Why Do Good Things Always Have an End?
04.12.2006., ponedjeljak
njemu osmijeh, meni suze...
|
Pokušavala sam smislit nešto o čemu bih pisala. Tada sam se sjetila svog problema. Čini mi se, odkad znam za sebe patim zbog nekog. U većini slučajeva to je uvijek neki tip za kojim "poludim". Kažu da je najljepši osjećaj kad se zaljubiš. Da, naravno kad si sretno zaljubljen. Onda je lijepo. No postoji i druga strana svega toga, i ona je nesretna. Znate onu staru priču, ja njega volim, on mene ne... To zna biti vrlo često... Svi znamo kako je. Vidiš nekog, sviđa ti se. Gledaš njegove/njene oči, osmjeh, sve ti je lijepo na njemu/njoj... Svakog dana misliš na tu osobu, kad ju vidiš gledaš ju kao najljepše stvorenje na planeti... I to zna vrlo dugo trajati... No, ipak kad shvatiš da nema nade, onog trena kad to zbilja shvatiš...jednostavno nestane sav sjaj, i ti se ohladiš... i sve je gotovo... i nadaš se da češ sresti osobu koja će te voljeti onako kako i ti nju voliš...  Jednog dana sreća ti se osmjehne i uspiješ... Na početku je sve savršeno... No uskoro saznaješ kakva je ta osoba zbilja. Počinju laži, vrijeđanja, svađe... I poželiš da sve bude kao na početku. No to se nikad ne događa. Nisi više zaljubljen. Zaljubljenost je vrlo plitak osjećaj. Sada ti se ta osoba uvuče pod kožu. Ma koliko te vrijeđala, gazila te, ti ne možeš bez nje. No ipak, ubija te osjećaj da mu više nije stalo, i osjećaš se kao da služiš da se netko poigra sa tobom kad mu je dosadno. To je užasan osjećaj. I zato se ja pitam... Zašto jenostavno ne mogu otići kao da nikad ništa nije ni bilo? Zašto me jednostavno nije briga samo za sebe? i na kraju... ZAŠTO DOBE STVARI UVIJEK IMAJU KRAJ???  |
