Bio jednom jedan klub
Klub kojeg volim doša je na najniže grane od svog osnutka prije 95 godina. Bilo je i prije loših sezona, razočaravajućih rezultata, padanja u depresije zbog poniženja, bilo je nereda po tribinama Starog placa i Poljuda, pritilo se igračima i trenerima... Nikad te prijetnje nisu rezultirale krvlju. Ali evo i to se dogodilo: dvojica iskompleksiranih kretena istukli su Hajdukovog trenera Bonačića pred njegovim kućnim vratima. Istukli su čovjeka koji je u sebi utjelovio pravog i iskonskog Hajdukovca, čovjeka s mudima koji se i u ono "crno" vrijeme znao boriti za bilu boju, pa čak i "onima" u maksimirskoj svečanoj loži "pokazati" šta misli o njima. I sada u još crnije vrijeme vratio se u klub da ga napokon digne iz močvare i blata u koju je upao. Uspio je u tome da bili brod ne doživi potonuće u ligu za opstanak, što bi bilo prvi put u klupskoj povijesti da se Hajduk ne bori u najvišem rangu natjecanja. Hrabro je stao u obranu igrača nakon jedne sumnjive utakmice prošle subote protiv Slavena kada je sve smrdilo od namještanja, nakon koje su navijači i "navijači" opkolili svlačionicu želeći se obračunati s prvotimcima. A trebali su pokucati na kat poviše di side oni koji su najviše doprinjeli ovakvome Hajduku. Klubu od kojeg je, evo, ostalo samo ime...."Ja ne prodajen Ajduka Duje, a ti bi ga sad proda" "Ja da ga prodajen,ja san ga stvorija, Ferata, a ti bi ga raspa!" "Dobro si reka - i raspast ako triba, i raspast, ali ne sramotit!" Sve mi se čini da ipak ništa ne živi vječno, pa čak ni Hajduk (iako su me učili drugačije) i da je došlo vrime da se obistine ove Feratine riči iz Smojinoga Veloga mista i da se klub rasformira i krene ispočetka. Hajduk je uvik bio "kontra mraku, kontra sili", ali se puno toga mraka sada nakotilo po poljudskim hodnicima i vrime je da ih se osvitli. Pa da se opet iz jubavi i iz dišpeta rodi neko novo dite puka, bez pinezi i rišpeta i da opet krene kontra mraku i kontra sili. Jer se ovi bidni starac umorija, pustimo ga da u miru i umre. |
