utorak, 26.06.2007.
 Ostavljam strahove prošlosti u ladici zaborava. Pružam ti srce na dlanu. Čini s njim što želiš. |
- 00:21 - Make a differance / Don't print it -
četvrtak, 14.06.2007.
|
Upozorenje: Dugo i dosadno sranje! Čitajte ovo samo ako stvarno popizdili! Treća školska zadačnica 13. 06. 2007 Trebalo bi tako urediti život da svaki trenutak u njemu bude značajan Ja sam neuredna, neorganizirana, drska i nepraktična osoba. Moglo bi se reći da, otkako znam za sebe jurim za raznim vrstama užitaka. Često sebična i užasno nepromišljena ne marim za druge nego se hedonistički prepuštam svemu što u tom trenutku želim. Jer budući da sami sebi krojimo sudbinu, osjećam se odgovornom za svaki loše provedeni trenutak u životu. Za svaki trenutak koji nisam maksimalno iskoristila... A najbolji trenuci događaju se ne planirano, iznenada... Kad ih najmanje očekuješ..I budu toliko spontani da u toj nesavršenosti pronađeš nešto savršeno. Moglo bi se reći da sam zadnjih par mjeseci proživjela vrlo burno... I što se tiče obiteljske situacije, u školi, međuljudskih odnosa... Dakle, nisam planirala ništa od toga , pogotovo ne zaljubljivanje, jer... Sramim se priznati, ja se nisam nikad zaljubila. Tako da ni sad ne mogu pouzdano reći jesam li ili nisam zaljubljena... Godina mi je počela prečudno, nisam niti sanjala što me sve čeka... Iznenada se dogodio trenutak u kojem sam se osjetila živom, nesebičnom, potpunom i savršenom. čudno je kako sam uvijek mislila kako sam sebi dovoljna. Odjednom mi je život na kopno izbacio osobu koja me prizemljila i pokazala mi koliko sam zapravo djetinjasta, nedorađena... A opet osobu čije mane mogu razumjeti, čije vrline mogu voljeti i ne želim ju izgubiti zbog hirovitosti. Još uvijek se mogu sjetiti onih 5 dana prije proljetnih praznika u kojih sam uspjela isparaviti 9 ocjena jer sam nešto dovoljno jako htjela. Još uvijek se mogu sjetiti poruke na msn-u ''Znaš, uspjela sam. Dooooolazin ipak :) '' Još uvijek se mogu sjetiti aerodroma i ulaska u taj avion, osjećaja u trbuhu, straha i nemogučnosti da držim konce u rukama, jer htjela to ili ne, već tada je izmaklo kontroli ... Mogu se sjetiti i svog BLESAVOG izraza lica kad sam Ga prvi put nakon puno vremena, ugledala pred sobom. (ok, tog se ne mogu sjetiti, al mogu samo zamisliti! ) Mogu se sjetiti svog prenemaganja u Mc. Donaldsu s onom pitom od jagode (koju btw. ne volim) i shakeom od vanilije koji se na kraju rastopio. Nisam mogla jesti od živaca, nisam ga mogla gledati u oči, niti uzvračati paljbu riječima. Biti dovoljno drska... Nisam mogla.. Ili tamo ispred mog hotela... Zaboravila sam na sve i svakoga. Do tog trena nisam shvaćala kako se isplati živjeti za trenutak. Trenutak kad sve ono što sam sanjala postaje stvarnost. A stvarnost postaje čak i bolja od sna. Možda sam samo djevojčica koja je zaglavila u idealiziranju stvari, a možda u rukama držim nešto vrlo krhko i ne smijem to ni pod koju cijenu ispustiti. Jer tu su stopljeni svi moji savršeni trenuci. Sve savršene uspomene, sva moja sanjarenja, i sva ostajanja bez teksta, sve gluposti koje sam rekla, sve neprospavane noći, ma čak i zadnji telefonski račun. Sve su to predivne stvari koje možda niti nemaju budućnost, ali ostaju pohranjene u meni i kladim se da ću ih moći proživjeti i ponovno osjetiti kad god to budem htjela. Jer značajne trenutke nitko od nas ne zaboravlja. Svi imamo drukčiju hjerarhiju. Možda moji nekome izgledaju beznačajni, glupi i toliko banalni , ali meni su značilim znače i značit će jako puno. Pitajte me za najdražu uspomenu, i neću vam spomenuti zašto sam prošlu subotu plakala ispred Cantine Mexicane... Neću vam pričati o suzama... Ma neću niti o radostima. Neću vam odgovoriti. Ja ne živim za uspomene , živim za trenutke. One u kojima sve sjeda na svoje mjesto i postaje savršeno neponovljivo. Još neko vrijeme ćeš mi nedostajati. I vjerovatno je istina da je meni više stalo nego tebi. I da je meni previše stalo. Ali što ja tu mogu.... Ja sam samo neperspektivna gimnazijalka koja na kraju, uz malo sreće, ipak dobije ono što želi. Sve što želim je proživjeti još poneki trenutak s tobom. A moje trenutke nitko neće ukrasti. Jer previše volim živjeti. |
- 22:42 - Make a differance / Don't print it -
ponedjeljak, 11.06.2007.
who cares? i don't have a clue...who should?i don't mind...anything at all.
|
What's Another Day? You give this way more thought than it deserves You say when I tell you about my fear of reajection I wouldn't know better than to get scared 'Cause since we met we've had this great connection "You know concrete colored buildings all grow stale!" You say as I look up dreaming I know better then to include the both of us But I can't sleep... When you're gone And you say "what's another day?" This stage of oblivion I find comfortable And prior to this I never spoke You say you understand my absence now And why I never tell jokes You know... Whats another day? When we're already getting used to gray What's another day? If inspiration grows out from this What's another day? From silence is the next best thing to bliss And we're all getting used to hearing you say You know... Nevermind Me What is the game we're playing? should I stick around for more? Snap your fingers I'll come running Leave again when you're bored with me I'll make it easy Nevermind me, nevermind me I'll just cast shadows on your walls Nevermind me, nevermind me My God I feel so small Nevermind me, nevermind me I'll just cast shadows on your walls Nevermind me, nevermind me I'll just let myself out. This facade that I'm stuck with has got me wondering Just tell me how you want me and I'll be naked stumbling just to get a reaction, any signs of love Nevermind me, nevermind me I'll just cast shadows on your walls Nevermind me, nevermind me My God I feel so small Nevermind me, nevermind me I'll just cast shadows on your walls Nevermind me, nevermind me I'll just let myself out. Bottle up your smile Pour it in a cup I'll be on my way once I've sobered up |
- 01:17 - Make a differance / Don't print it -
|
Dnevnik.hr |