30.12.2008., utorak

Svođenje računa s 2008. godinom

Photobucket

Došlo je to vrime kad se triba napravit završni račun s godinom na izmaku. A ne može se reć da nije bila zanimljiva. Ali i neizmjerno tužna. Napustili su nas neki dragi i veliki ljudi, a u mome sjećanju zauvik će bit zapisana kao ona godina kada je otiša Anđelko.
Prvi misec na ovom blogu je obilježilo sjećanje na četrdeset godina Crvenog Peristila Sumića i ekipe. Taj moj tekst, tri dana kasnije perfidno je prepisan, sitno prerađen i objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, pa sam se sukladno tome već u sljedećem postu gadno obrušio na novine i kulturu čitanja novina koja polako, ali sigurno, uzmiče pred internetom o čemu možemo čitati baš u današnjoj Slobodnoj na zadnjoj stranici. Je, priznajem, još uvik robujem tom staromodnom običaju čitanja novina, iako je osnova mog informiranja o događajima u zemlji i svijetu gotovo isključivo internet. Novine mi više dođu kao svojevrsni odmor.
Veljača se samo nadovezala na siječanj: objavljen je vjerojatno najgluplji, najskandalozniji, a onda i najpoznatiji intervju u povijesti hrvatskog novinarstva, a ja nisam odolio, a da se ne poigram tzv. «Butković-Sanader-Onaj Treći gateom». Kad sad čitam taj post sve se mislim da bi moga ovo priradit u kakvi dramolet i prikazivat ga po domovima kulture. Taj isti misec priznato je Kosovo, a nacija je suze lila nad Eduardovom slomljenom nogom. Eduardo evo još otad nije zaigra, a bogami ni na Kosovu još nisu počeli cvitat božuri.
U treći misec, bez imalo namjere da se povodim kosovskim osamostaljenjem, blog je počeo djelovati i na samostalnoj domeni. Slobodna je za Uskrs dilila fitu pršuta i tako ispisala još jednu zlatnu stranicu svoje povijesti na putu od pojate do Dugopolja.
Travanj je obilježio zagrebačko Sanaderovo i Mesićevo uvlačenje Đorđu, a u zadarskim Stanovima je glupo izgubljen jedan mladi život. Tad sam najavio i svoj bojkot HNS-a. Priznajem, nisam mogao dugo izdržati u bojkotu utakmica, pa sam ipak gledao (HRT-u fala) reprezentaciju na Evropskom prvenstvu, ali ako vas tješi, od tada na ovom blogu nije objavljen niti jedan pravi nogometni post.
Maj, kao i uvijek, kod većine Hrvata budi različite osjećaje: od nostalgičnih, sindikalno-radničkih pa sve do nacionalnih. Tako sam se i ja malo zapitao o posljednjima i došao sam do prilično crnih rezultata. U odnosu na to vrijeme, danas po tom pitanju osjećam još veće crnilo. Ono što me tješi je činjenica da nisam jedini.
Šesti misec je bio u znaku makarskih pizdarija. Najprije su revni policijski inspektori upali u redakciju Kronike i tražili IP adresu stanovitog komentatora pod nickom «doc» koji je zbog jedne sasvim nevine rečenice najprije ispao potencijalni ubojica i krvolok, a potom i vijest dana nacionalnih medija. Ubrzo iza toga svoje mjesto na naslovnicama pronašli su i makarski zlatni maturanti koji su malo kukastokrižarili u maturalnom godišnjaku. Na kraju je bilo po onoj «ujia vuk kenjca», ali je zato Makarska tih dana definitivno postala kraljica sezone kiselih kukumara.
U sedmom misecu napisao sam post u kojem, ajde priznajem, pomalo na način Senjanovićeve Dore, nabrajam neke manje-više zaboravljene, ali ipak negdje u podsvijesti ostavljene ljude, a koji mi je ove godine prema Google analyticsu donio definitivno najviše posjetilaca s tražilica. Nećete virovat koliko ljudi zanima šta je s Kanitom Bebom ili Gradimirom Agbabom.
Sam početak kolovoza donio je antologijsku epizodu novinarskog uvlakaštva u Hrvata u gigantskom tekstu Nina Đule o stradostrasnoj ljubavi Ivice Todorića Konzuma i zemlje kao takve. Pisac članka koji je izašao u Jutarnjem ipak se suzdržao od opisa penetracije. Stoga nastavak još uvijek nestrpljivo čekamo.
Deveti misec nije bio uopće inspirativan iz već spomenutih tužnih razloga, a znakovito je da je iza tog rujna na tapet dolazile sve crnje i crnje teme.
Najprije u desetom misecu o zagrebačkim ubojstvima koja su na nacionalnoj razini definitivno obilježila godinu, pa u jedanaestom o lažnoj američkoj revoluciji koja je, pak, obilježila godinu na globalnom nivou. A u prosincu su zabijane i brokve u kapsele, kako u onaj slobodi izražavanja, tako i u onaj pravu malih ljudi na privatno vlasništvo.
Iako je totalno crnilo, ipak mi se čini da sad na kraju godine tamo negdi vidim jednu malu točku svitla. Sritna vam Nova 2009-ta!

- 22:27 - KomentirajIsprintaj - #