utorak, 11.07.2006.

20:32

Prvi put... prvo, pa muško ;)

Za uvod ću napisat da neće biti uvoda. O meni ćete dovoljno skužiti usput, i kroz moje bljezgarije. Pokoja retrospektiva također će se pojaviti u mojim daljnjim postovima. Dovoljno će vam i to biti da stvorite sliku o meni.

Evo, trenutno sjedim kod frenda na krevetu, 1:40 je u noći i pijem bambus. Bediram. Ostalo mi je sedam ispita za jesensi rok, i već vidim da ću ovo ljeto štrebati ko majmun. Isto kao i lani, samo još više. No, sve to mi je zapravo i manji problem jer upravo sam došao iz šetnje. U itallicu je jer je trajala jedno tri sata i nije imala smisla. Zapravo, nekom s totalno apstraktnim smislom vrijednosti kao meni možda i pravi, ali ostalima, sumnjam. Višesatno obilaženje mjesta u ovom Osijeku kojeg ne volim, traženje situacija koje su se već dogodile i prošle, traženje osoba koje više nisu tu... ili barem trenutno...

Vuku me loša sjećanja, osobe iz davne prošlosti s kojima sam imao prilike biti u kontaktu tokom nekoliko prošlih mjeseci. Osoba koja se pojavljuje i nestaje, poput vizije koju neki natripani narkić ima kad se ušopa LSD-om... samo što ja ne letim. Ja padam.

Toliko je sranja ta osoba priredila ne samo meni nego velikoj većini ljudi oko sebe, i sad, nakon dva mjeseca šutnje, vratila se u obliku poruke. Okreće novi list.

Odrastanje i već proživljene situacije, pa tako i par mjeseci neredovitih i krajnje neočekivanih susreta s tom osobom naučili su me da budem oprezan i da ne vjerujem svemu što mi se servira pod nos. Tako da i taj novi list uzimam s rezervom. Ali me svejedno zanima o čemu se radi, i stoga smo se trebali vidjeti danas, ali nismo jer ta osoba nije u Osijeku i treba doći tek sutra, nakon što se vratim u Našice. Znači, naš susret otpada. Jebemu mater.

Ljudi koju znaju rekli bi da ta udaljenost od 50-ak kilometara između ta dva mjesta i nije nešto posebno, samo što za mene (ponajprije zbog staraca) kraj ljetnih rokova znači kraj odlazaka dalje od granica općine NA... jebiga. Malo u kurcu, ali čovjek se kroz godine navikne...

Uglavnom, ne želim duljiti oko razloga, ali naš susret u svakom slučeju do jeseni će biti nemoguć.

I već vidim kako će mi to biti: s vremenom će me ovaj osjećaj tjeskobe pustiti, smirit ću se kroz ljeto, možda čak i naći nekog, biti onako, plitko sretan i zadovoljan, i onda će doć jesen, i opet ću naletit na nju, i, opet, kao i u dosadašnjih miljon slučajeva, ostat u pat poziciji.

(I sad sam odlučio prepustiti se ovom bambusu kraj sebe i nastaviti pisati sutra. Jednostavno mi se previše pije, a ne mogu piti i tipkati u isto vrijeme.)

Evo došao je drugi dan, polagao sam i položio zadnji ispit za ovu godinu. Došao sam kući, i prvom prilikom koju sam uhvatio otišao gore do grada. Opet. Lutanje i šalica kave u omiljenom kafiću. Psovat ću mu (konobaru) sve po spisku, zajebo je kavu, a ko da ne zna kakvu pijem... zalazim već pet godina tamo. Isto mjesto, iste narudžbe. A u kurac.

Naletio sam na par pozitivnih osoba, prozborio koju riječ s njima i lagano se uputio kući. Ne mogu već danima izbiti iz glave taj prokleti osjećaj tjeskobe. Dolazi doslovno u napadajima. Najprije osjećam agresiju, želju da mlatim šakom u nekog, nešto (ali žrtva ajčešće bude neki zid ni kriv ni dužan), a potom pritisak. Da mogu, zderao bih si cijelu kožu sa sebe, i imam osjećaj da bi pritom jednostavno eksplodirao.

Mrzim kad me hvataju takva sranja. Nešto me muči, a ne znam šta. Ne mogu definirati uzrok. Dobro, jedan dio je glede ove osobe gore navedene, ali nije ni to sve. Otkako sam prije dvije godine upisao faks, muči me taj neki osjećaj konstantne nedovršenosti nečeg u poršlosti. Kao da nisam zatvorio sve... a kosturi u ormaru se sam pune. Ironično. A tobože sam odrasliji, zreliji i sranja. Da, pričaj to nekom drugom.

Ma znam da sam zajebo prvi blog. Imao sam toliko ideja prije neg sam ga počeo pisat, ali sinoć je sve nekak isparilo s alkoholom.

Ajd, ništ, javim se još koji put tu i tamo....

Tko god da naleti na ovaj blog, slobodno nek prokomentariše. Ak mu se da.

AVE!

NevR1

<< Arhiva >>