|
|
| lipanj, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Even if I say it'll be alright
Still I hear you say you want to end your life
Now and again we try to just stay alive
Maybe we'll turn it around cause it's not too late
It's never too late
Marilyn Jane =D
Isa Nevaeh Raven Connor
- Dreamer
Malia Warenn
-Fighter
Autumn/Autumn 2
Vanja *in memoriam*/Apple
Sevin-*Filip* =D
Nic
Anne
Helen/Sabrina
Nadine
Lujiza/Lieselote
Jenna/ Gia
Skye- *Devon*
Alice-Bille-Pixie
Eden
Dakota/Daphne
Madison- *Rebecca*
Laura
Daphne
Sabrina
Zbog preseljenja u LA imala sam svojevrsne traume. Nisam ih bila svjesna sve dok noć nije pala i podsvijest me podsjetila na to. Prvih tjedan dana nisam mogla ni spavati, a kasnije, kad bi i spavala u glavi mi je bio košmar. Imala sam noćne more. Vidjela sam lica nepoznatih ljudi ; neke u agoniji bolova, neke sa strahom u očima, dok neki, nisu pokazivali nikakve emocije, no svi bi oni na kraju završili mrtvi. Nisam tražila objašnjenje tih snova, mislila sam da će s vremenom prestati. No i kad sam se priviknula na novu okolinu, i nove ljude i kad sam konačno počela normalno živjeti, more nisu prestajale. Budila bi se noću oblivena znojem, ponekad i drhteći no i dalje sam odbijala tražiti pomoć. Sve dok jedne noći nisam sanjala plavokosu djevojčicu, koju sam dan prije vidjela na prijelazu ceste kod „moje“ autobusne stanice. Njezina lepršava plava kosa, bila je slijepljena krvlju a u očima joj se jasno mogao vidjeti strah. To jutro ponovno sam se probudila sa grumenima znoja na čelu. Otišla sam u školu, još uvijek pretresena snom, a zatim su me podnevne vijesti još više šokirale. „Devetogodišnja djevojčica poginula je u dvorištu svog doma, zbog zadobivenog udarca u glavu. Na nju se srušio metalni koš za košarku postavljen iznad garaže.“
Zagrcnula sam se komadom sendviča koji sam u tom trenutku odgrizla.
„Jesi ti dobro?“-upitala me Milly automatski me potapšavši po leđima
„Nisam baš. Jesi slušala vijesti sad?“-upitala sam je oprezno
„Da, strašno. Više djeca nisu sigurna ni u vlastitim dvorištima.“-rekla je otužno
Malo sam sagnula glavu i pogledala ima li ikog u blizini. Činilo mi se da je sigurno, pa sam povukla Milly malo bliže sebi.
„Ja sam sinoć sanjala tu djevojčicu. Kose slijepljenje krvlju iz njezine glave. AI sad je mrtva.“-govorila sam šapatom
„Ti nisi normalna, što to pričaš?“-vidjelo joj se na licu da je uzrujana
„Samo istinu Milly. Netom prije nego sam se probudila u 10 do 7 sanjala sam nju.“-obrambeno sam podigla glas
„I šta hoćeš reći da sanjaš mrtve ljude?“-upitala je nesigurno.
Slegnula sam ramenima, jer joj na to zaista nisam mogla odgovoriti.
„Onda nebih sanjala jednu ili dvije osobe. Nego na tisuće njih.“-pokušala sam pronaći smisao u svemu tome.
„Zaista neznam što da ti kažem.“-pogledala je prema satu koji se nalazio na zidu. „Moramo nazad do učionice, uskoro će zvoniti.“-odmaknula je stolicu uz škripu i digla se od stola. „A kasnije možemo do knjižnice da vidimo ima li tamo što o tim tvojim snovima.“-pokupila je pladanj i udaljila se.
Ovo je prošlo prilično dobro, pomislila sam, a zatim ponovila njezin postupak. Mrzila sam škripu metala, pa sam pokušala što opreznije odmaknuti stolicu. Ubrzanim korakom požurila sam za Milly, koja je već bila podosta odmakla. Gužva koja je nastala u hodniku u samo jednom trenutku je nestala. Zvonilo je. Požurila sam, hitro grabeći prljavo bijelim pločicama školskog hodnika kako bi što prije stigla u razred. Sad kad je i Milly znala ponešto, bilo mi je lakše. Više se nisam morala sama boriti sa time.
* * * *
„Halo Milly! Ava i Kaaren se spremaju negdje danas?“
„Ej Raven. Da idu na kampiranje sa nekom grupom. Zašto?“
„Sanja sam ih.“
Odgovorila sam kratko, ubrzano dišući dok mi je srce gotovo iskočilo iz grudiju.
„Jesi sigurna?“-upitala je zabrinuto
„Da, sigurna. Probudi jednu i reci joj da neidu na to kampiranje. Barem ne sutra.“-duboko sam udahnula ne bi li smirila svoje srce
„Dobro hoću. Koliko je uopće sati?“-tek sam sad shvatila da joj je glas još uvijek pospan
„Pola 2 je. Oprosti. Samo probudi jednu od njih i reci im da ostanu kod kuće.“-ovo je više zvučalo kao zapovijed, ali ipak, morala sam ih upozoriti.
„Hoću, ne brini. Nazvat ću te još sutra ujutro.“-rekla je zijevajući
„Dobro, čujemo se. I hvala!“-rekla sam kratko i zadovoljno spustila slušalicu.
Uspjela sam još jednom. Na vrijeme. I sad su sigurne.
* * * *
Moje ime je Isa Nevaeh Raven Connor. Isa po mojoj baki, Isabelle, ali bilo je predugačko pa su skratili. Navaeh po očevoj želji, a Raven po majčinoj. Nisu se mogli složiti samo oko jednog. Valjda su zato sad i pred rastavom; zbog njihovog neslaganja oko većine stvari. Voljeli su se, znam. Ali izgleda da ljubav ponekad nije dovoljna.
Život u malenom gradiću bilo je nešto na što sam bila naviknuta, no preseljenje u Los Angeles promjenio mi je život. To i činjenica da se moja najbolja prijateljica morala odseliti na drugi kraj svijeta, u Ukrajinu. Nisam mogla vjerovati kako baš tamo, ali tata joj je dobio odličan posao ondje, u nekoj znanstvenoj instituciji, a mama je odmah dobila posao u bolnici. Nije im dugo trebalo da odluče otići. Ipak, dobili su sve ponuđeno na pladnju- stan, posao i osigurana sredstva za tatin rad. Lyndu se zapravo nije ništa pitalo. Jedno jutro je samo došla uplakana govoreći kako mora otići u Kiev. Nisam je isprva razumjela o čemu priča, sve dok se nije smirila i objasnila mi. Trebalo je i meni vremena da probavim tu informaciju. Čujemo se često, ali ipak, nije to kao što je nekad bilo. Daljina nas je prilično razdvojila.
Početak srednje škole bio mi je težak kao i svima vjerojatno, osobito jer nisam poznavala nikog. No ubrzo su se moje predrasude o velikim gradovima, novim školama, i nepristupačnim ljudima u velikim gradovima rasule. Milly- odnosno Malia, Ava i Kaaren pomogle su mi već prvi dan da se snađem. Bile su daleko pristojnije i prijateljski nastrojene nego sve djevojke u mojoj osnovnoj školi. Na gužve na cestama i u metroima navikla sam se lakše nego sam mislila, jednostavno sam prihvatila činjenicu da živim u velikom gradu. Visoke, staklene poslovne zgrade, sasvim su se razlikovale od masivnih stambenih, jasno se mogla razlikovati novogradnja od one stare. Gusti dim na ulicama i smog koji je djelomično priječio sunčeve zrake u njihovom naumu da zagriju gradski asfalt, postali su podnošljiva pojava. Nisam više toliko mrzila život u velikom gradu.
Kratki uvod, malo čudan, i nije da mi se sviđa, ali ono što slijedi kasnije mi je već draže.
