- 
- 
- 
JJ-ove baljezgarije umjesto pisanja u dnevnik
12.08.2005., petak
nesto sto sam davno davno napisao....
|
Kupe Usao je u kupe, ona je vec sjedila tamo i osmjehom mu pozeljela dobrodoslicu. Sjeo je u suprotni kut,jer put je bio dug i njemu je bilo dosta isprazne price o vremenu i uzasnoj kavi koju su posluzivali na stanici.Neko vrijeme su sjedili u tisini i zacudo ta tisina mu je bila poznata. Zapoceo je pricu, ipak, najobicnije baljezganje o vremenu jer san nikako nije dolazio u posjet. Odgovor je dolazio u vidu zvonkog glasa i smjeha,zastao je iznenadjen, jos nekome se cinilo da prica o vremenu polako pocinje gubiti boju od ponavljanja. Smjesak je osvjetlio kupe, tu malu prostoriju sa Velikim Prozorom ispred kojeg su prolazile slike zuivota drugih ljudi,njihove radosti, ambicije, cak i snovi ugradjeni u kuce, kucice, pollja.... Razgovor je lagano klizio s teme na temu, svaki je odgovor bio sve opusteniji i prirodniji. Osjetio je kako se led koji se stvorio na povrsini lica tanji i puca u osmjeh. Ona je imal asok, on cokoladu,pa je sjeo nasuprot nje da se nedobacuju preko te prazninom ispunjene sobice...kako je ona (lijepo) srocila.Tek onda je skuzoi da ona nosi kratku suknju, zaprepastio se, obicno je to bilo prvo sto je snimio, zensku odjecu.Podignuo je pogled i vidio da je to zbog ociju koje su kao dvije pticice letjele iz mjesta i svakog prolaznika obasule pjesmom i lepetom krila. samo se osmjehnuo i vratio cokoladu na one smjesne nosace za hranu ispod prozora.Pitao je odakle putuje, mozda je iz istog grada, tracak nade mu se pojavio u oku...Mozda smo iz istog grada... Ne, ona je iz rugog grada godinama daleko od njega i sad putuje dalje od mene. Ja sam samo putnik koji je nekako usao u njen kupe kako bi dosao do svog odredista i imao zadovoljstvo i privilegiju bar malo putovati s njom. Vlak putuje sve brze i brze, uvidjam kako se moje putovanje blizi kraju. Polako sam se spremao dok su me njezine oci pratile.Ostavio sam joj cokoladu koja je ostala, bar nesto zauzvrat sto mi je pruzila toliko nove vjere u ljude. Samo se nasmjesila i ocima zahvalila, dok sa silazio iz vlaka pokusao sam je jos jednom vidjeti.. sjedila je naslonjena na prozor pogleda koji se iskradao prema dalekim planinama. Ja sam stajao i gledao, cuo se zvizduk i vlak je krenuo, ona je lezerno i dosadjujucim pogledom preletjela stanicom i vidjela mene kako stojim na peronu. Nasmijesila se i kratko mahnula. Dok su vec drugi ljudi ulazili u njen kupe,noseci neke svoje kofere... Eto jos ponekad se sjetim tih lijepih trenutaka, cavrljanja u mraku i osjecaja kako jos postoje ljudi zbog kojih vrijedi sjesti na vlak. I jos uvjek se ponadam, srest cu je u nekom vlaku i jos malo uliti nade... |
0