Za treću smjenu - Brassed off
Sinoć sam ponovno pogleda jedan meni tako drag mali film: «Brassed off» iz 1996. britanskog redatelja Marka Hermana. Priča je to o rudarskoj limenoj glazbi iz fikcijskog Grimleya, tipičnog sjevernoengleskog gradića u kojem muškarci, osim što rade u rudniku, piju po pubovima, a žene provode vrijeme po frizerajima tračajući jedna drugu. Glavni lik je kapo od muzike, Danny, kojeg je maestralno odigra Pete Postlethwaite, poznat po ulogama u filmovima «U ime oca» (još jedan meni puno drag film di je briljira ulogon oca Giuseppea za koju je bija nominiran za Oscara), «Jurski park», «Romeo i Julija» (onaj s Di Caprion i Claire Daines), «Usual suspects», «Omen» i ljubiteljima nogometnih filmova dragom «When Saturday comes». Danny vodi mjesnu rudarsku glazbu u teškim trenucima 1994. godine kada vlast i poslovodstvo zatvara rudnik koji lokalnoj zajednici znači otprilike ono što turizam znači mome mistu. Ostalim glazbarima je na umu puno važnijih stvari od glazbe, ali Danny je infiša u glazbu i želi ih odvesti na finalno natjecanje britanskih brass bandova u londonski Royal Albert Hall. Glazbenu ambiciju pomalo dešperanih rudara na trenutak diže pojava Glorije koja se priključuje bandu i tada svjedočimo jednoj od najdojmljivijih glazbenih scena filma kada band izvodi 'En Aranjuez Con Tu Amor' Joaqina Rodriga kada paralelno s izvedbom gledamo i scenu pregovora predstavnika rudara s upravom rudnika gdje se izravno odlučuje o sudbini cijelog mjesta. Kada rudari saznaju pravi razlog Glorijinog dolaska (ona je naime u službi uprave i provodi istraživanje o rentabilnosti ugljenokopa) naglo mijenjaju mišljenje i postaju vidno neprijateljski raspoloženi prema njoj. Rudari više nisu spremni boriti se za svoja radna mjesta, a jedini koji ostaju na liniji velikog rudarskog štrajka 1984. je jedna mala skupina rudarskih žena koje usprkos svemu svakodnevno protestiraju na ulazu u jamu. Upravo onog dana kada je donesena odluka da se rudnik i definitivno zatvori, bend nastupa na polufinalnom natjecanju u kojem osvajaju prvo mjesto i put za toliko željeno finale u Londonu. Crnilo u filmu dostiže vrhunac u trenutku kada se bus s glazbom (na kojem se kočoperi natpis u stilu «London – Paris – New York – Grimley. But mostly Grimley...») vrati u grad i kada saznaju da je rudnik zatvoren. Oni u ljubičastim glazbarskim odjelima tužno se smucaju oko ulaza u rudnik, na jednom znaku stoji natpis «We fought, but we lost», a u tom trenutku stari Danny pada u nesvjest iscrpljen teškom plućnom bolešću, posljedicom dugogodišnjeg udisanja ugljene prašine. Iako on na bolničkoj postelji i dalje fantazira o finalu, rudari su svjesni da od svega više nema ništa. Posljednja izvedba (bar oni tako misle) je tužna «Danny Boy» koju ispred bolnice sviraju s rudarskim kacigama na glavama svome meštru Dannyju. U filmu se kasnije razvija i romansa Glorije (Tara Fitzgerald) i Andyja (Ewan MacGregor) koji na biljaru gubi vlastitu trubu (uz opasku kako je ovaj tjedan izgubio puno više od proklete trube). Poseban upečatljiv je lik Dannyjevog sina Phila koji je aktivno sudjelovao u štrajku 1984, a sad je u velikim dugovima, a i supruga odlazi od njega s četvoro djece. Prehranjuje se radeći kao klaun po dječjim zabavama. Kada ga jedna mama pita koji mu je stalni posao odgovara: «Rudar. Sjećate se dinosaurusi, dodoi, rudari...» Trenutak njegovog živčanog sloma je kada u nekoj crkvi djeci objašnjava kako je Bog nakon što je stvorio svijet vidio da mu je ostalo još nekoliko tijela, ali da nema više mozgova i srca, pa im je ipak udahnio život, načulio im osmjehe na lica i naučio da govore kroz šupak. I tako je nastala Konzervativna partija, kaže Phil. Odmah nakon toga usred božjeg hrama bogohuli upitavši se kako je taj Bog mogao uzeti Lenona i trojicu rudara u Ainsleyu, pa čak uzima i njegovog starog, a Margareta Tatcher još živi. Nakon što ga ipak spase od pokušaja samoubojstva (scena u kojoj s postrojenja na konopu visi klaun) glazbari se skupe i odluče da će ipak otići u London na finale (nakon što Glorija donira 3000 funti potrebnih za put). Prije početka svirke, novi dirigent Harry (Jim Carter) kaže im kako sada sviraju za tisuću otpuštenih rudara i jednog bolesnog. Furioznom izvedbom osvajaju prvo mjesto, a tada na pozornicu Albert Halla dolazi izmučeni Danny, koji je prije toga pobjegao iz bolnice, te održi govor koji počinje riječima “ This band behind me'll tell you that that trophy means more to me than owt else in the whole world. Truth is, I thought it mattered. I thought that music mattered. But does it bollocks? Not compared to how people matter.” Rečenica je to koju je i jedan od mojih omiljenih bendova Chumbawamba upotrijebila kao uvod u svoj najveći hit Tubthumping. Koristeći blagodati interneta pronašao sam i ostatak emotivnog Dannyjevog govora i ovde ću ga pejstat: «You see what I mean. That way, I'll not just be talking to myself, will I? Because over the last ten years, this bloody government has systematically destroyed an entire industry. OUR industry. And not just our industry - our communities, our homes, our lives. All in the name of "progress". And for a few lousy bob. I'll tell you something else you might not know, as well. A fortnight ago, this band's pit were closed - another thousand men lost their jobs. And that's not all they lost. Most of them lost the will to win a while ago. A few of them even lost the will to fight. But when it comes to losing the will to live, to breathe, the point is - if this lot were seals or whales, you'd all be up in bloody arms. But their not, are they, no, no they're not. They're just ordinary common-or-garden honest, decent human beings. And not one of them with an ounce of bloody hope left. Oh aye, they can knock out a bloody good tune. But what the fuck does that matter?» I tako je u ime progresa srušen cijeli jedan mali svijet kojeg čine mali, obični ljudi. Ne zvuči li vam to poznato? Ironično je u svemu tome da su se rudari borili da sačuvaju način života čije su posljedice bile teške bolesti, invaliditet, pa čak i u nebrojenim slučajevima, smrt. No ono što su izgubili zatvaranjem ugljenokopa značilo je puno više, dostojanstvo. I dan-danas više od deset godina nakon ovih događaja, okolica Grimethorpea, gdje je film na autentičnim lokacijama sniman, smatra se jednim od najsiromašnijih djelova Evropske unije. Upravo ovih dana tamošnja rudarska glazba čija je priča inspirirala ovaj film, izgubili su posljednjeg sponzora i preko svojih internet stranica traže dobre ljude koji bi im pomogli da skupe sredstva potrebna za put na ovogodišnje britansko finale u Royal Albert Hallu koje će se održati u listopadu. Šteta da niti jedan domaći režiser nikad nije uzeo u razmatranje neku sličnu temu iz Hrvatske koja je u zadnjih petnaestak godina imala više stotina priča sličnih ovoj iz Grimleya- Grimethorpea. «I get knocked down but I get up again You're never gonna keep me down» Chumbawamba - Tubthumping |
