Zašto ne gledam utakmice po birtijama
Bliži se «sudbonosna i odlučna bitka», «sraz dviju nogometnih filozofija», «majka svih utakmica», «utakmica hrvatske istine» i kako je sve ne tituliraju naši maštoviti novinari. I kako se približavala, to mi je zadnja dva dana puno ljudi postavljalo pitanje da di ću je gledat. - Di bi je gleda: na Azurnoj obali u luksuznom apartmanu s pogledon na kansku rivu, u društvu dviju preskupih prostitutki. Eto di ću je gledat! Đavlu vi i gledanje utakmica po birtijama... Neznan koji je to gušt gledat utakmice po javnim mistima. Mularija skriči, moraš gledat kako će te oni pijanac na katrigi do isprolivat Karlovačkin, od kretena s klaunskin šeširon i šalovima na svakome udu isprid sebe ne vidiš petstocentimetarsku plazmu šta je vlasnik kafića nabavija ne bi li ostvarija štogod sezonskog ekstraprofita na krilima prvenstvene euforije. Još ako piješ pivu, moraš svako deset minuta u zahod i velika je vjerojatnost da nećeš vidit veći dio utakmice, a u tome izostajanju moreš ostati i bez teško izborenoga mista u petnaestome redu isprid ekrana. O tome da ćeš novu pivu od zanesenoga konobara u kockastome dresu naručit nikad ne triban ni govorit. Stvarno ne razumin te gušte gledanja prijenosa u čoporu. Mislin, ajde utakmica uživo, okej. Atmosfera, adrenalin i sve to je neponovljivo i u svakoj novoj utakmici me iznova oduševi. Ali isključivo uživo i na stadionu, di nema (još uvik) usporenog ripleja, i di se još uvik (ali nažalost sve rijeđe) može udisat oni slatki miris dima i baklji. Ali, me uopće ne oduševljava kad ekipa u zadnjemu redu, dok Drago Ćosić na tv-u glumi brazilske spikere, cilu utakmicu navija i skandira ko da su na Ernest Happelu, a ti nakon svakog dobroga poteza i prije svakog kornera s likon do sebe tribaš tuć bese i grlit se nakon golova. Neću niti spominjat bezbrojne teorije «moglo je vako, moglo je nako» prije, za vrime i posli utakmice od lokalnih nogometnih stručnjaka koji su svoju taktiku i strategiju usavršavali na Championship manageru sezona 99/00. A tek ovi fanatici šta su išli u Beč bez karata, da bi gledali utakmicu na projektorima Štefansplaca i Kartnerštrasea. To su u mojim očima kreteni na razini onih šta su išli u Beograd gledat prijenos Evrovizije na velikom ekranu na Knez Mihajlovoj (ili di je već bija ti ekran). Potrošit pare ka da idu na utakmicu, a gledat je u uvjetima kakve bi imali bilo di po Domovini, mi je najgluplje šta odrasli čovik može napravit. Opet ponavljam: one s Happela ne ubrajan u ove maloumnike i njima svaka čast. Osin onih par ijada šminkera koji će se tamo uglavnom nać. I tako, dok vas sad svi po nacionalnim televizijama pozivaju da izađete na trgove, ulice i rive, ja ću utakmicu gledat lipo doma, s kauča, na trinitronu iz 98. godine, u ležećen stavu. Pa čak i tijekon himni. Sa prilično smanjenin tonon i upaljenin radion, da ne slušan ona dva polublekova Sušeca i Štimca s njihovin debilskin opservacijama. A u poluvrimenu ću, umisto slušanja razrade taktike za drugi dio utakmice, kako one od lika sa susjednog štekata, tako i ove Mirka Jozića, Gračana i Thompsona s HTV-a, rađe pogledat koju bazu iz Gologa pištolja. A vi urlajte, labajte i pišajte po portunima. |
