called In Sick Today

Let's admire the pattern forming
Murderous filigree
I'm caught in the twisting of the vine
Go ascend with ivy, climbing
Ignore and leave for me
The headstone crumbling behind

I can't help my laughter as she cries
My soul brings tears to angelic eyes

Let's amend the classic story
Close it so beautifully
I'll let animosity unwind
Steal away the darkened pages
Hidden so shamefully
I'll still feel the violence of the lines

I can't stand my laughter as they cry
My soul brings tears to angelic eyes

And miles away my mother cries
Omnipotence, nurturing malevolence...



Eto, ovu pjesmu slušam malo previše u zadnje vrijeme, pa mi došlo da puknem lyrics tu. Nma nekog posebnog razloga ili veze sa samim postom ispod.
Baš si u zadnjih par dana kužim kako je život ispleten ironijom. Pa sunce mu, baš sam skužio kako mi se ostvaruje ono što sam napisao u zadnjem postu: evo me doma, šljakam oko kuće (tak ti je to kad shvatiš da su ti starci neumorni radoholičari) učim, partijam, opijam se itd sve što dolikuje jednom ljetu. A ona osoba iz OS se, naravno ne javlja, dok mene opsjeda isti curičak koji me opsjedao i prošlo ljeto. Dobro, zgođušna je to brucošica, sve to stoji, ali na račun tog što smo se jednom zagrlili, i izvhvatali ona sad brije kako sam se ja sad nešto zabrijao na nju. Mislim, evo, naprimjer, upravo sad, mogu ju pozvati tu do sebe i priuštiti si malo fizičke relaksacije... ili ne. U biti nemam nikakve zaštite, to JE istina, ali svejedno, nema veze, barem neke akcije. I šta da radim sad, kada sam u biti u poziciji da doslovno iskoristim curu, jer ništa više od tog ne bi bilo occasional sex. I to je to. I znam kako bi to na nju utjecalo i zato se još uvijek premišljam.
Ah da, počeo sam o ironiji. Da, u biti, ironija je i u onim malim stvarima. Evo, na primjer, jučer su me starci digli iz kreveta u pol devet i rekli mi da idemo u Orahovicu (za one koji ne znaju, jedno jezero u mjestu blizu Našica. Lijepo uređeno unazad zadnjih godinu dana) na kupanje. Ne znam znate li kakav je osjećaj kad se probudiš ujutro i shvatiš da ćeš se za sat vremena morat skinut u kupaće koje nemaju onu mrežicu za držat jaja i Princa Alberta (dao sam mu nadimak), i pokazat svoje bijelo, netom neosunčano tijelo koje nekako u zadnjih godinu dana sve više podsjeća na letvu s ponekom izbočinom ili udubinom. Nekoć sam bio malo vježbao sklekove i te pičke droge, pa sam još i bio donekle skladno građen. No, u zadnjih godinu dana sam se zapustio. Ajd, pa da sam se barem udebljao, ali maunu! Ja sam još više smršavio! I onda nek mi neko kaže da se studenti od studentske prehrane udebljaju. Da, nekom drugom to pričaj...

I što je ironično u tome? Pa, ironija je u tom što sam prije dva tjedna dobio od bratića (ručno izrađenu) spravu za dizanje utega. Šipka, benč, nosači itd. Montirao sam si to u dvorištu s izričitiom nakanom ovog ljeta se iztesati. Jesam maunu. Eto to je ironično, što su me ljudi doživljavali i prije (a posebice sad), jedno pet godina mlađim neg što jesam. Znate kako to može ići na kurac? Jebeno.

I onda lijepo dođemo na jezero, bacim se u vodu, izađem, prežderavam suhom hranom (jer mi i tak nije bilo nikakve zabave uz starce i buraza koji uvijek briju na onaj quality time kojeg bi vald trebao provest s familijom) i na kraju svega, ugledam cca. pet metara iznad moje ležaljke – cura, oku vrlo ugodna, a kad se skinula u kupaće, još ugodnija. I tak, jedno se sat vremena gledamo, očijukamo, nabacujemo osmjehe i sve što ide uz to. I taman kad se odlučim na rizik odjeba zbog blještavila moje kože kojoj očito nedostaje pigmenta (mislim, ne za stvarno, jednostavno nikak ne mogu dobit onu duboku brončanu boju), ustanem se i da ću joj prići, tek me pretekne neki lik koji joj dođe i zgrabi ju onako, otprilike kako gorila grabi bananu iz kaveza zoološkog vrta. Super. Dečko joj. Dabog da joj s sise osušile i otpale. Koju vražju materu je išla očijukati i flertati (il je to isto?) sa mnom ak je zauzeta?! Ne,nisamkrivo protumačio nakove, nisam od jučer. Ostatak dana sam se još mal bućkao, palio pljuge prethodno popušenom pljugom, i šetao u nadi da ću nać nekog poznatog ili barem neku curu vrijednu slinjenja i onog smiješnog osjećaja među nogama. Mislim, da sam pedofil, bilo bi mi savršeno, ali ovako – ništa.

Baš me jebe ta činjenica da sam nekoć bio na dobrom glasu među curama (ne serem, stvarno sam bio upješan) i ne kužim koji mi se kurac događa. Nijednu curu koja mi se svidi (al ono, da se baš, jel, zatreskam) ne mogu dobit (figurativno govoreći). Ma, brijem da sam ja previše u kurcu, a one da to osjete, pa odjebu. Sinoć sam se pijan no zmaj vraćao doma, a ono – ljetna vedra noć, toplo, zvjezdano i te cake. I baš sam pomislio kako postoji jedna osoba tu u NA s kojm bi se čist volio popeti na krov srednje škole, i samo ležati, maziti se i to sve. Da, dobro, možda sam konzervativan, glup, ili me nazovite kako god vama paše, ali meni seks nikad nije bio na prvom mjestu. Stvarno mi fali one spontanosti, neke (prave) romantike koja se zasniva na običnom impulsu ili hiru. A ta osoba? S njom sam se nedavno zakačio jer čak ni nakon dvije godine ne kuži neke stvari i ne pazi baš što priča... da pogazim ponos? Mislite da nisam u te dvije godine? Stalno. Ovaj put ne...

Mislim, pere me taj osjećaj univezralne usamljenosti. Opći nedostatak nekih vrednota kod današnjih ljudi. Sve je tako ubrzano, energično, prebrijano, i što je najgore, prebrijano je u modi. Ženska nije ženska ako se obuče u drolju s one dve-tri krpice koje pokriju tek tolko da propuh ne prehladi pokoji organ, nije ženska ako ne širi noge na svaki kurac koji trči prema njoj, i koji će joj platiti neku masnu cugu i onda ju provozati u svom BMW-u. Jebemu mater, ne mogu više vjerovati koliko sponzoruša ima danas. Evo, baš sam neki dan naletio na jednu Andreu, curu koja mi je bila plesna partnerica i s kojom sam znao često šetati večerima. Cura u koju sam bio zatreskan, oko koje sam se trudio ko konjina, pravio budalu od sebe, jer se tada činilo da bi bilo nešto od svega toga. Ali, međutim, nije. Mala sad već dulje vrijeme hoda s nekim klincem koji je moje visine, samo još užasnije letvaste građe od mene, i taj lik onda se usudi nosit majicu bez rukava? Šminker i tatin sinčić, znači – pičkica. Foler i nadasv prazna osoba. Bokte mazo. Uglavnom, bili su obučenu u tonu istih boja, ponašali se kao da su u braku godinama i te pičke droge. Nakon početne ljubomore i neopisive želje da tom klincu čvrknem prstom nosinu (čime bi mu ga vjerojatno slomio), bilo mi je žao. Zato što je Andrea nekoć bila jako inteligentna i dobra cura, a sad se očito pretvorila u još jednu provincijsku princezu, i to do te razine da više ne zna ni pozdraviti. Nakon svega toga. Ma u pičku materinu i sve. Ovaj grad je uklet. A kad dođem u OS, onda naiđem na gomilu legica kojima je samo do paritjanja, opijanja, i ševe s bogatim, ubildanim mulcem koji ima suncokretovu špicu i dva zrnca pijeska umjesto mozga. Naravno, izać na in mjesto, popit koju, naletit na tak nekog, pustit da te časti i onda u auto pa u krevet s njim. Tako danas počinju veze. Nije ni čudo što ljudi pizde, odlaze u kurac, bivaju sve isfrustriraniji, što brakovi propadaju kao pizza koju ostaviš na zraku tjedan dana. Natrulo, pljesnjivo i neprobavljivo. Di je nestao onaj normalan miran izlazak? Da odeš u neki mirni, zabačeni kafić s atmosferom kao da si doma, sjedeneš s nekim, pričaš, upoznaješ se, poslije prošetaš i tak šta? Izgleda da je cijena ljubavi u konstantnoj inflaciji, i to bih rekao valjda zbog tog općeg deficita inteligencije. Ne da se ljudi rađaju glupi, bivaju ogajani glupima, nego oni sistemski, uvjetovano društvom oko njih „uzdižu“ se u gluposti i postupno gube svaki mali tračak osnovnih ljudskih vrednota.


Ma, dosta mi je svega. Opet mi se ideje mute u glavi i ne mogu vše pisat suvislo, bar donekle, jer ni ovo gore nije bog-zna-šta suvislo. I tak sam rekao da je ovo prostor za ispucavanje frustracija jednog mene..

Ajd, pozdrav...


NeVr1

<< Arhiva >>