|
Shot with NIKON D80 at 2007-07-03
Ovaj post pišem za sve koji se ne osjećaju dovoljno jakima.. o čemu god da se radilo.. za sve one koji misle da ne mogu promijeniti svoju sudbinu.. za sve oni koji se boje nešto pokrenuti jer misle ili da nema smisla ili da će se još više razočarati.. za sve one koji zavrijeđuju puno više nego imaju u životu ali misle da sami ne mogu promijeniti ništa.. za sve one koji samo slušaju ali se ne usuđuju.. Ovaj post pišem za sve one koji su mi posebno dragi, a na pisanje me inspirirao prijatelj kojemu sam htjela pomoći, i još se uvijek trudim.. Kad čovjek visinama teži, nisko pada. Zato svatko tko osjeća da mu je ovaj tekst namijenjen, moj je prijatelj, i želim mu pomoći.. Mislim da imam u životu puuuno više iskustva od većine svojih vršnjaka pa i onih starijih od mene.. o mlađima da ni ne govorim.. Znam koliko je meni bila pomoć potrebna prije nekoliko godina i prije kratkog sam vremena napokon pobijedila sve što me boljelo.. iako sam se za to borila godinama da bih napokon uspjela. A kakav je to tek osjećaj – pobijediti nešto što vas je mučilo i ubijalo vam dušu. I svi koji se osjećate slabima – niste slabi. Svi ste vi kao i ja.. svi smo mi svaki za sebe jači, puno jači nego mislimo.. i ni u kom slučaju nitko od nas nije slab. Svi smo mi ljudi.. jedni hrabriji, drugi malo manje, jedni plašljiviji jedni samopouzdaniji.. svatko od nas ima hrpu mana i strahova.. ali moramo isticati svoje vrline.. I ako mislimo da je netko bolji od nas i da ima manje mana a više vrlina, ako mislimo da mi ništa ne vrijedimo i da ne valjamo, da ništa dobro ne radimo i da ne zaslužujemo ništa dobro u životu – kuda nas to može dovesti??? Nigdje, baš nigdje. Kraj takvog razmišljanja možemo samo psihički propadati i uništavati sami sebe, možemo padati i doslovno smanjivati se kao ljudi.. ubijati se.. A da se zapitamo, hoće li to kome koristiti?? Pa za svakoga od vas.. za svakoga od nas.. pa kako god mi mislili da smo sami ili često i da nas niko ne voli – uvijek, ali zapamtimo – UVIJEK – postoji netko tko nas voli i kome smo dragi. I nije nužno da su to naši roditelji, braća i sestre.. nikako.. najčešće nas vole ljudi koje možda ni ne primjećujemo ili ljudi čije ljubavi nismo svijesni, ljudi čiju ljubav ovako turobni i zaslijepljeni jednostavno ne želimo i ne možemo vidjeti.. Svatko od nas, kako mu god loše bilo, uvijek ima neke razloge za ići naprijed, ostvarivati ciljeve i ispunjavati snove. Često se sve to čini teško.. teško, nemoguće, neostvarivo. Ali pitat ću vas jedno. Pitat ću nešto sve koji su mi nešto slično ili upravo to prilikom razgovora tvrdili. Kako.. kako možete tvrditi da je nešto nemoguće ili neostvarivo ako niste ni probali??? Kako se usuđujete tvrditi nešto za što niste skupili ni trunkicu hrabrosti i prihvatili izazov?? Kako možete tvrditi nešto što jednostavno ne znate jer ste cijelog života bili kukavice?? Hm.. smeta li vam riječ kukavice? Meni ne.. Kukavice je prava riječ. Kukavice smo svi koji se nikad nismo usudili ustati i boriti se za sebe i svoje neispunjene snove. Kukavice smo svi koji samo kukamo ovo i ono, jaučemo i mislimo da ne možemo, a ne trudimo se. Ja sebe ne smatram kukavicom. Sigurno ima stvari koje sam u životu mogla napraviti a nisam. Ali kukavica nikako nisam. Zašto?? Pa jer sam za razliku od mnogih kojima bih voljela pomoći, shvatila puuuno toga, upoznala bolje sebe i borila se godinama. I koliko mi je god teško bilo, i koliko sam god nisko padala zbog boli koju sam osjećala – uvijek sam se nanovo dizala i nikad nisam odustajala. I nakon svih ovih godina, moj je život napokon počeo poprimati neki smisao, napokon mi je donekle krenulo u životu. Sudbina je prgava.. nikad ne znaš što ti sprema i koliko ti život u trenutku može promijeniti. Svatko od nas ima iako katkad misli da nema – razloga za život.. za smijeh.. za veselje.. O svakom od nas, o svakom pojedinom čovjeku ovisi hoće li se njegov život promijeniti. Svatko je od nas zaslužio biti sretan i svatko je zavrijedio da osmijeh jednog jutra osvane na njegovu licu.. ne jednog jutra.. najbolje odmah sad.. al opet, bolje i ujutro nego nikad.. Iako mnogi govore da ne možemo mijenjati svoju sudbinu, ja znam da možemo. Sve što naumimo – mi možemo. Samo moramo u sebe vjerovati. Ako se sudbini možemo prkositi i inatiti joj se kad nam nešto ne odgovara, možemo ju i mijenjati.. Možemo ju i unaprijediti i nazadovati.. možemo sve što poželimo. Samo moramo to napokon čvrsto odlučiti i skupiti snagu, imati volje. Moramo željeti. Samo željeti.. odatle sve kreće, odatle sve počinje.. I svi možemo pronaći i u najgoroj mogućoj nesreći nešto što nas veseli, nešto ćemu se ima smisla radovati. Koliko god mi svi mislili da nam je život gadan i loš.. uvijek postoji i druga strana priče. Na kraju krajeva, normalno je da je svakome njegov problem najveći problem.. i normalno je i da su neki doživjeli manje nesreća u životu, neki više.. normalno je da je neke život mazio dok druge nije.. i normalno je da smo se neki puno više namučili da bismo danas živjeli, dok je drugima sve bilo dano na pladnju.. Ali život je takav.. život je nepravedan.. i ja sam navikla na to.. iako mi je često teško, pomirila sam se sa sudbinom i realnošću i puuuno mi je lakše.. čemu se bezveze mučiti nekim stvarima kad se svijet neće promijeniti samo jer meni na primjer nešto smeta?? Naravno da se svijet neće promijeniti.. a još manje na bolje.. može samo još više zla se svijetom proširiti.. nesreće.. patnje i boli.. Ali mi smo tu.. I ti si tu jel tako??? Tu si da se boriš za sebe, jel tako??? Tu si da se boriš i da ne dozvoliš svom ovom zlu koje hara svijetom da te pobijedi.. jel se slažemo???? Znam, shvaćam svakoga od vas.. jer je i meni bilo jednako.. ili još gore.. al to je opet stvar onoga da su svakome njegovi problemi najveći.. nije se lako pomiriti nekim stvarima i nije uvijek lako na sve gledati trijeznim očima.. Često izgleda, kao bolje se naroljati alkića i pustiti da život teče svojim tokom.. Privlačne li ideje, ha? A da se rađe zapitamo koliko vrijedimo i da napokon poduzmemo nešto? Nije uopće fora reći: .. a jebi ga.. Fora je reći: Ja znam, ja mogu, ja hoću.. uspjet ću.. Kad ljudima kažem da ih jedna jedina pozitivna misao.. za početak, naravno.. može spasiti od dosadašnje jadne svakodnevice.. možda misle da serem i da nemam pojma.. da ne znam o čemu pričam.. a šta da im kažem što mi se u životu dogodilo i odakle mi sva ta znanja i iskustva?? Jel bi mi onda vjerovali??? Malo sutra.. neki vjeruju, neki ne.. onima koji vjeruju, smiješi se bolje sutra, a onima koji ne vjeruju, teško da se može pomoći.. Ako nešto želimo promijeniti, najprije moramo krenuti od sebe, moramo raščistiti neke stvari sa sobom.. inače ništa od svega što smo naumili. Tek kad zavolimo sebe.. tek kad zavolimo svaki svoji i najmanji i najveći nedostatak – bit će nam jasno, da smo na dobrom putu. Rekla sam i prijatelju.. da i najmanji detaljić koji na početku našeg preporoda promijenimo, može značiti ogromno. Primjerice, ako se uhvatimo da loše mislimo o sebi. U istom trenutku moramo sami sebi reći da ne smijemo misliti tako jer to nije u redu, i u istom tom času moramo sami sebi reći: Ma ko ga jebe, ja sam sam sebi sasvim ok.. i boli me briga što netko drugi o meni mislim.. I kad shvatite da napokon o sebi govorite nešto pozitivno, osmijeh će vam se sam od sebe izmamiti na lice. A kako je to dobar osjećaj, fenomenalan. Nakon što smo provodili dane namrgođeni, tužni, jadni.. osjećali se bolesno.. Samo jedan osmjehić može nas pokrenuti i sve iz korijena preokrenuti. Za početak zabraniti sebi negativno razmišljanje, jako je dobar početak. Jer je to put ka cilju na kojem stoji da moramo voljeti sebe. Prihvaćati se ovakve kakvi jesmo, i zažmiriti pred nekim propustima, nedostacima ili manama... Jednostavno neke stvari zaboraviti i krenuti ispočetka. I ne smijemo nikad sumnjati, nikad odustajati.. ma kako god osjećali da nas noge više ne drže da stojimo.. ako imamo ćeličnu volju i prožima nas moć – sigurno ćemo ostati stajati i nećemo pokleknuti ni pred najgorom sudbinom. Ništa se ne može promijeniti u trenutku.. sve počinje u trenutku ali traje duuuugo.. I kad se jednom počne, ne smije se zaustavljati. Čuda su moguća, ali ne dešavaju se sama od sebe već ih mi stvaramo za sebe. Teško je cijeli se dan smijati.. ali koje je to olakšanje kad napokon svijet počnete gledati ljepšim očima.. Mnogi nisu ni spremni za sve lijepo što im je u životu namijenjeno, ako se toliko bojimo i ne riskiramo koji put, nećemo ni spoznati sve čari života. I vjerujte mi nije se teško promijeniti ako mi to stvarno žarko želimo. Ma i nakon tih promjena, i dalje ćemo biti isti.. Ja sam ostala ista. Ali neke stvari dođu na svoje mjesto. I ako se bojimo da ćemo se razočarati.. ma ne možemo biti razočarani više nego jesmo, ne mislite li tako?? Bit ćemo razočarani na kraju samo sami u sebe jer ćemo se kasnije kajati što ništa nismo pokrenuli. A pomisao na to da smo propustili mnogo lijepoga, mogla bi nas još dublje u ponor baciti. Zato ljudi, svi koji osjećate da nešto morate pokrenuti a nikako da nešto napravite – sad je pravo vrijeme. Ne želite valjda ovako osjećati i pod stare dane žaliti nešto što ste mogli kad je bilo vrijeme a bili ste kukavice??? Jeste li možda odustali od sebe i svega što vas veseli nakon što vam je nešto par puta pošlu po zlu??? Jeste li se koji put osjetili nesposobnima? Možda i nevrijednima življenja?? Nevrijednima ljubavi?? Jeste li koji put možda pomišljali i na samoubojstvo?? (Nadam se da niste.. i nemojte) Jeste ikad pomislili da bi svijetu i ljudima općenito bilo bolje da nestanete s lica zemlje??? Jeste li se bojali i strah prikrivali umjesto da ste se s njime suočili??? Jeste li ikad pomislili da ste nitko i ništa?? E pa ako ste ikad išta od toga pomislili, ili bilo što slično, sad je pravo vrijeme da se tu zaustavite i da krenete drugim putem – hrabri, jaki i neuništivi. Tražite sebe, upoznavajte svoju osobnost, prihvaćajte izazove, radite sve ono što se nikad niste usudili.. Tek će te onda vidjeti o čemu sam govorila.. Tek ćete onda shvatiti osjećaj zadovoljstva koji sam vam spominjala. I shvaćam sva razmišljanja i crne misli koje vam se muvaju glavom.. jer su jednog dana bila i dio mene.. moje glave i mojih misli. Ali želim reći jedno.. meni nisu uništile, a neće ni vas.. ja vjerujem da se svatko od vas može promijeniti.. da svatko od vas može pobijediti i samoga sebe i sve koji mu pakoste u životu.. ja vjerujem u sebe, vjerujem u njega, vjerujem u nju.. vjerujem u svakoga od vas.. i na raspolaganju sam svima koji ikad zatrebaju bilo kakav savjet od mene na putu svog oporavka.. na putu težnje ka ostvarenju svojih ciljeva i snova.. ja sam tu.. ako me trebate.. i držim fige svakome od vas da uspije.. jer svatko to može.. pa i onaj koji kaže da ne može i blijedo gleda.. svatko može sve što hoće, samo mu je potrebna volja da ga vodi.. zato ljudi ne predajte se i živite, ne dajte da vam išta više smeta ili da vas išta boli.. smijte se i mijenjajte.. pokrenite se.. VRIJEME JE!!!!
Shot at 2007-07-03
Ovim se postom opraštam na kratko.. radit ću na moru pa se svima javit za 2 mjeseca, odgovorit na komentare i svima koji budu mislili na Ples nevjernih godina.. jer godine jesu nevjerne, ali mi ne moramo biti.. volimo se i vjerujmo u sebe i jedni u druge.. čujemo se čim se vratim.. budite mi dobro, mislit ću na vas... pusek..
Shot at 2007-07-03
|
