Tražim ih, tražim svoje snove. Nema ih. Nestali netragom, jednostavno ih nema, kao da nikad nisu ni postojali. Bili bez zvuka, boje, okusa, mirisa, samo jedna crno-bijela harmonija ispresijecana stvarnim životom. Buđenje je bilo nužno zlo. Snovi su bili spas, zadnja nada u bolji život. No netko ih je uzeo. Tražim ih. Ako ih netko nađe, vratite mi ih. Želim sanjati opet, želim živjeti opet svoje najluđe iluzije u svojoj glavi. Loše ih je živjeti u stvarnom životu... Proglase te ludim, neprilagođenim, psihopatom, buntovnikom, prokletnikom. Što sam li od svega toga? Apsolutno sve. Luđak. Neprilagođen. Psihopat. Buntovnik. Prokletnik. Sve sam to. Svojim zaslugama to brojim i uživam gledajući ljude kako me se boje. Ali nemam mira. Dok se sve te manifestacije mene ne vrate u moje snove. Snove budale.
|
