Blok čas Napitaka sa Gryffindorima odmah poslije doručka u ponedjeljak mu nije bio po volji. To je značilo da će morati gledati Pottera sat i pol. Ponedjeljak mu je upravo postao najmrži dan u tjednu.

Probudio se rano to jutro jer nikada nije imao problema sa ranim ustajanjem. (Posebno ne u zadnje vrijeme, kada su noćne more uzimale svoj danak.) Sviđala su mu se rana jutra, onaj prohladni zrak napolju i osjećaj kao da je sve živo, a opet u isti čas mrtvo. San te noći je bio posebno loš, tako da se probudio nekoliko časova prije zore. Gledao je u tavanicu, pokušavajući odagnati crvenilo ludih očiju i tamni lik strave iz misli.

Kada se Blaise probudio, bio mu je zahvalan do neba. To je značilo da dan počinje, i da će bar narednih nekoliko sati moći zaboraviti na san. Naravno, sve će se promjeniti kada se preseli u odaje za Prefekte sa Grangerovom. Tada ga ništa neće spasiti od snova.

Grangerova.

Misao na nju ga je oraspoložila, koliko god to čudno zvučalo. Prošle noći, kada ga je ošamarila, bio je ljut, ali sada kad razmisli, možda je taj šamar i zaslužio.

Zaslužio? Odakle to dolazi, Draco?

Istina, u prošlosti joj je rekao milion puta gore stvari, o njenom porijeklu i još mnogo drgih, često neutemeljenih uvreda, ali ovo je bio prvi put da mu se suprotstavila u zadnjih pet godina. Kada bolje razmisli, njezin šamar prošle noći nije bio toliko ozbiljan… ipak se nasmijala poslije.

Nije da nije već imao iskustva sa njenim udarcima. Prisjetio se treće godine, i njenog udarca u perivoju. Glava ga je boljela cijeli dan nakon toga.

Zavrtio je glavom.

„Zašto se smiješ?“, Zabinijev glas je prekinuo tišinu.

Draco je stojao u kupaonici sa četkicom za zube u jednoj ruci i pastom u drugoj. Upravo je završio pranje zuba. Obratio je pažnju na ogledalo i zaista shvatio da se smije.

Dotad lijep osmijeh je zamijenila grimasa.

„Ni zbog čega. Idemo?“, upitao je, i ubrzo su on i Blaise izašli iz Slytherinske Društvene i krenuli na doručak.

Silazili su niz stube u Predvorje. Vrata Velike Dvorane su bila širom otvorena, i mnoštvo učenika je izlazilo i ulazilo u Veliku Dvoranu, već po svom nahođenju. U trenutku kada su Blaise i Draco ulazili u Dvoranu, Grangerova je izlazila sa Potterom.

Smijala se nečemu što je on rekao, i Draco je pomislio kako izgleda drugačije nego prošle noći. Nije više imala onaj izgubljeni pogled u očima, niti se doimala onako tužno. Izgledala je… skoro lijepo.

Prije nego što je Draco uspio razmisliti o posljednjoj konstataciji, Potter ga je primjetio i zastao. Grangerova se povela za njegovim pogledom, i također stala kada je ugledala Draca. Licem joj se proširio mali, sarkastični osmijeh.

„Granger,“ pozdravio ju je Blaise.

„Zabini,“ kimnula je Blaiseu, a zatim se okrenula Dracu.

„Malfoy, ne zaboravi da večeras moramo patrolirati po zamku. Odgovara li ti da se nađemo poslije večere tu u Predvorju?“, upitala ga je.

Draco je kimnuo glavom.

„Naravno Grangerova. Vidimo se tada.“ Okrenuo se da ode.

„Oh, Malfoy, stani. Umalo sam zaboravila.“ Oči su joj nestašno sijale. „Želiš li da ti džemper vratim večeras, ili … ?“, upitala je, a on je znao da se šali.

„Možda sljedećeg tjedna… kada budemo sami.“ Nije se uzdržao od namigivanja, na šta se ona samo nasmijala. Draco se skoro nasmijao, a onda je primjetio izraz na Potterovom licu.

Bio je to izraz potpune strave, gađenja, i … iznenađenosti. Očigledno ga je i Grangerova primjetila, zato što je žurno mahnula Dracu i povukla Pottera.

„Hajdemo Harry.“

Potter se okrenuo i slijedio je. Draco je ostao stajati na vratima još koju sekundu, a zatim se okrenuo prema Blaiseu. Prijatelj ga je čudno gledao, i zaustio je nešto da kaže, međutim Draco ga je ućutkao jednom pogledom ruke i ledenim pogledom.

Blaise Zabini je slegnuo ramenima. Znao je kada treba ućutati, a ovo je bio jedan od takvih trenutaka.




Blok sat Napitaka je prošao začuđujuće dobro, kao i ostatak dana. Čak cijeli dan nije pomislio na svoj strašni san, a to je bilo Dracovo privatno dostignuće.

Spustio je pogled na svoj prazan tanjur i shvatio da je još uvijek gladan, međutim večera se bližila kraju, i morao se naći sa Grangerovom.

„Blaise, vidimo se poslije. Moram ići,“ rekao je Blaiseu, ustajući od stola i ravnajući pelerinu.

„U redu druže. Ne obećavam da ću te čekati,“ namignuo mu je Blaise, i glavom neznatno pokazao prema plavuši u dnu Slytherinskog stola koja je munjevito okrenula glavu i pocrvenila kada joj se pogled susreo sa hladnim sivim očima.

Draco se nasmiješio i potapšao prijatelja po ramenu, a zatim ustao od stola i krenuo prema izlazu iz Velike Dvorane.

Hermiona Granger ga je već čekala u Predvorju. Stajala je naslonjena na stubište, pogleda uperenog negdje neodređeno. Ruke su joj bile prekrižene na grudima, i u lijevoj ruci je odsutno vrtila štapić.

Približio joj se sasvim blizu, i tek onda je postala svjesna njegovog prisustva.

„Hoćemo li?,“ upitala ga je tiho, a on je samo kimnuo glavom.

Što je drugo mogao?



Noć je bila tiha i mirna. Ništa se nepredviđeno nije desilo, nikakvih problema nije bilo, ništa.

Možda mu je baš to smetalo?

Draco i Hermiona su patrolirali hodnicima, usput se susrećući sa drugim Prefektima. Grangerova ih je sve znala, a on se nije ni potrudio da zapamti njihova imena.

Za svo vrijeme dok su zajedno patrolirali, tišina ih je obavijala. Nisu progovorili ni riječi jedno s drugim.

A o čemu bi i mogli pričati? Koju su to oni zajedničku temu imali?

Ne, previše je loše krvi tu između njih. Previše godina vrijeđanja, previše mržnje… bez ikakvog razloga.

Zapravo, jednom je postojao razlog. Draco je bio čistokrvan; ona je bila bezjačkog porijekla. Kada odrastate kao Malfoy, nemoguće je oduprijeti se predrasudama koje su ukorijenjene u njegovoj porodici, stare skoro kao i porodično imanje.

Sada, kada mu je otac u Azkabanu, Draco je osjećao kao da se napokon oslobodio. Napokon je mogao misliti svojom glavom, sada kad ga nitko nije tjerao ni na šta, kada mu nitko nije ispirao mozak, niti se imao koga bojati.

Doista, neki od pristalica Lorda Voldemorta su još bili na slobodi, ali samo je pitanje vremena kada će ih novi Ministar Magije, Kingsley Shackelbot, sve pohvatati.

Draco se mnogo puta pitao, da li je porijeklo zaista bitno? Da li to određuje kakav će netko čarobnjak biti… ili još bolje, kakav će netko čovjek biti?

Nije znao odgovor. Mnogo je proturiječnosti tu bilo, a njegov um je bio preumoran. Nije mogao razmišljati pravilno, niti je mogao razabrati što je dobro, a što loše. Previše je godina bio bacan okolo kao igračka, previše je godina živio u strahu, previše je psihičkog i fizičkog mučenja istrpio…

Istina je bila da mu je trebao odmor.

„Malfoy?“

Tihi glas je dopro do njega, i shvatio je da je zastao. Okrenuo se prema njoj i susreo se sa njenim zabrinutim smeđim očima.

„Jesi li dobro?“, upitala je, iskreno zabrinuta.

„Naravno da sam dobro,“ nervozno joj je odgovorio. Vidio je da joj nije bilo pravo, ali nije se mogao sad i o tome brinuti.

„U redu. Skoro je ponoć, mislim da je dosta za večeras. Laku noć,“ rekla je, a zatim se okrenula da ode.

„Sačekaj.“

Stala je usred koraka i okrenula se prema njemu.

„Otpratit ću te do Društvene.“

Gledala ga je par trenutaka, ispitivala, kao da traži nešto u njemu. Uzvraio joj je pogled. Nakon par trenutaka samo je kimnula i nastavila hodati.

Sustigao ju je bez imalo muke, i sada su hodali jedno pokraj drugog. Večer je bila prohladna, a kameni zidovi i mračne sijenke koje su se protezale po hodnicima nisu atmosferu činile ugodnijom.

Put do Gryffindorske Društvene su proveli u tišini. Kada su došli do portreta Debele Dame, Hermiona je zastala i okrenula se prema njemu.

Pogledi su im se susreli; odjednom nije znao šta da očekuje. Baklje iznad njihovih glava su gorjele plamenim sjajem, i njihov odsjaj je igrao u njenim očima.

„Laku noć, Draco,“ rekla je brzo, prije no što se snašao, i okrenula se i prošla kroz portret, usput mrmljajući lozinku koju on nije čuo.

Ostao je stajati tu neko vrijeme, zbunjen, dok nije primjetio sumnjičavi pogled Debele Dame. Onda se okrenuo i otišao.

Te noći, prije nego što se napokon prepustio raljama neizbježne strave, shvatio je nešto.

Bio je to prvi put da ga je nazvala Draco.