15.10.2008., srijeda

Blog Action day 2008: Siromaštvo

Photobucket

Priča o Snješki i Aslanu

Kad čovjek odrasta u Dalmaciji, napose u turističkoj destinaciji poput MA-Rivijere gdje se zadnjih četrdesetak godina moglo pristojno živjeti od blagodati idile sunca i mora, rijetko se u vlastitom okruženju može susresti s iskonskim siromaštvom. Onim teškim i oporim siromaštvom dickensonovskog tipa u kojem se iz dana u dan vodi nadčovječna borba za čisto preživljavanje i opstanak, bez prave mogućnosti za uživanje u životu.

Photobucket

Kad se čovjek susretne s takvim slučajevima u trenutku ostane zatečen, ali i pomalo posramljen. Upravo to: nevjerica i sram bili su osjećaji koji su me obuzeli kada sam se susreo s tragičnim junacima ove priče.
Kolegica Ivanka točno negdje prije četiri godine radila je priču o socijalnim slučajevima na Rivijeri i nekim svojim kanalima došla do drveničke Snješke. Zajedno s medicinskom sestrom, gospođom Marijom, došli smo do male prizemnice oko koje su se natiskale goleme vile s apartmanima. Nevjerojatno je bilo da u takvom okruženju bogatstva i luksuza živi jedna sitna siromašna za krevet prikovana žena koja potpuno ovisi o dobroti drugih ljudi. Negdje je vjerojatno postojala neka njena dalja rodbina koja je samo čekala trenutak da Snješka ode, pa da se oni dokopaju oronule nekretnine na atraktivnoj lokaciji usred Drvenika.

Photobucket

Čim smo ušli u tamni sobičak zapljusnuo nas je onaj teški miris bolesti i čemera. Na jednoj staroj postelji, sva u ranama, ležala je žena neodredive dobi. Mogla je imati trideset, ali i pedeset godina. U upalim crnim očima vidjela se samo bol.
Istu tu bol vidio sam i nešto kasnije, par kilometara južnije, u Gradcu. Lunjajući praznom gradačkom rivom za oko mi je zapela stara oronula zgrada nekog bosanskog dječjeg odmarališta. Ušao sam unutra iz čiste radoznalosti i ispred jedne od soba naletio na starca s istim onim bolom u očima. U skromnoj sobi ovaj šezdesetogodišnjak s bar dvadeset godina starijim licem ispričao mi je svoju priču o odrastanju u Đakovici, bauštelama novog Sarajeva, te zadnjih tridesetak godina rada u Gradcu. Trideset godina rada u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da od nove države dobije državljanstvo. Tražio je bio čak i izgon s nadom da će ponovno vidjeti svoje Kosovo. Nije bilo sreće. Mirnom Albancu od nesretnog života, ostalo je bilo samo nešto bezvrijednih sitnica i crveni pasoš nepostojeće države kojeg je očajnički stiskao u cementom izgrizenim rukama.

Photobucket

Užasno mi je bilo u tim susretima raditi posao koji sam trebao napraviti. Jednostavno me je bilo sram što živim u društvu koje ovakve slučajeve ignorira, što živim u državi koja Snješki, Aslanu i ostalim ljudima koje u životu nije pratila sreća, nije omogućila da svoje zadnje trenutke provedu na dostojanstveniji način.
Uskoro su umrli: Snješka u svojoj potleušici, a Aslan u dječjem odmaralištu. Ni onaj Ivankin, ni moj tekst, ma koliko smo se mi nadali suprotnom, nisu pomogli da itko od nadležnih išta napravi. Oni su se sigurno smirili na nekom boljem mjestu.
A mene je i dalje stid.

(Ovaj post je nastao u sklopu Blog Action Day-a, dana blogerskog aktivizma kada blogeri pišu postove s ciljem da se podigne značaj i otvori diskusija o jednoj određenoj temi. Ove godine tema je siromaštvo.)

- 19:54 - KomentirajIsprintaj - #