BEZ ZAJEBANCIJE ZAJEBANE STVARI
nedjelja, 02.01.2005.
INTERVIEW WITH IGGY POP ( objavljeno u Jutarnjem Listu godine 2001 )
|
Interview with Iggy Pop November of 2001 U drugoj polovini 70-tih ja sam bio u milosti i nemilosti moje pubertetske faze koja cini mnoge da se osjecaju nesigurnim te da s nepovjerenjem gledaju na svijet koji ih okruzuje! Dakle, ako mladjani Zoka nije mogao Svijetu,e,onda je Svijet dosao mladjanom Zoki u posjet. Zatvoren izmedju cetiri zida moje sobe i koristeci stari Pupin Radio Aparat,stvarao sam nekakav moj,vlastiti Svijet,gdje nisam trebao razmisljati o tome dal' mi je kosa masna il' se na licu pojavila jos koja dodatna akna koja kao da je ziva pa mi sve govori:" "E,Miseticu zaboravi na djevojke danas"! Bas te 1976 godine,tako vjesto otudjen od sredine,slusajuci nocni program Radio BBC-a ,moj svijet se umnogome promijenio-na bolje. Do bola monotoni glas BBC-ovog voditelja govorio je o neredima na ulicama Londona izazvanim pripadnicima punk pokreta. "Na celu ovoga pokreta nalaze se izvjesni Malcom McLaren i grupa Sex Pistols"-nastavio je glas najdosadnijeg voditelja na svijetu. "Ova muzicka grupa-nastavio je dezurni BBC monotonac-na vecerasnjem koncertu je otvoreno vrijedjala britansku kraljicu i sve ono na cemu pociva danasnje britansko drustvo." I onda se desi ono sto promjeni moj dozivljaj rock muzike za sva vremena. "Dragi slusatelji da bi ste najbolje razumjeli o kojoj vrsti destruktivizma se ovdje govori mi smo odlucili da emitiramo jedan dio njihove pjesme u kojoj je kraljica stavljena u ravan s fasizmom"-znacajno zavrsi ON. Nakon toga iz radio prijemnika izleti nevjerojatna kolicina energije (pozitivne ili negativne to uopce nije bilo vazno) i eter ispunise rijeci:"God save the queen-And the fashist regime,It made you a moron-A potential H bomb". Jadni voditelj tog BBC nocnog programa nije mogao ni predpostaviti da je pustajuci ovu pjesmu u svome programu,iz korijena promjenio "muzicki zivot" potpisnika ovih redova. Od te noci pa nadalje moja formula za rock muziku je bila: ENERGIJA+PORUKA=DOBRA MUZIKA! The Sex Pistols su postali moji idoli. Prica ide dalje ovako,godinu dana kasnije John Lydon u jednom njemackom muzickom magazinu izjavi da je otac punk pokreta zapravo amerikanac po imenu Iggy Pop and The Stooges! Kako su kod nas u to vrijeme skoro sve radio postaje vrtile iskljucivo ABBA,Demis Roussosa, i tome slicne zezncije,nije bilo niti govora da se ovaj mladac "obrazuje" na Iggy Pop-u i The Stooges. U svakom slucaju,moja susjeda Ljubica,je u svojim 30-tim, otkrila da jednodnevna putovanja u Trst mogu dostatno poboljsati njezin kucni budzet. Tako sam je ja ,jednoga dana, zamolio da kada ode do Trsta donese i meni album (bilo koji) Iggy Pop-a i The Stogges. Naravno ovaj zahtjev sam podrzao cinjenicom da joj dajem moju sestomjesecnu ustedjevinu! Vratila se susjeda iz Trsta i donijela mi Iggy Pop-ov album "The Idiot". Solo album. Taj album,zacinjen produkcijom David Bowie-a, je te '78, bio najcesce rabljeni album na mom Iskrafon mono gramofonu. Ja dobio jos jednog idola.Njegovo ime -Iggy Pop. 24 godine kasnije,sjedim u mracnom uredu Kluba M u Pittsburgh-u . Na suprotnoj strani stola je Iggy Pop,koji je prije nepunih pola sata zavrsio koncert na kome je promovirao svoj novi album "Beat Em Up".Iggy je ,vrlo vjesto , jednom rukom groznicavo pripaljivao cigaretu dok je drugu ruku nastojao da ugura u rukav kosulje. S nama za stolom sjedi i Iggy-ev manager Art Collins koji mi uporno objasnjava da Interview ne bi trebao biti duzi od 20-tak minuta . "Fuck that"-smireno odgovara Iggy Pop. "Nema vremenske granice"-zvucao je odgovor covijeka koji je jos prije nekih 40 godina pjevao NO FUN. Naravno objasnim mu da ce razgovor biti objavljen i u Hrvatskoj,pa sam ga zamolio da mi kaze sto i koliko zna o hrvatskoj. On kao iz topa izvali: "Zadnji put kada sam svirao u Hrvatskoj vidio sam puno fasizma.Tko jebe fasizam. Tko jebe sve drzave na ovome Svijetu. Svaka drzava na ovom Planetu ima svoj fasizam." "No ,ukoliko me tamo pozovete-nastavio je Iggy-ja cu obavezno doci jer imate divne krajolike." Kasnije cu saznati da je za svoga posljednjeg nastupa u Hrvatskoj,Iggy imao lose iskustvo o kome jednostavno nije zelio puno da govori. Ostalo je sve na tome-"ruzno iskustvo". ROCK EXPRESS: Da li ti se ikada desi da kada se ujutro probudis o sebi razmisljas kao o James Jewell Osterburg-u (Iggy-evo pravo ime) a ne kao o Iggy Pop-u? IGGY POP: Ne. Ja sam se rodio i svoje djetinstvo zivio u Ann Arbour u Michigan-u. Kao i svi klinci u to vrijeme imao sam dobra i losa iskustva s tim "odrastajucim danima". Ako bi ti sada pitao ovo isto pitanje nekoga od mojih prijatelja iz djetinstva onda bi ti oni zasigurno odgovorili da me pamte kao James-a, no ja sam vec odavno izgubio vezu s tim imenom. ROCK EXPRESS: Ok. Zasto Iggy Pop? IGGY POP: Iggy je bio moj nadimak koji sam dobio u high school(srednja skola). Ovo Pop sam prisvojio od klinca koji se zvao Jim Pop i on je u to vrijeme bio na "ljepilu" te je onda tesko obolio pa je izgledao stravicno,gotovo nestvarno medju nama ostalima. On je izgubio kosu,obrve...jednom rijecju ,izgledao je kao duh. Mi smo se u to vrijeme zezali na njegov racun al' ja sam u isto vrijeme u njemu vidio moga personalnog heroja. Skoro kao da sam ga dozivio kao Super Heroja iz stripova! Eto,tako sam ja postao Iggy Pop. ROCK EXPRESS: Zbog cega si u njemu vidio heroja ? Zbog drogiranja ljepilom? IGGY POP: Za mene je on bio hrabar klinac. Radio je svoju stvar. Nije pripadao establismentu. Nije se puno klincio svojom bolescu. Znao je posljedice i bio je spreman da ih prihvati. Ja to smatram vrlinom. ROCK EXPRESS: Koje je tvoje iskustvo s drogama? IGGY POP: Dobar dio moga zivota ja sam proveo na teskim drogama. Iskreno, moram se zahvaliti ovome "odozgo" da sam jos uvijek ziv i da danas sjedim ovdje s tobom i radim ovaj interview.hahahaha ROCK EXPRESS: O kojim "teskim drogama" je rijec? IGGY POP: Lista je velika...nema kraja... MDA , LSD, pot , cocaine, heroin,itd,... Covijece mi smo u to vrijeme doruckovali,rucali i vecerali droge. Sjecam se da je jednom ,nakon sto smo ostali bez droga,netko dosao na "pametnu"ideju da skupimo paucinu u podrumu i popusimo to jer taj netko je rekao da se od toga moze otici "visoko". ROCK EXPRESS: Od paucine??? IGGY POP: ....hahahah....Naravno da nije radilo. Grlo me je peklo u narednih nekoliko dana znam da smo otkazali par svirki zbog toga.U svakom slucaju,niti sam znam kako sam prezivio sve ove godine.hahaha....Ocigledno zivot me voli!hahaha ROCK EXPRESS: Ti si karijeru muzicara zapoceo kao bubnjar i.... IGGY POP: Zasto je svima tako bitna to moje bubnjarsko iskustvo? Kao da postoji kakva svjetska urota izmedju svih novinara koji moraju da me pitaju to pitanje.hahah ROCK EXPRESS: Ja sam pokusao samo malo da se informiram o tvome zivotu ... IGGY POP: To je jako fino samo sto je moj zivot i narocito moje djetinjstvo sasvim obicno. ROCK EXPRESS: Ok. Zaobidjimo pricu o tvome bubnjarskom iskustvu al' za uzvrat te molim da mi nesto malo vise kazes o tom svom "obicnom djetinjstvu"? IGGY POP: Ovo mi sada dodje kao seansa kod Psihijatra. Mozda je Art u pravu kada pokusava da ogranici ovaj Interview na 20-tak minuta.hahahaha ROCK EXPRESS: Dakle? IGGY POP: Klasicna prica. Roditelji , narocito moj otac ,su bili razlog mnogih mojih pobuna u to vrijeme. Samo nemoj me pogresno razumjeti,ponovit cu tebi isto sto sam rekao vec 100 puta u proslim interview-ima: JA SAM VOLIO I JOS UVIJEK VOLIM SVOGA OCA. ROCK EXPRESS: Tvoj otac je pripadao intelektualnijim krugovima? IGGY POP: Moj otac je bio ucitelj engleskog jezika i ako ti to hoces staviti u kategoriju "intelektualac" to je ok za mene. On je bio jak individualac i nikada se nesto pretjerano nije priblizavao bilo kojim "krugovima",bilo da su oni "intelektualni" il' da je u pitanju obican razgovor o obicnoj svakodnevnici s obicnim susjedima! On jednostavno nije vjerovao u tu vrstu druzenja. Ja sebe vidim na isti nacin. ROCK EXPRESS: Pa zasto bi on kao takav mogao da bude razlog da ti postanes "pobunjenik"? IGGY POP: Zato sto je njegov zivot za moj ukus bio previse discipliniran. Dosadan. Niti je pusio,niti je pio a u isto vrijeme je zelio da kontrolira u potpunosti moj zivot. Nijedno moje shishanje nije moglo proci bez njegove prisutnosti . Uvijek kratka kosa. Najvise me je nerviralo to sto je on odlucivao kakvu garderobu da oblacim... ROCK EXPRESS: Tu te u potpunosti razumijem... IGGY POP: hahahah ...Eto,vidis posve obicno djetinstvo. ROCK EXPRESS: I kako je onda doslo do tvoga uoblicavanja ovog pobunjenickog statusa u muziku i pisane rijeci? IGGY POP: Nista bitnoga se zapravo nije desilo do osnivanja The Stooges. Svirao sam u ovim skolskim bandovima koje smo oformili cisto da bi pobjegli od svakodnevnice. ROCK EXPRESS: The Stooges je cini mi se isto tako bio bijeg od, u ono vrijeme ,muzicke svakodnevnice? IGGY POP: Da, to je tocno. Mi nismo imali "izgradjenu" publiku za ono sto smo radili. S kraja 60-tih meni je najvaznije bilo da budemo sto bucniji i da sto vise iznerviramo one prosjecne rok konzumente. Ostalom cijela moja ideja iza The Stooges je bila da okupim karaktere koji nisu bog zna kakvi muzicari ali s kojima bi ja mogao lako manipulirati i koji bi bili ekipa spremna za dobru zezanciju. U pocetku smo se zvali Psychedelic Stooges i cijela furka je bila u tome da organiziramo koncerte po kucama nasih prijatelja.hahahah ...Koji progres kada gledas iz ove vremenske perspektive...hahahah ... Nas prvi nastup pod nazivom The Stooges-ima bio je kompletno razocarenje. Svi prusitni su u klubu napustili su svirku prije nego li sto smo dosli do trece -cetvrte pjesme. Moji dobri prijatelji su mislili da sam ja mentalno prolupao jer sve sto su culi i vidjeli na tom koncertu navodilo ih je na takvu misao.hahaha ROCK EXPRESS: Johny Lydon (The Sex Pistols) je svojevremeno izjavio da je Iggy Pop and The Stooges "odgovoran za stvaranje punk pokreta". Kako to komentiras? IGGY POP: Ja volim Johny-a i volim sve sto su The Sex Pistols odradili u svoje vrijeme. Naravno da mi godi takav kompliment koji dolazi od Johny Rotten-a.Nas su uvijek gotivili u prvoj mjeri odvaljeni karakteri. Recimo ,u USA nasi najvatreniji fanovi su se nalazili medju povratnicima iz rata u Vietnamu. U Engleskoj,cijeli taj PUNK pokret je vidio u nama nesto bitno za svoje vlastito postojanje.... ROCK EXPRESS:I onda je dosla tvoja solo karijera? Prije nego li je Iggy zapoceo s odgovorom na vratima ovog malog ureda pojavio se ponovo Art koji je Iggy-a napomenuo da ce kasniti na "nesto" sto je vec odavno bilo zakazano. Iggy je samo odmahnuo rukom. IGGY POP: Gdje smo stali? ROCK EXPRESS: Tvoja solo karijera? IGGY POP : E,da. Narkotici su odgovorni za nestanak The Stooges i nastanak Iggy Pop-a. Za mene je osobno najteze bilo '75 kada sam se sreo s mnostvom problema u isto vrijeme. Jednostavno pretjerano puno problema da bi samo jedan covijek mogao da ih kontrolira i savlada... ROCK EXPRESS: David Bowie je dosao kao spasitelj? IGGY POP: David i ja smo jednostavno fukcionirali na principu kreaitivne energije koja je jednostavno mene natjerala da dam najbolje od sebe. On i ja smo zajednickim snagama izgurali cijeli taj projekat oko moga solo albuma The Idiot. David je muzicki genije i od njega sam naucio da dobra rock muzika nije nista drugo nego dobar art. Mislim,pogledaj samo njegov rad s Thin Machine...Tu vidis i cujes posve jasno da on uvijek tezi ka tome da svoju kreativnost podijeli s drugima na jedan obostrani i produktivni nacin...On je covijek koji voli da podijeli svoj dozivljaj muzike s drugima.... Nije sebican...David je ok. ROCK EXPRESS: Po mnogima ti si bio taj koji je Bowie-u bio neka vrsta muze. Znaci li to da je David ponekad i "uzimao" a ne samo "dijelio"? IGGY POP: Ponavljam , to je bilo obostrano kod nas dvojice. Ja to zovem cistom kemijom. Mi smo funkcionirali na istim valnim duzinama.... "The Idiot" je ovakav kakav jeste zbog David-ove produkcije i konstantnog guranja moga,u to vrijeme, vrlo depresivnog karaktera, da izbaci ono najbolje iz sebe. ROCK EXPRESS: Da li ces ponovo raditi s David Bowie-m? IGGY POP: Nikad se ne zna. Nemam nikakvih planova al' jos jednom ti kazem ukoliko doista ponovo osjetimo da mozemo nesto novo napraviti mi cemo to telepatski prepoznati. ROCK EXPRESS: Novi album "Beat Em Up",novi muzicari u pratecem band-u ...i nakon ovog vecerasnjeg koncerta mogu slobodno reci nikada bolji Iggy Pop. Ti si nesto kao vino-sto stariji to bolji. IGGY POP: hahahahaha ....Hvala na komplimentu. Dobra stvar je da se ja danas ,s mojih 54 godine,osjecam jos uvijek kao da nmi je 16 godina.To bi trebala da bude vrlo vazna stavka u svacijem zivotu-tijelo moze da stari ali dusa mora da ostane mlada! Uostalom ja uvijek imam dobru ekipu oko sebe tako da mi i nije tesko odrzavati taj kontinuitet. Recim,na ovoj turneji u mom pratecem band-u su ljudi koji su odradili najvise posla na kreiranju "Beat Em Up"... ROCK EXPRESS: S izuzetkom Lloyd Roberts-a... IGGY POP: Da. To je tuzno jer Mooseman (Lloyd-ov nadimak ;opaska potpisnika ovog teksta) je bio jedan od najvaznijih pokretackih kotaca u ovoj ekipi izvrsnih muzicara. On je tragicno izgubio zivot neposredno nakon sto smo zavrsili snimanje ovog albuma. Jako nam nedostaje i zato smo i odlucili da ovaj album i turneju posvetimo uspomeni na Mooseman-a. ROCK EXPRESS: Govoreci o turneji ,veceras si skoro dva sata bez prestanka skakao po bini,odlazio u publiku,penjao se po zvuucnicima... Podsjecas me na Mick Jagger-a u kolicini energije koju ispoljavas na sceni. Da li mozes izdrzati ovaj tempo tijekom cijele turneje? IGGY POP: Nisam bas siguran da Mick ima istu vrstu energije koju ja imam. Koliko mi je poznato, on i dalje svaki dan trci a ja bas nemam nesto pretjerano veliki apetit za takvo sto.hahahaha Kazu da je ovo kod mene prirodno a kako i sam znas priroda cini cudne stvari. Cesto puta iznenadi.hahaha ROCK EXPRESS: Imas vrlo prisan odnos s publikom. Veceras si barem 5-6 puta natjerao momka za rasvjetom da upali regularnu rasvjetu jer si zelio da vidis ljude koji su dosli da vide tvoj koncert.... IGGY POP: To je zato sto ja imam postivanje prema onima koji su kupili kartu i dosli da me vide. U isto vrijeme ja ne zelim da izgubim dodir s realnoscu. Ja ne zelim da budem zvijezda samo zbog "zvijezda". Ja zelim da budem zvijezda zbog onih koji podzavaju moj rad. ROCK EXPRESS: Puno hvala na razgovoru i zelim ti da i dalje ostanes "prirodan"! IGGY POP: Hvala... Nakon sto smo se rukovali Iggy je prvi napustio ured a ja sam ostao jos nekih desetak minuta u istome ne bi li sakupio svu moju opremu (dio interview-a je radjen za lokanu radio postaju) i doista mi je islo na nerve kada je neki mladi klinac,ocigledno radeci kao redar na ovome mjestu,dosao da me pozuri jer on treba da zakljuca ured. Sto je to svima da nekuda zure? Zar i Iggy nije rekao :"nema vremenske granice"... Zoran Misetic U Pittsburgh-u,mjesec Studeni ,godina 2001. |
- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
INTERVIEW WITH "FLOGGING MOLLY"
|
Flogging Molly, Ljeto 2002. USA Utorak nije jedan od mojih omiljenih dana … Jednostavno,nije ni tamo ni ovamo! Nit’ je u sredini nit’ je na pocetku tijedna… Zato sam uvijek skeptik kada vidim ne bas tako mas-popularne grupe da zakazuju svoje koncerte u utorak…Ne ide pa ne ide… No, u mom slucaju ova prica ide otprilike ovako… 5 dana prije toga utorka i zakazanog Flogging Molly koncerta,saljem zahtjev za interview djevojci po imenu Shazila iz “Girlie Agency” iz New York-a,koja je zaduzena za press komuniciranje s javnoscu glede ovoga band(a)…Dani prolaze a njen odgovor na moj zahtjev ne dolazi i ne dolazi… Onda ja, onako bezobrazno i drsko posaljem vrlo zajeban e-mail na “par adresa” i za samo dva –tri sata dobijem odgovor od Gary Schwindt-a ,covijeka koji se s punim pravom moze nazvati MENADZEROM grupe Flogging Molly koji mi se isprica zbog neugodnosti s agencijom koja je zaduzena za njihov PR (Public Relations) i koji mi posla svoj broj mobitela uz napomenu da ga sto prije nazovem…Tako i bi… Zovem Gary-a i objasnim covijeku da bi ovaj interview trebao biti objavljen u Hrvatskoj (da li?) i on onako ,kao iz topa, izjavi da oni dolaze u Pittsburgh u Utorak 04/23/02 i da se obavezno tamo vidimo I dogovorimo kako odraditi ovaj interview s Flogging Molly… Dakle, tog Utorka negdje oko 8 sati navecer(k’o nekad u osam) srecem se s Gary-em sjedamo na nesto sto bi se u slobodnom prijevodu moglo nazvati –kauc- i ja mu pocnem govoriti o ideji kako realizirati ovaj interview. “Nasa svirka ce zapoceti otprilike za 40-tak minuta i molim te da se nadjemo iza bine nakon koncerta i ja cu dogovoriti s Dave Kingom (osnivac i lider grupe;opaska autora) da se povucete do naseg tour-autobusa i da tamo odradite ovaj interview.”-izgovori skoro s ponosom u glasu Gary Schwindt. Inace Gary-ev rodjeni brat George je bubnjar u ovoj grupi s nesvakidasnjim interesantnim miksom Irskog Folka i tradicionalno sirovog rock zvuka (namjerno ne zelim da ih svrstavam niti u jednu generalno oprobanu definiciju rock muzike-punk ,rockabilly, garage, ,itd,…). Koncert zapocinje nesto kasnije,zapravo, m-n-o-g-o kasnije nego sto je Gary mislio…Nakon dvije predgrupe iz New York-a i Bostona (o cemu malo vise u jednom od narednih izdanja MONITOR-a ) zavjesa se spusta i sa zvucnika klupskog razglasa odjeknuse zvuci muzickog remek djela kult-kompozitora Ennio Morricone-a i sve me to podsjeti na The Clash i njihove svojevremene turneje. Njegovi muzicki radovi iz spageti vesterna (Dobar,Los,Zao pa onda Za Saku Dolara,itd,…) ispunise dvoranu ovoga kluba….A onda ,samo minutu dvije nakon toga,bas i bubanj najavise izlazak Flogging Molly na scenu. Ova LA stacionirana grupa nakon objavljivanja svoja dva cd-a , “Swagger” (2000) i “Drunken Lullabies”(2002) zapocela je s turnejama jos prije nekih dvije godine ,svirajuci do iznemoglosti po svim mogucim i nemogucim mjestima u USA …Dovoljno je vidjeti ih na sceni za samo nekih 5-10 minuta i odmah zakjluciti da su izrasli u jedan od najinteresantnijih rock gig-ova koje trenutno mozete vidjeti u USA. Kombinirajuci vec spomenuti Irish Folk s iskreno odsviranim sirovim rock zvucima,Flogging Molly su nesto najbolje sto vam se moze desiti ako odlucite da noc provedete na rock koncertu,da se dobro provedete i neizbijesno napijete…Njihovi se CD-ovi vrte na svim bitnim College radio stanicama u USA i postali su mozda “najbitniji medijski NEzastupljeni” band u USA. Nema lazi, nema prevare-tako bi se ponajbolje u jednoj recenici mogao objasniti fenomen zvani Flogging Molly… Sedam clanova ove grupe na sceni rade kao jedan i njihova dopadljivost se definitivno moze ogledati i u necemu sto nije bas svojstveno grupama koje bi da se “pokriju punk pokrivacem”. Oni su VESELI I POZITIVNI cak i u “najtuznijim” poetskim izletima Dave Kinga. Negdje oko 11 sati navecer svoj nastup zavrsavaju nakon dva bisa i kompletno razbudjenog auditorija… Meni je to bio znak da se s mojom PRESS-icom odvucem iza bine i strpljivo sacekam Gary-a i obecani interview. “Ok, Dave je u autobusu i ceka na tebe da uradite taj interview”-izgovori smirenim glasom nasmijeseni Gary. Penjem se u autobus i tamo zaticem vec spomenutog Dave Kinga zajedno s Bridget Regan,djevojkom koja svira violinu i irsku flautu u Flogging Molly. Dave me pozdravi s pitanjem da li sam za casu viskija a pozdrav mi uputi i Bridget s andjeoskim osmijehom uz pitanje da li mi se dopao vecerasnji koncert(?)… Iskreno odgovorim da sam s uzivanjem pratio sve sto se desava kako na sceni tako i u publici i da je zapanjujuce da je profil iste te publike od 16 to 50 godina starosti. Dave i Bridget su se samo pogledali ,a onda slatko nasmijali na to moje zapazanje. Zoran Misetic: Ko je zapravo Dave King? Dave King: Irac iz Los Angeles-a…hahaha…ili jos bolje –cetrdesetogodisnjak koji uziva u onome sto radi… Zoran Misetic: Ti si rodjen u Dublinu i tamo si zivio sve do svojih ranih 20-tih? Dave King: Da,da… Tuzno i sirotinjsko djetinstvo i to me je jos od malih nogu natjeralo da se pokrenem i odem iz Dublina …Iz Irske generalno… Zoran Misetic: Zasto takva odluka? Dave King: Ja sam kao mali djecarac isao u vrlo strogu katolicku skolu u Dublinu i tamo sam bio zrtva jednog vrlo loseg ucitelja koji je uzivao u svakom trenutku da me maltretira…mentalno i fizicki… Recimo ,uzivao je da me svakodnevno uvjerava kako ja nista ne vrijedim te da nista ne znam a da bi dokazao i meni i cijelom razredu kako je ON u pravu znao je dovesti jednog od mojih rodjaka iz nizih razreda i od njega trazio da da odgovore na pitanja na koja ja nisam znao odgovore… Zoran Misetic: To znaci da si zamrzio skolu od malih nogu?? Dave King: Ma nisam ja zamrzio skolu…Nisam bio nesto pretjerano dobar ucenik ali nisam nikada Z-A-M-R-Z-I-O skolu… Nisam je volio,a sve to zbog ovog ucitelja koji mene nije volio…Recimo, jednog dana dok smo imali sat likovnog on ti je dosao s gomilom poptuno novih, bijelih kao snijeg, papira I onda nas je upitao:”Ko zeli da crta na ovim novim papirima?” Naravno,ja sam skocio do neba uzvikujuci JA,JA,JA…a on me je samo pogledao i rekao:”E,David vidis ove papire???Ti ih nikada neces imati u zivotu. Mozes ih samo sanjati”. Zoran Misetic: Zasto nisi razgovarao s svojim roditeljima o tome? Dave King : Moj otac je u to vrijeme umirao od raka i ja nisam imao zelju da ga opteretim s ovim mojim problemima…Ja sam to cuvao za sebe i u sebi… Zoran Misetic: Da li je to razlog sto si zapoceo da se bavis muzikom i pisanjem pjesama? Dave King: Hmmm….Mozda? Zapravo, i da i ne… Ja sam muziku zavolio jos i prije nego sto sam posao u skolu…Moji baka i djed su znali skoro svako drugo vece ,s mnostvom svojih prijatelja, da se vrate iz pub-a i nastave da sjede u sobi ,piju pivo, i pjevaju stare tradicionalne irske pjesme…Onda su me znali odvesti da vidim koncerte irskih folk grupa i sve se to nekako “zalijepilo” za mene…U to vrijeme mi je otac kupio i dva albuma ,jedan of The Dubliners a drugi od Johnny Cash-a. Onda sam ja kasnije poceo,dodatno tome, da slusam T-Rex, ranog David Bowie…U to vrijeme pocinjem da pisem i pjesme… Zoran Misetic: U tvome zvuku danas definitivno mogu da prepoznam The Dubliners,pa cak i Johnny Casha-a, ali David Bowie ,T-Rex??? Gdje je ono sto Flogging Molly danas sviraju? Dave King: Ja sam bio sesnaestogodisnjak kada je u Londonu doslo do eksplozije punk pokreta… Obozavao sam Sex Pistols ali u isto vrijeme shvatio sam da je punk u Dublinu bio prihvacen ponajvise od bogate dijece koji su se zapravo bunili protiv svojih bogatih roditelja…Mislim da se to kasnije desilo i u Engleskoj…Ja sam odrastao u sirotinjskoj obitelji i pocijepana garderoba u mom slucaju nije bila “fashion statement” vec moja okrutna svakodnevnica . Mene je vise privlacio glamur i novac nego da budem “punk” samo zato sto je to bilo u trendu…Zato ti kazem ovo za David Bowie i T-Rex…Trebao si da me vidis u tom mom “David Bowie periodu” kada sam kopirao Bowie(a) u oblacenju…Odlazio u skolu u smijesnim cipelama s platformom i ogrtacem od moje mame…hahahaha…Sve je to bilo tako mastovito vrijeme i kako sam stvarno bio mlad nisam rock n’roll dozivljavao na seksualan nacin vec je to vise bio nekakav vizuelni dozivljaj…iiiiii onda sam vidio grupu po imenu Horse Lips. Veliki koncert na Nacionalnom Stadionu u Dublinu …Zapoceli su sviranjem Irish-folk stvari a onda su razvalili s ovim rock stvarima i to me je kompletno fasciniralo,ostavilo bez teksta,oduvalo moju jebenu glavu s ramena… Zoran Misetic: Dobro…I kako je onda Dave King postao muzicar??? Dave King:Ja sam imao nekoliko grupa u Dublin-u…Nista narocito…Ista prica kao i kod stotine drugih muzicara...Ja sam doista zelio iz sveg srca da napustim Dublin. Zajedno s mojim prijateljima vrtio sam se oko jednog te istog mjesta i nista se uzbudjujuce nije desavalo u nasim zivotima…Na srecu meni se vrlo rano ukazala prilika da ostvarim ovu moju zelju. Sjecas li se Fast Eddie Clark iz MOTORHEAD??? Zoran Misetic:Kako da ne. Dave King: E,u to doba on je napravio svoju grupu koja je djelovala van okvira njegovog maticnog MOTORHEAD… Grupa se zvala Fastway i Eddie je organizirao audiciju na kojoj je trazio pjevaca. Ja sam se prijavio i dobio posao i moje mjesto u grupi. S pocetka 80-tih imali smo i par hitova. Sto je najvaznije to mi je dalo sansu da putujem svuda po Svijetu. Recimo,bili smo stvarno veliki u Japanu…hahaha…Najljepsi period je bio nasa turneja s AC/DC… Zoran Misetic: Bio si na turneji s AC/DC??? Dave King: O,da…Mi smo ih pratili u Evropi i USA na njihovoj “Flick Of The Switch” turneji.Koja energija i koja svirka.Ja ih, jednostavno govoreci,o-b-o-z-a-v-a-m…Mi odsviramo nas dio ,malo zagrijemo publiku ali kada se oni pojave na sceni to je bilo fantasticno i za vidjeti i za slusati… Njihova svirka je vrlo jednostavna i direktan pogodak u cilj…Odlicni su…Jedno od mojih najboljih iskustava s muzikom…Poslije smo svirali s Scorpions, Iron Maiden… Zoran Misetic: I sto se nakon toga desilo s tobom i Freeway? Dave King: Nakon izvjesnog vremena ja sam odlucio da napustim grupu… Zoran Misetic: Neslaganje s Eddie-jem? Dave King: Ne,ne,ne,ne…niti slucajno..Eddie je genijalac i ja volim njegovo razmisljanje o muzici. Prvi album je bio Eddie-va vizija i meni se to jako dopadalo. Onda su se iznenada pojavili neki drugi ljudi iz diskografske kuce i menadzmenta …Ja se nisam slagao s njihovom vizijom o tome u kome bi pravcu grupa trebala da ide. Sjecam se da smo radili muziku za jedan ocajno los i nebitan Hollywood film i ja sam jednostavno tu i tada napravio odluku da to nije nesto sto ja zelim raditi kada je muzika u pitanju i najavio sam moj odlazak iz grupe. Zoran Misetic: Da li te je strah da ti se nesto slicno ne desi i s Flogging Molly? Dave King: Ni slucajno. Ovdje sam ja gospodar svoje sudbine i sto je najvaznije mi smo svi veliki prijatelji u grupi. Nas menadzer Gery dolazi iz tog kruga prijatelja… Nisam nimalo zabrinut za nasu buducnost… Zoran Misetic: Ok,sto se desavalo s tobom po odlasku iz Freeway? Dave King: Vratio sam se u Dublin i tamo sam imao jednu grupu i iskreno govoreci bili smo vrlo popularni u Irskoj al’ izvan toga nista…Svaki Petak bi svirali u jednom klubu i punili bi ga do posljednjeg mjesta. Interesantno je da nam je menadzer bio bubnjar iz Horse Lips…Mozes zamislit’,covijek koga sam obozavao u mojim klinackim danima sada je bio nas menadzer. Imali smo nekoliko turneja po irskoj,nastupali na tv-u… Mislim , bila je to dobra grupa ali bez neke izglednije buducnosti. Onda ,za mene samoga je to bilo vrlo zeznuto vrijeme jer to je bilo vrijeme kada se moj prvi brak poceo raspadati… Zoran Misetic: Prvi brak? Dave King: O,da. Taj se brak raspao i iskreno govoreci ja i ne zelim da se puno sjecam te epizode iz moga zivota. Zoran Misetic: Ne zelis da pricas o tome? Dave King: Nije to da ne zelim da pricam… Bridget Regan:Zato sto je to bilo bolno iskustvo za tebe. Dave King: Da , ona je iznenada prodala kucu i otisla nazad u Englesku. Odvela je nasega sina s sobom a da mi nije rekla ni gdje tocno ide…Trebalo mi je skoro godinu dana dana da ih pronadjem… Zoran Misetic: Da li si i poslije svega ostao u dobrim odnosima s njom? Dave King: Ja danas imam moj zivot a ona ima svoj. Ja sam se ponovo ozenio i u ovom drugom braku nemam dijece ali smo I ja I moja supruga u necemu sto ja zelim zvati sretan brak… Zoran Misetic: Da li se vidis s svojim sinom? Dave King: Graham je sada postao pravi momak od svojih 18 ˝ godina. Vidimo se jednom godisnje… Zoran Misetic: Samo jednom godisnje? Bridget Regan: I to je mnogo bolje nego sto je bilo prije… Dave uzima kratku pauzu da natoci i sebi i meni jos po jednu casu viskija a Bridget dobaci hladnu konzervu Guinness-a iz autobuskog mini frizidera…Zauzima skoro istovjetnu pozu i samo u znak odobravanja poce da klima glavom dajuci kompletnu potvrdu Bridget-inoj recenici… “Njegov sin ce uskoro postati jedan od najboljih kuhara u Engleskoj”-s onim svojim zagonetnim osmijehom nastavi Bridget. Dave King: On obozava da kuha … Bridget Regan : …I veliki je navijac Arsenala…hahaha Dave King: O , da. Na to i nisam bas nesto ponosan…hahaha Zoran Misetic: Bridget ,cini mi se da si ti kao neka vrsta dobre vile u ovom autobusu?? Dave King: Bez imalo pretjeranosti mogu ti reci da se moj zivot umnogome promijenio na bolje nakon sto sam upoznao Bridget. Bridget je samo odmahnula rukom jasno stavljajuci do znanja da se ne osjeca ugodno slusajuci takva laskanje. Zoran Misetic:Kako je doslo do tvoga poznanstva s Bridget te kako je nastao Flogging Molly? Dave King: Dakle,ja sam iz Irske dosao u LA jer sam dobio ponudu od Gaffen Records da dodjem ovamo i zapocnem rad na ploci.Imao sam svoju grupu i objavili smo neke albume al’ nista znacajno…U Los Angeles-u se nalazi irski pub “Molly Malone” i tu sam ja dolazio vrlo cesto ne bi li zalio dan s dobrim Guinness-om …hahaha…Na moju srecu tamo su dolazili jos neki ljudi s istovijetnim muzickim pogledima kao i ja …Ja sam u to vrijeme pisao pjesme poput “Selfish Man”,ali sve je to jos uvijek izgledalo kao da nesto bitno nedostaje…Dakle,mi smo svirali kao Dave King Band u ovom pub-u koji moze primiti nekih 150 ljudi i jedno vece ona (Bridget-opaska autora) je dosla da vidi nas koncert. Nakon koncerta ja sam otisao za bar gdje se i ona nalazila s jednim nasim zajednickim prijateljem. Upitao sam je sto misli o koncertu a ona je pocela slegati ramenima i odgovorila mi ne bas uvjerljivo da smo bili dobri. Onda sam je ja upitao sto radi , a ona mi je vrlo kratko odgovorila :”Sviram violinu”. Pruzio sam joj ruku i rekao joj: “Dobro dosla u grupu”…Nego,interesantno je da je njeno porijeklo iz tvojih krajeva… Zoran Misetic: Mojih krajeva??? Bridget Regan: Moj djed i baka po maminoj strani su ovamo dosli iz grada po imenu Split… Zoran Misetic:Hejjjj, divan grad. Da li si ikada posjetila Split? Bridget Regan: Ne,ne… Ja sam cijelo moje djetinjstvo provela u Detroit-u…Moja mama je malo govorila po kuci neke rijeci koje su ostale i danas samnom… Da bi to i potvrdila Bridget izgovori na hrvatskom :”Kako si”? Zoran Misetic: A tvoj tata? Bridget Regan: On je Irac i definitivno je razlog mojoj ljubavi prema irskom folku… Dave King: Ona je po maminoj liniji dobila ljepotu a po tatinoj ljubav prema Guinniss-u…hahahah… Salu na stranu,ali po njenom dolasku u grupu stvari su se pocele iskristalizirati i Flogging Molly su postali realnost… Zoran Misetic: I onda je dosao prvi CD i taj album je bio produciran i miksan od strane Steve Albinija,covijeka koji je radio s NIRVANOM. Kako je doslo do te muzicke saradnje izmedju Flogging Molly i njega? Dave King: Nas bubnjar George je jos prije radio s njim i on mu je poslao traku s nasim snimcima. Steve je to preslusao i njemu se to jako dopalo…On je genije kada je u pitanju snimanje “zivih”nastupa, i kao sto si i sam mogao vidjeti na vecerasnjem koncertu, mi smo prije svega “zivi” band i kao takvi mi smo trebali nekoga ko ce biti u stanju da prebaci tu nasu energiju u studio i napravi iskren album…Dakle ,mi smo trebali Steve Albinija…On je napravio to s nasim prvim albumom “Swagger” a onda sve to ponovio i na posljednjem albumu “Drunken Lullabies”… Zoran Misetic: Prvi album doista ima onu prijeko potrebnu sirovost koju rock n’roll nosi u sebi, ali nikako vas ne mogu svrstati u punk ili recimo,tipicnu punk grupu. Da li grijesim kada kazem takvo sto? Bridget Regan: Ja stvarno ne podnosim da nas svrstavaju pod punk… Dave King: Mislim da je to ponajvise zbog energije koju proizvodimo kako na koncertima tako I na ova dva albuma … Zoran Misetic: Ali Los Angeles Times vam je dodijelio nagradu kao najboljoj punk grupi u 2001??? Bridget Regan: To je totalno bez veze…Ta nagrada je totalno neozbiljna … Dave King: Interesantno je da mi nismo bili prisutni na toj dodjeli nagrada vec je jedan od nasih prijatelja primio tu nagradu u nase ime I kada je izasao na binu,uzeo je taj kip u ruke I tresnuo ga od zemlju pred svima uzviknuvsi :”Ovako bi Flogging Molly primili ovu nagradu”…hahahah Zoran Misetic: Tvoj novi album ,”Drunken Lullabies” je izasao s pocetka ove godine…Cini mi se da je Steve Albini odlucio da vas malo vise “ispolira” na ovom albumu i osigura vam mozda i sviranje na nekim od mainstream radio postajama u USA? Dave King : Ovaj album je mozda malo zreliji nego Swagger. Konceptualno ja sam ,kao autor vecine tekstova na ovom albumu,odlucio da napravim nekoliko koraka unazad i da se pozabavim stvarima iz moga djetinjstva…Zivotnim iskustvima o kojima sam ti vec govorio u ovom interview. Mozda Drunken Lullabies ima i malu dozu “crnila” jer smo zavrsne dodire istome davali nekoliko dana nakon 09/ 11/01. Kazem mozda, jer to nam nije bila namjera da uradimo… Zoran Misetic: Istoimena pjesma s ovoga albuma postala je veliki hit na mnogim College radio postajama u USA. Kakve vibracije dobivas iz Evrope kada je ovaj vas album u pitanju? Dave King: Moram biti iskren i reci da smo dobro prihvaceni u Engleskoj ali da stvarno nemam pojma sta se desava u ostalim dijelovima Evrope. Bridgete Regan: Jedna svedska diskografska kuca ce objaviti nas album za evropsko trziste i trebat ce malo sacekati i vidjeti sta ce se desiti… Zoran Misetic: Kada odlazite u Evropu? Dave King: U Maju ove godine… Bridgete Regan: Mislim da cemo prvo svirati u Berlinu… Zoran Misetic: Znaci ovaj interview je zapravo vas prvi “evropski interview” nakon izlaska Drunken Lullabies?? Dave King: Daaaaaa, to upravo tako dodje… hahahah…Da li ce ovo tamo izaci i na engleskom jeziku? Zoran Misetic: Samo na hrvatskom jeziku. Dave King: To je ok…Konacno je doslo vrijeme da naucim hrvatski jezik…ha,ha,ha… Nakon ispozdravljanja,pozelim im srecu na evropskoj turneji . Hladna noc nakon toplog i ugodnog razgovora nikako nije nesto sto bi mi pricinjavalo zadovoljstvo. Sjedoh u auto,ubacih “ispotpisani” Drunken Lullabies u moj cd player i sa zvucnika moje Honde izletise rijeci: “Must it take a life for hateful eyes To glisten once again Cause we find ourselves in the same old mess Singin’ drunken lullabies…” Zoran Misetic Pittsburgh,Summer-2002 |
- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Spomenik na Smetovima
|
SPOMENIK NA SMETOVIMA (neko vrijeme u 2003.) Moj pokojni djed je znao reci: “Postoje tri vrste ljudi; oni koji zaslusuju spomenike, oni koji im podizu spomenike i oni koji ne zavrjedjuju spomen plocu!” Ova nedavna vijest da je srusen spomenik na Smetovima bas me nekako uhvati u raskoraku izmedju vremena sadasnjeg i vremena proslog i bi mi zao i Spomenika i svih sjecanja u izravnoj vezi s istim. Nisu ljudi krivi sto je spomenik srusen. Krivi su vanzemaljci. K’o mala djeca , zivjeli smo za izlete…Ponajvise jer Izlet Dan je znacio da se nece ici u skolu… I dalje ce se morati ustati malo ranije al’ se nece ici u skolu… Naravno ,Smetovi i onaj spomenik su bili cilj i kota za osvajanje… Da bi se uspjesno popelo na Smetove trebalo je i da se izvrse dugogodisnje “pripreme”, pa smo tako kao ravnopravni clanovi I i II razreda kod uciteljice Hedije znali da ce nam odrednica za izlet prvo biti Kamberovica Polje… Pa kada smo dosli do nesto “zrelijeg” uzrasta ( III i IV razred ) koji je obznanio cijelom zenickom radnickom narodu da mozemo hodati u dvoje a da se ne spoticemo o vlastite noge , iz Osnovne Skole “Ivan Goran Kovacic” odlazili bi na Babinu Rijeku … Tamo bi neki od nas “folirali” pred curicama da znamo plivati… “Foliranje” se ogledalo u tome sto bi ulazili u najplici dio Babine Rijeke te bi potom drzali glavu iznad vode a ostatak tijela ispod vode. Rukama i nogama bi se odgurivali od dna davajuci laznu impresiju da je rijec o iskusnim plivacima… Onda smo jeli pastetu… Neki pilecu a neki “mjesanu”… A pasteta bez kifle nije pasteta… Najvise kifli je imao moj prijatelj Erko i on ih je znao djeliti sakom i kapom…Amne Omeragic je dolazio s najboljom telecom pekom … Sasa je dolazio s kolacima iz Kasata… Svi bi oni dobivali bezrezervnu paznju djevojcica tako da sam ja od malih nogu naucio da ljubav zapravo dolazi preko stomaka! Uciteljice iz A,B,C i D razreda sjedile bi zajedno, ispod kakvog drveta s debelom hladovinom ,I vodile bi svoje razgovore gdje su prepricavali sta je bilo dobro a sta lose na zadnjem Radnickom Savjetu, da li ce im muzevi dobiti povisicu u Zeljezari i dal’ ce biti dovoljno novca da se ode do Neuma i Zivogosca…Ponekad bi “podigle glas” u zastitu djevojcica objasnjavajuci nama ,djecacima, da se curice ne smiju vuci za kosu… Kasnije, kada smo s uciteljicu zamjenili s nastavnicima, i kada smo dokazali da nam orjentiranje u prirodi nije losa strana, dobili smo i sansu da “osvojimo” Smetove… I dalje smo imali svoje kifle,pastete,telece peke i tetrapak Visoki C sokove… Put do Smetova je bio duzi pa se kolona po obicaju znala razvuci u nedogled… U grupama smo hodali, s zaviscu smo gledali starije ucenike kako imaju “vise slobode” i kako djeluju vise ozbiljno,pa nije bilo nista neuobicajeno vidjeti djecaka i djevocicu iz VII B kako se drze za ruke a Boga mi neki su se i ljubili i to ne samo u obraz… Nastavnici s manje kilograma su hodali zajedno s nama a nastvanici koji su bili malo tezi za prevoz od skole do Smetova koristili su ili “ficu” ili “tristaca” …Kasnije su “lade” dale jos jednu mogucnost izbora… U svakom slucaju “penjanje” je za neke od nas trajalo poprilicno dugo tako da je bilo posve logicno da “razvijemo” pricu o razlicitim temama…Kako je suma okruzivala put do “vrha” najslusanije price bi bile o tome kako je NEKO, u to i to vrijeme, pronasao covjeka koji se objesio u ovoj sumi… Govorilo se i o velikom medvjedu…No , meni je najdraza bila prica o vanzemaljcima… Po toj prici ,NEKI ljudi su JEDNE noci vidjeli kako je leteci tanjir preletio preko smetovske sume a to je znacilo samo jedno;da su vanzemaljci bili tu s razlogom i da su mozda jos uvijek skriveni, tamo negdje u sumskom mraku. Prva “penjanja” do Smetova pamtim i po tome sto sam bio jako zedan… Zadnja kuca je bila nekih kilometar-dva od Bolnice…Nasuprot te zadnje kuce bila je cesma… Ako nisi natocio sebi vode na toj cesmi do naredne cesme trebao si da se popnes skoro do Planinarskog Doma, pa ako nisi bio stedljiv na svojoj vodi, zedj je postajala tvoja stvarnost. Tako sam ja i u praksi svladao i onu lekciju iz Biologije gdje se kaze; “da covjek bez hrane moze al’ bez vode ne moze”! Usput zmo znali naletat’ na djecu i starije zene koji bi sjedili pokraj puta i prodavali borovnice I kupine… Bili su “gorstaci” ali su nekako cudno bili sretni u tom svom “gorstakluku”…Zivot im je bio jednostavan i nit’ su oni od zivota trazili puno, nit’ je zivot od njih puno trazio…Ipak ta mala djeca su nas gledali s nekakvim cudnim sjjem u ocima… Bilo je to nesto kao “istrazivacki” pogled gdje su pokusavali da osacuju kakva je to “magija” oko ove gradske djece I sto mi imamo tenisice a oni nemaju… Za razliku od njih, mi smo njima zavidjeli na mirisu borovnica i malina s kojim su oni stalno bili okruzeni, jer u zenickom smogu nije bilo nicega sto bi se dalo nazvati “mirisom”…prije kakvim sumpornim smradom … Onda je dolazila ta zadnja etapa penjanja… To je onaj dio kada se izlazilo iz sume pa smo pogled bacali po livadama…Prica o travi i ovim livadama pocinjala je i zavrsavala s tim da se trava s ovih livada koristi za stadion Bilino Polje… Znajuci to , ova trava vise nije bila samo obicna trava vec je imala vise,onako, plemicki status… Vidis ti nas, hodamo po travi po kojoj ce trcati i Mate Gavran, i Hajduk, i Buza, a Vujacic ce bas na istoj sacuvati bod u zadnjoj minuti u utakmici s Dinamom… Nije to ,tek tako, NEKA trava… Vidjevsi Planinarski Dom znacilo je da si s tu…nadomak Spomeniku… Spomenik ,sam po sebi , nismo dozivljavali kao Spomenik Palim Borcima NOB-a…Mi smo ga dozivljavali kao Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Grad Pod Smogom… I zato znam, da OVI sto su srusili spomenik nisu ljudi…ONI su vanzemaljci iz one sume koji su cekali da dodje sigurno vrijeme za njih pa da pod okriljem noci izacu na “otvoreno” i da onda sruse Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Danasnji Grad Bez Smoga… Mozda je Spomenik i “osjetio” da mu se sprema takva zalosna sudbina… Mozda Spomenik nije htio dalje bez Grada S Smogom… A, ko ce ga znat’? “Rusenje” ce valjda biti jos jedna tema u razgovoru nekih novih klinaca prema vrhu. Zoran Misetic |
- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Intervju s Thomas Sokolowski (Direktorom Andy Warhol Muzeja u Pittsburgh,USA)
|
OBJAVLJENO U MAGAZINU "ZAREZ" (www.zarez.hr) 18/12/2003 Razgovor Thomas Sokolowski Kako postati umjetnik milijunaš? Direktor Andy Warhol Museumau Pittsburghu govori o koncepciji Muzeja i Warholovu odnosu prema rodnome gradu te svijetu zabave i tržištu Zoran Mišetić Da bi se stiglo iz središta Pittsburgha do 117 Sandusky Street, gdje se nalazi Andy Warhol Museum, treba proći kroz ulicu u kojoj od devet sati navečer pa do jutarnjih sati ordiniraju lokalne prostitutke. Mnoge od njih vjerojatno ne znaju tko je Andy Warhol, nego to ime povezuju sa zgradom za čiju adresu svakodnevno pitaju brojni turisti. Da Andy, kojim slučajem, može sve to vidjeti vjerojatno bi bio zadovoljan činjenicom da je mnoštvo posjetitelja na putu prema tom zdanju pop-arta prošlo kratki kurtizanski tečaj, gdje hand job košta 10, blow job između 20 i 50 američkih dolara. Moj subotnji, tko zna koji po redu, posjet muzeju dogodio se zbog ugovorena razgovora s Thomasom Sokolowskim koji već sedam godina obnaša dužnost direktora muzeja. Rođen je u Chicagu u kojemu je završio studije, a za doktorat je izabrao New York u kojemu je specijalizirao talijansku umjetnost kraja sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća. Prvi uredski posao dobio je u Crysler Museumu gdje se najviše bavio europskim slikarstvom i skulpturom. Godine 1984. postao je direktor sveučilišne galerije Grey Art u kojoj je pet godina kasnije organizirao izložbu pod naslovom Success is a Job in New York… The Early Art and Busines of Andy Warhol. Upravo tadašnji dobar feedback publike, kao i osobno poznanstvo s Andyjem Warholom, desetljeće poslije dovest će ga u Pittsburgh. Warhol kao tradicionalni umjetnik S obzirom na to da ste specijalizirali talijansku umjetnost sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, kako doživljavate umjetničku zaostavštinu Andyja Warhola? Vidite li ga isključivo kao avangardnog umjetnika ili i kao tradicionalnog umjetnika? - Definitivno ga doživljavam kao umjetnika koji se prije može svrstati u tradicionalnu formu, nego samo u okvire avangardne umjetnosti. Kritičari su mu uvijek pokušavali odreći tu odliku, zaboravljajući da je radio na portretima, pa čak je i baveći se temom Campbellove juhe on jasno dodavao vlastiti spin tradicionalnoj umjetnosti. Da bi se u potpunosti shvatio Warhol, treba se najprije osloboditi šabloniziranja. Warhol je vjerovao da se pravila mogu i trebaju kršiti, no da bi se takvo što i napravilo, potrebno je najprije poznavati pravila. Između glamura i radničkih četvrti U jednom intervjuu ustvrdili ste da su Leonardo da Vinci i Andy Warhol jako slični u svojim umjetničkim izrazima. - Ključno je to da su i jedan i drugi, kao umjetnici, imali zajedničku crtu - eksperimentiranje s umjetnošću. Ili, recimo, gotovo ikonografski pristup ženama. Obojici je polazilo za rukom da ženu istodobno prikažu i lijepom i neatraktivnom. Mona Liza je lijepa žena, ali nije atraktivna. Isti efekt možemo vidjeti gledajući Warholov portret Marilyn Monroe. I jedan i drugi imaju to komplicirano i ne uvijek dopadljivo viđenje žena. Kako objašnjavate činjenicu da je Warhol na jednak način svojim portretima opisivao vrlo popularne ikone pop-kulture, ali i obične ljude, prolaznike na ulici? Proizlazi li taj istovjetan pristup iz njegova stava da su svi ljudi isti, a koji u pozadini ima odrastanje u Pittsburghu, gradu koji je u vrijeme njegova djetinjstva bio radnički grad i gdje je izdvajanje bilo nepoželjno? - To je vrlo komplicirana tema. Cijeli je život bio star fucker. Obožavao je krug muzičkih i filmskih zvijezda. I kada je postao jedan od njih još se čudio da je i on zvijezda. Andy i ja smo se upoznali 1973., na partyju koji je organizirao jedan profesor umjetnosti. Na upit što radim u New Yorku odgovorio sam da studiram fine arts, a on je to komentirao riječima: Uuuu, mora biti da si jako pametan. Dakle, ispred mene je stajao Andy Warhol koji je već desetak godina bio velika zvijezda, ali je znao da osoba koja doktorira fine arts mora znati njemački, francuski i talijanski jezik, mora memorirati sve moguće slike; cijenio je tuđe znanje. No, znao je držati odstojanje i vrlo uspješno se izolirati od ljudi koji mu nisu odgovarali. Znao je vrlo lako promijeniti raspoloženje, što je lako otkriti čitajući njegov dnevnik. Recimo, njegov susret s Biancom Jagger u nekoj galeriji. U početku piše da je elegantna, da ima prekrasnu haljinu, da govori španjolski jezik, da je supruga Mick Jaggera, a onda iznenada ustanovi da ona ne koristi parfem, da smrdi, te da bi je netko trebao podučiti kako da se istušira… Takav Andy Warhol koji će se u jednom trenutku diviti nekome tko je zvijezda, a sljedećem istu tu osobu spustiti na tlo i to na vrlo grub način, definitivno je produkt djetinjstva i odrastanja u radničkom gradu, kakav je u to vrijeme bio Pittsburgh. Kazetofon-supruga Za Warhola je važilo mišljenje da je više volio pozorno promatrati sa strane nego aktivno sudjelovati u tim zbivanjima. - Da. Vrlo je dobro znao da će ako ukloni pozornost sa sebe - jer će onda biti u daleko boljoj poziciji da nešto nauči - dobiti inspiraciju. Na partyje je uvijek odlazio s kazetofonom da bi snimao zvukove, konverzacije. Zvao je taj kazetofon svojom suprugom. Uvijek je govorio kako ti ljudi vole laskati kada si u njihovu društvu, no kada im okreneš leđa počnu te tračati, ismijavati… Ostavio bi kazetofon na kakvu stolu i nakon izvjesnog vremena većina bi potpuno zaboravila ili ne bi niti primijetila diktafon, a on je odlazio na drugi kraj prostorije. Kazetofon, tj. njegova supruga, nastavio bi snimati razgovor i poslije mu je ''prenosio'' što je zapravo pravo mišljenje tih ljudi. Možemo li se onda složiti s mišljenjem da je Warhol bio vrlo nesiguran u sebe? Ili, ako uzmemo u obzir činjenicu da je obožavao biti okružen mladim i lijepim ljudima, da je imao veliko samopuzdanje? - Ni jedno ni drugo, a opet i jedno i drugo. Nikad se nije pridavala važnost, a trebalo je, činjenici da je Andy odrastao i formirao se u vrijeme ekonomske krize i neimaštine s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća do Drugoga svjetskog rata. Ono što nam je poznato o njegovim ranim godinama jest to da je Warhol bio vrlo tradicionalistički orijentiran i vrlo sentimentalan. Gotovo bi uvijek zaplakao kada bi doznao da je netko iz njemu bliskog kruga prijatelja i rodbine dobio bebu. Sve se to sve izmijenilo u šezdesetima kada je izravno doživio kulturnu i političku revoluciju i kada se uostalom i počeo okruživati mladim ljudima. Mislim da mu je tada postalo nelagodno emotivno se otvoriti pred njima, da je odlučio skrivati svoje osjećaje. A što jasno ukazuje da je bio uhvaćen u raskoraku između različitih generacija, one prijeratne i ove postratne. Brzina je sve! Dakle Pittsburgh mu je kao grad, unatoč svojoj depresivnosti zbog mnoštva željezara i zamračena neba, dao poticaj da se otisne u svijet umjetnosti? - Andy nikad nije pretjerano volio Pittsburgh. Često je govorio da dolazi od nigdje ili da se rodio u McKeesportu (dijelu Pittsburgha), ali ne u Pittsburghu. Živio je u tamo do svoje 21. godine i bilo mu je potpuno jasno da mu taj grad, koji je vodila škotsko-irsko-prezbiterijanska hijerarhija, neće tek tako dopustiti da uspije. Uvijek su ga doživljavali kao umjetnika slovačkog porijekla i to mu je davalo male šanse da uspije u profesionalnom smislu. Zato ga je i napustio, promijenio ime u Andy. Čak se odlučio i na plastičnu operaciju nosa, jer je mislio da oblik njegova nosa otkriva njegovo etničko podrijetlo. Važno je znati da on to nije učinio zato jer se sramio svojeg podrujetla, nego zato što je htio da ga doživljavaju kao Andyja Warhola, umjetnika. Može se zaključiti da je Pittsburgh svojim negativnim odnosom prema njemu zapravo napravio pozitivan utjecaj na njegovu umjetničku karijeru. Po dolasku u New York zapravo nije dugo nosio teret umjetnika koji jedva preživljava? - Točno. Njegovo zanimanje za reklamni i dizajnerski aspekt umjetnosti donijeli su mu, sasvim zasluženo, dostatnu količinu novca. Tako je prema nekim informacijama krajem 1956. Andy zarađivao između 50 i 60 tisuća dolara, što je za New York tada bila zavidna količina novca. A zarađivao je toliko jer je shvatio da u tom poslu moraš biti brz i fleksibilan. Recimo, ako bi mu netko prišao i rekao da pokreće novi magazin, te da mu je potrebna osmišljena reklamna kampanja, Andy bi se već sljedećeg dana pojavio u uredu tog klijenta s prijedlogom. I kada bi mu klijent sugerirao da to nije to, Andy nije gubio nadu niti se odnosio nadmeno prema takvim kritikama. Jednostavno bi se vratio u atelje i sljedeći dan ponovno pokucao na vrata ureda s dodatnih desetak novih ideja. Jasno mu je bilo da je brzina sve. Znao je da će, ne donese li ideju prvi, to sigurno učiniti netko drugi. Warholovski imidž Georgea Busha Na početku ste spomenuli da je bio fasciniran snagom medija kako u političkom, tako i u povijesnom kontekstu. Što mislite, kako bi da je živ reagirao na činjenicu da je Bush predsjednik SAD-a? - Dosta worholovskog ima u cijelom medijskom pristupu stvaranja pozitivnog imidža Georgea Busha. Recimo, kada je Bush sletio na nosač aviona odjeven kao pilot. Osobno mislim da Bush nije pretjerano bistar, no ljudi oko njega koji su zaduženi za medije koriste sve moguće načine da ga prikažu u pozitivnom svjetlu, kao lidera. Tipično warholovska je i cijela epizoda kada je Bush noću prelijetao preko New Yorka, pa su onda, zbog nazočnosti TV kamera, odlučili osvijetliti cijeli Kip slobode ne bi li se isti mogao vidjeti preko njegova ramena. Nikoga nije uzbuđivala činjenica da su za tu rasvjetu potrošili 800.000 dolara. Za kraj, kakva je budućnost muzeja Andy Warhol? - Kao prvo, ne želim da to bude klasičan muzej u kojemu će stalno biti ista postava umjetničkih radova jednog autora - Andyja Warhola. Želja mi je da muzej bude neka vrsta živoga tkiva koji će se stalno mijenjati, osvježavati, i zato svakih nekoliko tjedana organiziramo multimedijske projekte, izložbe fotografija i koncerte kako bismo uključili što više umjetnika. Mislim da bi i Andy volio da je muzej ne samo hram njegovih umjetničkih radova, nego i polazna i središnja točka za sve umjetničke forme osmišljene u djelima drugih umjetnika. |
- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 01.01.2005.
PRICA O NOVIM GARAZNIM GRUPAMA (originalno napisano godine 2001.)
|
PRICA O NOVIM GARAZNIM GRUPAMA (ILI KAKO SU DIVLJE SVINJE KONACNO SKONTALE KUDA IDU) Godina je ’80 i Marsal Tito je mrtav vec nekih mjesec dana. Svi klinci iz moga susjedstva su dobili sansu da se igraju strazara po Mjesnoj Zajednici. Dosli neki stariji ,mudri ljudi u sivim odijelima I objasnili nam da od kako je Drug Tito umro,mracne sile Zapadnih i Istocnih nam susjeda nastoje da destabiliziraju SFRJ i mi sada moramo da obratimo paznju na sumljive tipove koji bi se mozda mogli pojaviti u nasoj okolini s zeljom da nam nanesu zlo. Naravno, to “cuvanje nasega mira” sastojalo se u odradjivanju “strazarskih” nocnih smjena u prostorima (ulgavnom jedna mala i jedna nesto malo veca prostorija) MZ “Jedinstvo”, gdje bi “strazarski dvojac” igrao sah,slusao nocni program na Radio Sarajevu ,trudeci se da uvatimo valove Radio Beograda i Radio Zagreba, jer tudje je uvijek bilo sladje! S vremena na vrijeme u posjet bi nam dosao drug dezurni milicioner,valjda da provjeri dal’ nase budno oko cuva buducnost i sigurnost nase drzave. Ustvari, s ove vremenske distance ,cini mi se da su ovi milicioneri uglavnom imali zelju da pricuvaju nase sendvice jer svaki put kada bi se pojavili na vratima prvo sto bi upitali bilo bi “ A ,jel’ malisa sta ti je mati pripremila za jelo?”… E, u jednoj od tih mojih klinackih strazarskih duznosti, na vrata male kancelarije negdje oko 3 sata ujutro zakucao je jedan od najzeznutijih zenickih milicionera, Lazo Genter. O njemu su se stalno pricale strasne price, kako zajebava narkomane po Gradskom Parku,razvaljuje ih palicom po bubrezima dok im objasnjava u maloj podrumskoj prostoriji zenickog SUP-a, da “bijeli prah nije dobar za zivce” te da ce im “zubi poispadati od ovih droga”,itd,itd… Naravno ,mogu samo zamisljat’ kako su ovi jadni narkomani razmisljali u stanju svojih zivaca dok su im “braca u plavom” razvaljivala po bubrezima…Ustvari,kazu da je pravi razlog sto je Lazo Genter bio tako okrutan I zajeban,lezao u cinjenici da je imao kcerku koja je s svojih 15 – 16 godina volila da se druzi upravo s takvim sojem ljudi koji nije znao da im razvaljeni bubrezi mogu pomoci u ocuvanju vlastitih zivaca! No, dobro … Price su samo price, i ponekad im se da vjerovat’ a ponekad ne… Cinjenica je da je Lazo Genter pokucao tu noc na vrata kancelarije MZ “Jedinstvo” gdje je tada petnaestogodisnji potpisnik ovih redova pokusavao da odoli pokusaju pospanih ocnih kapkova da se kompletno zatvore i urone u dubok san. “Kako ste momci ?”-bila je prvo sto strazni cuvar reda i mira izgovori. Mislim da mu je moj prijatelj Zijo, koji je tu noc dijelio “svetu duznost” s mojom malenkoscu,odgovorio nesto kao :”Dobro smo”. Ono sto je meni zapalo za oko je jedno desetak LP-a koje je Lazo genter nosio pod svojom miskom. “ Ovo sam zaplijenio vecaras od nekakvih mangupa i sve je ovo nekakva narkomanska muzika “-nastavio je Lazo prepoznajuci moj interes za vinil ispod njegovog pazuha. “De, stavi ovo tamo kod sefa i reci gospodji Miljkovic da vidi ako moze iskorist’ neku od ovih ploca”-znacajno al’ bez naredjivackog tona izgovori Lazo ,odmah zakljucujuci, : “Mozda i nadje nesto da nije samo narkomanska muzika. “ Gospodja Miljkovic je bila Predsjednica MZ “Jedinstvo” a u isto vrijeme je i vodila glavnu rijec u zeljezarskom KUD-u (kulturno umjetnicko drustvo) “Ibrahim Perviz”, pa je valjda Lazo po toj nekoj njegovoj milicionerskoj logici dosao do zakljucka da bi se mozda i na Mark Bolana i T-REX moglo odigrati kakvo kolo?! U svakom slucaju, Lazo se nije puno zadrzao. Sjeo je u “tristaca” i odvezao se u mrak. Zijo se isto jos nije dugo borio s snom. Kapitulirao je ovaj cuvar sigurnosti MZ “Jedinstvo”. Zaspao. Meni vrag nije dao mira. Dal’ sto sam bio umoran i pospan pa su mi se stvari pocele pricinjavati,ili zato sto se to doista i desilo, al’ ja sam imao osjecaj da su meni te ploce govorile :”Daj nas stavi na gramofon. Mi bi da se vrtimo i proizvodimo zvuk”… U nasoj kancelariji smo imali jedan od novijih modela gramofona marke TOSKA. Moglo se naredat’ pet ploca odjednom pa ko fol mogao si izigravat’ mangupa i gledat kako se svakih sat vremena same ploce mijenjaju a ti gledas iz udaljenosti od jedno metar-dva. Dakle,uzmem vec spomenutog Mark Bolana i T-Rex, pritisnem crveno dugme na gramofonu i prva pjesma koja se zaori kancelarijom je bila “Children Of Revolution”. Kako sam zaboravio da stisam zvucnike,Zijo skoci ko da je imao los san ! “Koji ti je kurac ? Sta pustas muziku u 3 ujutro?”-ljuto ce moj drug i “brat po sigurnosti”. Kada se malo razbudio shvatio je da ovo i nije tako losa ideja. Tako smo ti nas dva ,do zadnjeg sata (6 sati ujutro) vrtjeli ove ploce od T-REX, The Doors, Velvet Underground, Kinks,MC5, i Zijo se ufurao u ulogu bubnjara a ja se ufuravao da sviram gitaru. Dvadeset dvije godine kasnije, sjedim u klubu “Metropol” u gradu Pittsburgh. Koncert je vrlo popularne garazne grupe The White Stripes… Pun klinac mlade raje oko mene… Neki novi petnaestogodisnjaci traze svoje motive da “ostanu budni”! Da li imaju dovoljno motiva da ostanu budni??? Da li imaju dovoljno dobrih bendova da kapke drze otvorenima??? Odgovor je pozitivan, a da ne bi sve bilo samo “suplja prica” u nastavku ovoga teksta ja cu dati I objasnjenje zasto klincima predstoji bolja buducnost. Vec nekih dvije godine, vodeci svjetski muzicki mediji su poceli pridavati dostatnu paznju tkz. garaznim bendovima koji su okarakterizirani od istih tih medija kao nastavak svijetle tradicije i zvuka bendova poput The Who, Kinks, The Yardbirds, The Rolling Stones, MC5,itd,… Dal’ zbog kvalitete ovih bendova il’ zbog nostalgije ,sada srednjovjecnih, urednika svih ovih medija,cinjenica je da MTV, te magazini poput MOJO, Q, UNCUT,itd daju sve vise svoga, reklamama skupo placenog ,prostora za ove mlade bendove iz Detroita,New York City-a, svedskog grada Fagersta. Namjerno sam spomenu tri grada iz dvije drzave, jer za ova tri grada vezane su tri vrlo dobre rock grupe koje su danas nosioci vec spomenute svjetske “garazne” rock scene. Rock fanovi ,umorni od kompliciranih plesova i slatkastih tonova Britney Spears , Shakira , NSYNC,itd,…te pomalo umorni od depresivnih poruka kojima je zacinjen “grunge” i “rap-metal”,eto,odlucili su da u ne tako malom broju podrze gore spomenute bendove. Podrska se odrazava u svemu…Od posjete koncertima,kupovine cd-ova,magazina u kojima se pojavljuju interesantne face clanova ovih bendova, kupovine majica s logom istih, postera po zidovima tinejdzerskih soba,itd,itd,… Sarm ovih neo-garage grupa je i u tome sto su oni i dalje s obje noge na zemlji i ne zele da izgube dodir s onim sto se zove dobra zabava,uzivanje u onome sto radis i uzivanje u cinjenici da nakon koncerta mogu da se druze s onima koji su uredno platili kartu I dosli da ih vide. Jos uvijek tu nema onih velikih ,krupnih tjelohranitelja ciji samo ostri pogled je dovoljan da se useres u gace I odustanes od pomisli da razmjenis dvije tri konfuzne recenice s svojim miljenicima. Naravno to se ne moze uvijek reci i za ljude iz diskografskih kuca koji kao “vode racuna” sta i kako njihove trenutne “zlatne koke” govore u javnosti. Kao sto vec rekoh, na svu srecu ovi bendovi jos uvijek znaju zasto su odlucili da se bave rock muzikom,tako da im i ne pada na pamet da se arogantno odnose prema svojim fanovima. The Strokes,The Hives i The White Stripes, u tradiciji dobrih ‘60-tih i ‘70-tih, daju motiv pravoj armiji amatera da prebace kajis preko ramena ,objese gitare negdje u visini njihovih “privatnih dijelova”, i pjevaju na iskren nacin o stvarima koje ih se ticu a da ih u isto vrijeme zaboli klinac sta ce rock kritika pisati o njima. Bas kao sto je grange grupa NIRVANA svojevremeno donjela pravo osvjezenje na rock sceni i bas kao sto su oni u to vrijeme s kraja ‘80-tih i s pocetka ‘90-tih jasno i glasno izjavljivali “mi smo inspirirani sa starinom Neil Young(om)”, tako i ovi primitivni (hvala Bogu) i jos uvijek ne pijani od “prekonocneslavestoznadaudariuglavu” ,neo-garazni bendovi su u poziciji da ponude osvjezavajuci alternativni zvuk s patinom vec spomenutih proslih vremena i cisti su dokaz onoga aksioma “sto jednostavnije to bolje”. Sjecam se moga proslogodisnjeg razgovora s momcima iz grupe The Strokes i njihove zelje da razgovaraju o svim onim “starim” bendovima koji su ih uoblicili, i muzicki i scenski, u ono sto oni danas jesu. Kazu da bi bio voljen moras znati da volis. I to je bas tako. Kada govorim o The Strokes stavljam ih namjerno u kontekst NIRVANE jer vrlo je bitno da grupa ima uspjesan singl koji bi se slusao na svim stranama Svijeta. Na taj nacin barijera bi bila probijena. Sjetimo se samo singla “Smells Like Teen Spirit “ s kojim je NIRVANA imala priliku “dodirnuti “ fanove ne samo u USA ili Evropi vec i u Brazilu,Japanu,pa cak i u Teheranu… Dakle, to je ono sto ce mozda ovi garazni bendovi trebati ukoliko doista budu zeljeli da dozive potpunu satisfakciju ustolicenja ovog neo-garaznog pokreta u svjetski priznatu rock scenu. The Strokes su zasigurno najblizi toj zamisli da naprave jedan takav mega –hit singl. Imaju ono sto je potrebno za takav “budi se Istok i Zapad,budi se Sjever i Jug” podhvat. Imaju tu vrstu vatre u stomaku koja je potrebna za takvo sto. S druge strane , grupa bez bass gitare kao sto je The White Stripes,morat’ ce se umnogome namuciti ukoliko zeli da sebe postavi na pijedestal svjetske rock scene. Made in Sverige, The Hives ,pjevaju i razmisljaju na engleskom jeziku, no njima prijeti opasnost zbog ignoriranja svega onoga dobroga sto bi se moglo upakovati u zadnjih 25 godina rock muzike. Oni su vise manje zaokupljeni mentalitetom I ideologijom koja svojom slicnoscu podsjeca ponajprije na sviranje u Cavern Club(u) iz 1966. Njih slusat ili gledat izgleda otprilike kao da vas je vanzemaljac strefio kinetickom preciznoscu svoga lejsera pa pritom uzviknuo : “Gotov si ! Pprijatelju moj ti si moj i nema vise bjezanja!” Cinjenica je da su sve tri spomenute grupe odlicne, svjeze ,k v a l i t e t n e, ali najvaznije je to da ,bez obzira sto otvoreno priznaju da su pod utjecajem mnogih bendova iz ‘60-tih i ‘70-tih , oni nisu KOPIJA tih istih bendova vec su ,cak sto vise, vrlo originalni ,SVOJI. U mom nedavnom interview koji sam radio s Bo Diddley(em) on je upravo poslao takvu poruku mladim ,dolazecim bendovima govoreci da treba da budu originalni i svoji, I vjerovatno bi se I on slozio s ocjenom o The Strokes,The Hives I The White Stripes… Od sve tri spomenute grupe nekako mi The White Stripes najvise leze k srcu. Vidio sam ih uzivo na dva koncerta, i imali su ispunjenu dvoranu, i taj iskren i sirov zvuk koji mozete pronaci na njihova tri cd je ista stvar koju ce te dobiti ako potrosite novac za kartu za njihov koncert. Dolaze iz Detroita ,iz grada koji je konacno ,nakon zabokrecinom ispunjenog dugog sna od nekih dvadeset i kusur godina , poceo da se budi…Da postaje ponovo bitan centar rock muzike u USA. Grad koji je svojevremeno dao The Stooges i Iggy Pop(a), MC5, Motown, najzajebanije radio DJ-eve,itd,itd,…konacno je na scenu izbacio jos jednu kvalitetnu rock grupu: The White Stripes. Dal’ su brat i sestra,dal’ su ozenjeni,dal su razvedeni, sve to doista nije bitno. Ono sto je bitno za dva clana grupe The White Stripes je cinjenica da i Jack White a i Mag White jos od svog prvog cd iz 1999. ne odustaju od svojih ideala i muzickog izraza ni za stopu. Recimo, da je Josip Broz Tito danas ziv pa da mu kojim slucajem padne na pamet da uzvikne: “WHITE STRIPES MORAJU PASTI” ,sve su sanse da bi izgubio tu bitku. Imaju origanal glas, zvuk gitare ima dosta zvucnih slicnosti s cviljenjem najistaknutijih blues gitara iz povijesti delta blues epohe a sve mu se tome dodao onaj “dodir bijelog covjeka” kao sto to nekada davno,u kisnoj i depresivnoj Engleskoj, ucinise The Yardbirds i The Animals. Oni su ujedno grupa koja doista iskreno vjeruje u cinjenicu da ih je Bog stvorio da sviraju malo vise za raju a malo manje za novac. Naravno,novac im je bitan ali novac u njihovom slucaju ,ako je vjerovati Jack(u), nije dovoljan razlog da se upuste u kurvanje s njihovim muzickim korijenima, te da se daju onome ko da vise. Neki mudri ljudi bi rekli:”Svako ima svoju cijenu”. Ja se nadam da ce trebati duze vremena prije nego li The White Stripes odrede svoju cijenu. Nego cekajuci na tu “licitaciju” The White Stripes su pripremili i njihov cetvrti album koji bi trebao da se zove Elephant. Inace malo ljudi zna da je frontmam Jack White zapoceo svoju muzicku karijeru kao country bubnjar sto mu sada pomaze oko kreiranja pjesama za film Cold Mountain koji ce za glavnu temu imati americki Civilni Rat. The White Stripes imaju narocito veliku podrsku u profesionalnom dijelu I liku gospodina Ben Edmonds(a) koji je US Editor britanskog muzickog magazina MOJO. Inace covijek je narocito zagrijan za cijelu detroitsku rock scenu ,te je I autor nekoliko knjiga od kojih svakako treba izdvojiti biografsku studiju o grupi MC5. Dakle ovaj, ne bas mladac, mi je u telefonskom razgovoru od prije nekih 5-6 mjeseci preporucio da obratim paznju na jos jednu “garaznu” grupu iz Detroita : “Detroit’s Cobras”… Jack White ih je takodjer spomenuo u nekoliko posljednjih interview(a) govoreci o njima u superlativu I najavljujuci ih kao prijatelje I narednu veliku stvar koja dolazi iz Detroita. Sav ovaj hip oko ovog neo-garage rock pokreta ,zasigurno ce dovesti i do pojave grupa koje doista nisu nista drugo nego blijeda kopija-kopije! Vjerovatno nece bit’ potrebno dosta mudrosti I otvorenih usiju u prepoznavanju takvih. Ti klinci ce morati shvatiti da doista i nije nekakav veliki fol otici u prodavnicu i kupiti albume (cd-ove) Kinks(a) ili Stones(a) i samim tim postati punopravni clan ovog garage rock pokreta… Jednostavno,cijeli fol nije u tome da se kaze prica od nekoga drugoga,niti da se isfurava na neciju drugu garderobu. Uvijek se korisne stvari mogu nauciti imitirajuci Chuck Berry(a) ili Bob Dylan(a) ali fol je da ,u odredjenom trenutku i periodu ovog muzickog odrastanja , pjevaju SVOJ blues. Zoran Misetic Pittsburgh,USA Summer of 2002 |
- 01:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Intervju s Bo Diddley ( verzija na engleskom jeziku )
Objavljeno u americkom magazinu "POP ENTERTAINMENT" (www.popentertainment.com) Bo DiddleyYou Don't Know Bo by Zoran Misetic Bo Diddley was the only child of Ethel Wilson and Eugene Bates, born as Ellas Bates on a cold December of 1928. He had three half brothers and one half sister. He was adopted by his mother’s cousin, Miss Gussie McDaniel. During mid 1930’s the whole family moved to south Chicago, where young Bo began to study violin under Prof. O.W. Frederick at Ebenezer Missionary Baptist Church. For twelve years he studied violin and even composed two concerts for the instrument. His half-sister Lucille bought him his first guitar for Christmas in 1940. From that moment on, he became Bo Diddley, a nickname from friends while attending Foster Vocational High School at Chicago. The newly named Bo D., who was blessed with musical rhythm, was living and being between church walls. At the same time, he was transforming all he has learned into his own musical vision. “I play guitar like I play a drum…”, he says, trying to explain his legendary “Bo Diddley Beat.” Soon enough, he had his first group, The Hipsters. Here Bo clearly navigates his road for the future. He earned the title “The Originator” and became known as of one of the most important figures in rock 'n’ roll music. At that time, not only did Bo begin evolving into a phenomenal musician, but the group began to take on a far more professional and serious tone. Jerome Green joined the group in 1950, and even today Bo says that he was one of the best musicians that Bo Diddley shared a stage and studio with. A year later another member, Billy Boy Arnold, joined the group, with his harmonica, which would fully establish the sound of The Hipsters. After more than ten years of playing on the streets and clubs of Chicago, Bo Diddley finally got a chance to record two tracks “Uncle John” and “I’m a Man.” In 1955, the two tracks end up in the hands of Chess Records, who suggested that Bo change the title of “Uncle John” to something more personal. Bo went back to the studio to re-record the two tracks, which came out as a double A-side single “Bo Diddley” b/w ”I’m A Man.” Decades went by and his songs were recorded by The Rolling Stones, The Animals, Manfred Mann, The Kinks, The Yardbirds and many others. Bo Diddley jammed on records with both Chuck Berry and Muddy Waters. His classic version of the song “Who Do You Love” became an inspiration to many artists, including The Doors, Bob Seger, ZZ Top, and even Elvis, who spoke of Bo Diddley as one of his key influences. He had the honor of playing for the President John F. Kennedy, Jr. He was a sheriff in the small city of Los Lunas, New Mexico. Bo tried acting. In 1976 he toured with The Clash on their famous U.S. Tour. Paul McCartney's version of Bo’s “Crackin’ Up” was on his Live In The Soviet Union album. In the 80’s Bo was admitted to the Rock N’ Roll Hall of Fame and also participated in the Live Aid concert. After a long hiatus, Bo came out with the excellent 1996 album A Man Amongst Men which featured Richie Sambora, Jimmy Vaughan, Ronnie Wood, Keith Richards, Billy Boy Arnold, Johnny Guitar Watson, and the Shirelles. This one-hour interview took place after a show in Buffalo, New York. I was interested in what Bo Diddley, now in his late 70’s, looked and sounded like. A little before Bo Diddley and his band finished up their part of the show, we were led to Bo Diddley’s mini bus. Fifteen minutes later, I was sitting with Bo Diddley. Who exactly is Bo Diddley? Bo Diddley is my stage name. My real name is Ellas Bates. In the books it says that you were born in 1928 in Mississippi… Yes. I was, but when I was seven or eight we moved to South Chicago. Did the seven-eight years of experience in Mississippi influence you to become a musician? Maybe the influence of that Delta Blues Sound? Nooooooo, I didn’t bring any musical influence from Mississippi. Many journalists confuse that with my music. I grew up on classical music when we moved to Chicago. I started to study violin under Prof. O.W. Frederick and from 1940s to 1950s guitar wasn’t in my musical plans. What was it like being a black musician in white America in the 40s and 50s? Hard. That’s the time we called the Time of Ignorance. Everything... even music... was viewed and appreciated through color of skin. That’s the lowest and dumbest thing that can happen to a man. But it could happen to anyone. Just like today’s world is messed up, and just like today no one has any idea what is happening and what will happen, that’s how it was in 1950’s. Even then, I still had no idea what was happening. I didn’t understand anything about all those parts. I never asked myself WHY? As a young man, I always thought that’s the way it has to be. We knew that the older people talked about it, but the kids didn’t know what’s going on. We remembered parts, but we never knew to put it into the real context of racism. Even today, unfortunately people have the wrong idea by which someone’s child can’t play with other kids just because of their nationality or color of skin… But finally when I realized what was going on, that experience brought me a lot of pain. Man finally has to understand that we all live on this planet… living one relatively short period of time. And in that time living in hatred is nothing but complete madness. At what time did you get the support of white musicians like Buddy Holly, and did that help for you to be seen in the media, to be better paid? No. None of that helped. I don’t want to go into this because sometimes speaking about that can become wrongly interpreted and I really do not want to comment. At this time Little Richard would go on to say that Elvis… I am not Little Richard and I do not want to comment on his statements but surely everything he said about Elvis is true. I loved Elvis and all he was doing, but he didn’t go through anything black Rock N’ Roll Musicians went through. The fact is that Elvis didn’t start this whole thing. We were the ones who opened the door to Rock N’ Roll music. Elvis was fantastic but he always came three years before me. Three years in musical term is a fairly long period of time and speaking of money I surely didn’t make it selling my records. Lots of others got rich on my account, and by some logic I should now have six million dollars in my bank. I should but I don’t. That’s why I’m still working today. So no support of white musicians helped me to get better paid. In the 1950’s you met Chuck Berry. Was that set up through management or was it something that simply happened? Since the first moment when I came to Chess Records I met and befriended Chuck Berry. I see a guy playing guitar and is about to record material almost the same way that I wanted to do. That was enough for the two of us to become friends. In 1956 and 1957 you became a recognized name in the US top charts… At that time I stayed on the charts for six months. Longer than Elvis Presley. And that I was a black musician was never publicly announced. But, I never hated anyone over that. Then I decided to ignore all that because it was all stupid. Then I started to meet people that started saying that it shouldn’t be like that. Then the same people began telling me how it should be and I was really confused. Finally when you try to ignore things, and then you open your eyes and you realize what’s going on. Its like passing by the same person every day. Not realizing they are holding a snake. You pass by the person and don’t notice them. Then one day you notice they have a snake in their hand and you yell, “Hey, this person has a snake in their hand. This person is dangerous” This type of situation is always around us. Its just necessary to pay attention. Speaking of a message, one of the songs you performed today was “Kids Just Don’t Do It”, from your last album. Through this song you send a positive and direct message to the younger crowd, that drugs and crime aren’t solutions to their problems. Of course, it’s all very simple. Drugs are a big evil in the African American community. Criminal is no less an evil. Drugs lead to criminal. Its not pointless when I say listen to your parents! They have life experience and they wish you good. It’s sad that today’s DJ’s do not play songs with positive messages, which is the case with my song. What is your opinion about today’s radio conglomerate in the USA? Horrible… Pathetic… Radio stations in most cases are ignorant of the roots of Rock N’ Roll. Towards people like me, who have made it possible for kids these days to have their own rock n’ roll outlet. Today I wouldn’t be able to come on the stage and play something like kids following hip hop and rap culture. I can’t because that’s not me. At the same time I can understand those kids, because this is their time. Their way of musical expression is OK. That doesn’t mean I agree with their generation, much like the generation before me didn’t agree with my song, “I’m A Man.” They simply didn’t understand much like I don’t understand today’s rap music. There are too many dirty things and mainly because of quickly getting money, and marketing stuffed into rap music. Why should a six-year-old girl be exposed to dirty stuff? That’s something that’s played 24 hours a day on these radio stations that should be promoting a bright future for African American community. It’s really sad. The little girl is like a tape recorder. She simply hears all the negative messages and memorizes them… then that comes to a conflict. You as parents try to educate your child, ensure a solid future, explain what’s good and what’s bad, while from the other side the media bombs the child with all the negative messages. You don’t want to feel like a dictator. These are all important things that we all need to talk about and pay attention on what’s going on. Can Bo Diddley change such a situation? An individual, and that also means me, can’t do a thing. However, an organized group of people can make a change. It's the same as if one man stands in front of a store. Until one day that man throws a brick into the window of the same store. And then people from the store look out to see what’s happening. Of course, if there was a big group of people in front of the building, there would be no reason to throw the brick through the window because there would already be a crowd of people. Then, there wouldn’t be a fear of getting called dangerous and violent. All that is necessary to yell, to be loud, and in that way get attention. That’s when things begin to change. I’ve noticed that you have no room in you for hate and violence. Are you a religious person? I’m religious as much as I need to be able to recognize good from evil. If you’re asking me if I go to church, then I would have to say that I’m not in church that often. One of my brothers is a preacher in a little church In Mississippi. I chose my path to be Rock N’ Roll music. That was my decision because, it seems to me, that I have done a lot of useful things for this country and more. Let’s talk about your European Experience… Oh, I love Europe. My first visit was in ’62 from the beginning I was received very well. That was true with other black musicians beside myself like Miles Davis, Charlie Parker, etc… Because of that I see this European hunger for things tied to jazz, Rock n’ Roll… The whole American pop culture. For example, at that time had just an one-hour show, which aired late at night, that played only rock music. So BBC only gave them one hour, but the public was simply hungry for not only rock music but everything that was coming out of USA. I remember a really funny thing that happened while I stayed in London at the time. We went to this restaurant to eat and I tried ordering a hamburger but the waitress had no idea what I was talking about, what I was ordering. Then I told her to give me some ground beef from the grill and two pieces of bread and some mustard, at which point she started arguing with me that they had no such food on their menu and that she couldn’t do that. Of course, everyone with me couldn’t wait for me to make that famous hamburger. That means you're responsible for introducing the hamburger to Europe? Ha, Ha, Ha,… I guess it sounds that way. But speaking of Europe, something that was especially interesting is that I didn’t notice even a bit of racism. Maybe more nationalism but not racism. From your perspective now, does either USA or Europe look different? Something that we have today is, so called, dependents of authority. I like to call them authority junkies. If the domination of this type of junkies continues, then chances are that the entire humankind will be responsible for the disappearance of the planet we’re living on. Still the strongest destructive force is yet uncovered, but unfortunately, humankind is on the way to discover it. Along that, when you add the element of violence, one doesn’t have to be too smart to see what kind of future is waiting for us. Technology went too far ahead of our time, and I’m afraid that the same technology will destroy us. Just look at mobile phones! A harmless tool of communication, which in hands of an evil man can very easily become a dangerous weapon. This person can activate a bomb from a completely different continent by just one call. Speaking of these things, how does Bo Diddley see America after September 11, 2001? Hate. Hate and Fear. Even today we’re scared to death. It’s all very depressing. I’m just interested if the authority junkies are wondering why [there is] all this hate towards us? Somebody did something bad sometime, and that someone decided to take their revenge on us. We have to find the person responsible for this or that reason all this is happening. Ignoring problems is a dangerous issue in our society. Just look at how much food we throw away. In my religion, in the bible you can read about David and Goliath. David toppled Goliath just using a sling shot. Today we are Goliath and some small insignificant person is hiding and we can’t find him. How is that possible? With all our technology we are unable to find this small guy! This simply has to end. This has to stop terrorism for the future of human race. We felt terrorism in our land. Tomorrow it can happen in some other land, to some other race. The whole world is confused and they’re starting to put up a new Berlin Wall. To prevent that from happening we have to be able to understand one another. We have to learn how to speak to one another. Because we can’t solve problems with bullets and bombs. It’s the worst thing when man loses his dignity. Why do we still have homeless and lost people in such a rich land like USA? We have them because some are lazy and don’t want to work. We see them and give them a few dollars and have a feeling we just helped someone. In fact it’s the opposite. If a person is healthy then they can work… clean windows, picking up trash. So they can earn money for life. Man needs to have dignity. Why can’t we hear and see you more on American media? I will soon be working on a project called Bo Diddley Speaks. It will be in a form of a DVD and I will simply be speaking about the events that are happening in the world today. It will be interesting to do that. Who helped develop your morals? My mother. And you know how she did that? She never used the words “time out,” like some parents do to their kids today. My mother would say, “Time out until I get a twig so I can smack your butt.” Ha ha ha… That’s when I had my first lessons in morality. When your mother dies you’ve lost your best teacher and best friend. What is your message for young boys and girls who are practicing their guitars in some basement or garage and thinking about being stars some day? To practice, but be original. To not copy. To come up with something different. To be themselves. After the interview with Bo Diddley I remembered a text, long time ago, written in one of music magazines. The text explained possible period of global nuclear war; “…and then, quite possibly, from the rubble, a man with one tooth in his face would come out, plug his guitar into the amp and sing, 'It’s Only Rock N’ Roll But I Like It.'” There is nothing else to say but to hope that, the same one toothed guy with the guitar in his hand will be someone with the same personality, soul, and morality as Bo Diddley. Zoran Misetic , Summer of 2002. in Buffalo, NY |
- 00:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
PRICA O ZIMI
|
Kao mali djecarac , sjecam se da je zima imala svoje lice, svoje ruke i noge. Zima je dolazila nekada u Studenom i zasigurno bez dvoumljenja u Prosincu. Sjecam se mirisa pecnice na naftu koja se nalazila u nasoj "primacoj" sobi. Stavili su je tamo mnogo prije nego li ce i nasa kuca, u ulici Djure Djakovica broj 4, dobiti , bas kao skoro i cijela Zenica, parno grijanje . "Parno" nam je doslo u kucu zahvaljujuci velikoj Zeljezari, s cijim sam obojenim smogom odlazio na spavanje i ciji miris mi je ispunjavao nosnice dok sam pokusavao ujutro da otvorim moje krmeljave oci. Kazu da su djeca nespremna za zivot. Jedino na sto su djeca skoro po pravilu uvijek spremna ,jest' igranje. Zima u Zenici je imala svoje cari bez obzira sto bi nam svjez snjeg samo za dan il' jedno popodne, postajao crn i neprihvatljiv za grudvanje. No, kako se trebalo prilagoditi novonastaloj situaciji, mi bi smo kao klinci nastojali s svojim vunenim rukavicama da skinemo s snjega taj crni sloj, pa smo onda unezvjereno grabili bijeli sloj snjega prije nego li nam ga Zeljezara ponovo "ukrade". Miris. Milsim da mi je nekako najvise u uspomeni ostao miris snjega... Valjda kada odrastas u gradu Velike Zeljezare svaki miris koji nije miris koksa postaje zanimljiv i prihvatljiv. Nekako s zimom i prvim snjegom djeciji crveni obrazi i promrzli prstici u mokrim rukavicama bivali su neotporni na svjezinu i ostrinu koje samo gospodja Hladnoca moze da ponudi. Sankanje. Oh, da,da...Sankanje je bilo takodjer vrlo interesantno iskustvo. Sve kuce u "A" Naselju imale su poprilicno velik podrumski prostor. Svako proljece Zijo,Predo,Amne,Bojan i Srdjan provodili bi dane i noci izljepljujuci filmske plakate i postere i slicice rock grupa . Ovo "posteri i slicice rock grupa" iskidali bi nespretnim trzajem iz korica "Dzuboksa", "TINE" i njemackog lista "BRAVO". Umivali bi mi te podrumske prostore i pretvarali ih u nama najdraze disko klubove na Svijetu. E,kada bi zima pokucala na vrata , onda bi se podrumi vracali svojoj pravoj funkciji;"cuvanju skrivenog blaga". Da , upravo tako. Ja sam podrumski prostor ,natrpan kojekakvim iznosenim i vise neupotrebljivim stvarima koje su nekada davno pricinjavale veliko zadovoljstvo za vlasnika istih, smatrao mjestom na kome se nalazi blago koje ceka da bude otkriveno. Moje "podrumsko blago" je bilo zapravo "blago" mojih susjeda koji su zivjeli iznad nas u istoj kuci. Cika Bosko i teta Lepa Marilovic. Stariji su bili jos dok sam se ja ucio kako zivjeti djecacki zivot u dobi 7. Njihov podrum je od naseg dijelio tzv." zajednicki prostor".Stariji su taj prostor zvali "ves kuhinja". Meni je taj izraz bio vrlo zagonetan i nejasan jer, Boze moj ,imali smo i kuhinju s stednjakom a i u kupatilu nam se nalazila Gorenje masina za pranje rublja pa mi onda nikako nije jasno zasto bi neko dio podruma odredio da bude "ves kuhinja" . Mnogo godina kasnije, s malo vise mudrosti u mojoj glavi, shvatim da su sve kuce u "A" Naselju napravljene odmah po zavrsetku II Svjetskog Rata, te da su pravljenje uz fizicku i znalacku "pomoc" Njemaca koji su se nalazili u KPD-u kao ratni zarobljenici. Medju njima je bilo dosta inzinjera i arhitekata tako da su u svome projektovanju "A" Naselja vidjeli i malu sansu da ponovo osjete nesto sto su oni zvali svojim domom. Dakle, po tom "njemackom uzoru" napravljena je i moja kuca s svojom "ves kuhinjom" u podrumu. Kazu da , su u Njemackoj pravili s pocetka stoljeca takve kuce koje bi u podrumima imali velike kazane uokvirene pravom crvenom ciglom i iz kojih bi se pravom crtom izvlacio dimnjak sve do vrha krova. Vatra bi se lozila u tim kazanima a ljudima bi koristenje te vrste energije bilo ostavljeno na njihovu odluku. Neki bi koristili ugrijanu vodu u kazanu za spravljanje hrane a neki bi opet istu koristili za pranje rublja. Zato i taj naziv;"ves kuhinja". No, dobro. Kao sto vec rekoh moja prava podrumska misterija odnosila se zapravo na podrumski prostor mojih susjeda ,cika Boska i teta Lepe. Iza vrata s drvenim resetkama ja bih znao do iznemoglosti da buljim u njihov podrum. Sve je bilo uredno. Na svome mjestu. Nekoliko velikih kovcega u desnom kutu prodrumske prostorije dovodili su moju mastu o "izgubljenom blagu" do ludila ... Na zidovima, koje su kao po kakvom nepisanom pravilu,Marilovici skoro svake jeseni krecili dok je vani temperatura jos uvijek takvo sto osiguravala, nalazilo se mnostvo starih drvenih skija, jedne prekrasne skoro antikne saonice , i mnogo vezova za skije. Cinjenica da sam ja iz moje perspektive, a govorimo o 1972. godini zagledao ove stare skije i saonice koje su pripadale vise 1930-tim - 1940-tim vremenima nego mojoj 1972. godini ,je samo jos vise cinila ovaj podrum Marilovica zagonetnim i spremnim na "otkrivanje". U svome pokusaju da "otkrijem magiju" podruma Marilovicevih, napravim veliku odluku zbog koje me je otac "pocastio"velikom samarcinom. Kako mi nije polazilo za rukom da se provucem kroz drvene resetke na vratima te kako mi nije ni palo na pamet da pokucam na vrata Marilovica i da ih jednostavno upitam za objasnjenje o dva sanduka i skijama koje su ukrasavale zidove njihovog podruma,ja odlucim da otvorim mali podrumski prozor na njihovoj strani podruma te da se kriomice uvucem u isti na svom istrazivackom pohodu ka otkrivanju podrumskih misterija. Duga prica tu biva kratka...Prozor sam uspjesno otvorio ,pokusao se provuci i naravno...zaglavio. Niti sam mogao naprijed, niti sam mogao nazad. Naravno moje panicno plakanje i urlikanje privuklo je moga oca Antu da proviri na prozor i vidi sto se to zbiva napolju. Nakon sat vremena provedenih u razmisljanju najmanje 20-tak susjeda cija testera je idealnija za zeljezni prozorski ram , konacno su me izvukli iz vrlo nezahvalne situacije "cuvara prozora u zimskom periodu". Kasnije sam vidio oca u razgovoru s Marilovicima kako samo klima glavom i ponavlja poput pokvarene gramofonske ploce ;" Uvjeravam vas gospodjo Marilovic da se to nece vise ponoviti." Dakle, poslije te moje djecije znatizelje ja sam se posvetio mojim sankama kupljenim u podrumu ali ovoga puta u podrumu Robne Kuce "Nama". Nase sankanje se uglavnom desavalo ma maloj uzvisici koju smo mi ponoisno zvali brdo. "Brdo" se nalazilo odmah iza zgrade koju su svi zvali "Zgrada S Buticima". Dakle, iza te zgrade prvo je isao jedan parking a onda se to brdasce spustalo do naseg nogometnog i svakakvog drugog terena. Zimi bi sve bilo prekriveno ,barem tih nekoliko sati ,bijelim pokrivacem koji bi sakrivao parking i nogometni teren i poput kakve elegantne zenske figure pretvarao tu uzvisicu u BRDO a nas u skijase i sanjkase ozbiljnih namjera. Ustvari , mi smo vise zamisljali da se vozimo na “bobu”. Uzmemo zalet od nekih desetak metara i trkom na kome bi nam zavidjela i najveca imena iz svijeta atletike , dodjemo do ivice nasega Brda I onda….zuuuuuuummmmm. Sve se svodilo na to tko ce dalje da ode s saonicama. Pripremali bi te nase saonice i po 15-tak minuta prije nego li bi natjecanje pocelo. Metalni dijelovi nasih saonica bili bi podmazani do savrsenstva voskom svijeca koje bi smo otudjili bespravno iz ostava nasih domova. Da bi doista napravili “brzu stazu” bilo je posve za normalno da se jednostavno ,noc prije, pozabavimo zalijevanjem vode po istoj tako da naredni dan dobijemo stazu na kojoj bi nam i Planica zavidjela. A onda , onako izmoreni i mokri od snjega cija nam se hladnoca vec uveliko uvukla u kosti, mi bi odlazili do Tahiroviceve slasticarne ne zbog kolaca vec zbog cinjenice da je odmah do slasticarne bila i ova mala prodavnica u kojoj su se prodavale orasnice, kospice, i nama narocito bitno, przeno kestenje. S przenim kestenom, promrzlim rukama i crvenim obrazima zima je imala smisla . Zato se i dana danas sjetim tih malih epizodica iz moga zivota i po pravilu me uhvati ludilo nostalgije. Danas, u toplini doma moga, daleko, s drugu stranu Oceana gledam jednu drugaciju zimu . U ovoj zimi ne osjecam da sam dio slike a i nosnice mi se ne bore s onim mirisima iz zima djetinjstva moga. Istina , snjeg je vise i duze bijel…A sto cemo…Vrijeme ide dalje i valjda ce i ove zime nekome biti nostalgicne…. Valja ici spavat’… Noc je i vani je sve bijelo. Zoran Misetic, Pittsburgh, 12/31/04 |
- 00:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ABOUT ZORAN MISETIC
As put by the modest Zoran, "this is short biography of not really short man." Zoran Misetic was born 1965 in former Yugoslavia. He had his first article published in the rock magazine, Dzuboks, when he was just 12 years old and was hooked on journalism and the music scene ever since. Zoran has worked for a variety of newspapers, radio stations, and even television in his ongoing career. From 1985 through 1990 Zoran attended the University of Zagreb. During that period he spent more time surrounding himself with political dissidents, rock musicians, and writers from Croatia than attendning classes. Involvement with the student political movement brought Zoran behind the microphone in a few very popular radio stations where he interviewed myriad of interesting people, including Joan Baez, brittish-reggae group UB40, Spandau Ballet, and major political figures in Yugoslavia. In 1990, Zoran invested his own money and launched Eastern Europe's first privately owned radio station, RADIO CD. Unfortunately, just one year after opening the successful radio station, Zoran and his family were froced to move back to Zagreb due to the outbreak of war in that part of Europe. From there, Zoran worked for Washington D.C.'s Voice of America as a war correspondent. In 1993 Zoran was commended by the Belgian Peace Organization and won the International Award, Pen of Peace, for independent journalism. In 1994, after moving his family to the USA, Zoran continued to conduct interviews and write articles for various European magazines & newspapers, including "Morning News" and "Rock Express". Zoran and his wife Diana host interviews and roundtable discussions at LBD with numerous pop culture icons like Burton Morris (artist), Bo Diddley (blues musician), Miky Dolenz (The Monkeys), Glen Matlock (Sex Pistols), Flogging Molly, etc, etc. Check out the Pop Culture @ LBD Section for pictures and exclusive interviews. ---------------------------------- MIŠETIĆ Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Miše odnosno Mišeta, jednog od naših oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Mihovil (Michael), što znači "koji je kao Bog." U Hrvatskoj danas živi 410 osoba s prezimenom Mišetić (Brač, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Istog jezičnog postanja su i prezimena: Miše (580, Trogir, srednja Dalmacija), Mišerda (Split, srednja Dalmacija), Mišerić (110, Velika Gorica), Mišeta (100, Duborvnik, Omiš, Istra), Mišević (150, Imotska krajina, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Mišetići su noviji stanovnici Muća Donjeg; doseljenici s otoka Brača. Danas u Muću Donjem žive jedna dvočlana obitelj tog roda. Brački Mišetići nekoć su imali i plemićku i pučku granu. U Hercegovini ( Ljubuski, Vitina,Grabovnik ) zive Mišetići koji su zapravo doseljenici u te krajeve iz Dalmacije (Brac i Trogir) i jedna loza Misetica je nastala tako sto je prezime Miše postepeno postalo Mišetić. Nakon II Svjetskog Rata (s pocetkom 1960tih) jedan dio tih Hercegovačkih Mišetića je zavrsio i u centralnoj Bosni (Sarajevo i Zenica) a drugi dio je migrirao u Zagreb. U dodatku popisa bračkog izvornog plemstva iz 1657. godine nalazi se obitelj Matijašić, međutim u selačkoj (Selca) matici spominju se Mišetić vulgo Matijašić, pa se može pretpostaviti da se radi o dvama jezičnim inačicama istog prezimena. U Reformacijama Statuta iz 1420. godine spominje se sudac Missetich Joannes Petri. Nalaze se također i u popisu vlasnika gornjoselskih pašnjaka 1589. godine. U ispravi od 18. ožujka 1228. godine iz bračkog mjesta Spliske spominje se Mihovil Mišetić pokojnog Šimuna kao jedan od nosilaca vlasti u naselju Škrip. Među sedam obitelji koj su preselile iz Škripa u uvalu (luku) Splisku nalazi se i obitelj Mihovila Mišetića, a doseljenici su uz dopuštenje svjetovnih i crkvenih vlasti utemeljili naselje Spliska, sagradili crkvu posvećenu Svetoj Mariji, osnovali bratovštinu s nazivom „Na čast Bogu i njegovoj majci“ i priredili tri bratinska groba. Tada je Mihovil Mišetić izabran za jednog od ukupno dvojice skrbnika nove crkve u Spliskoj. Među bračkim pučanima (ordine popolare) koji su 26. siječnja 1574. godine primili sol, te u popisu u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju 1625. godine, upisani su na području Škripa i pučani s prezimenom Mišetić.
Tekstovi i intervjui objavljeni u "MONITOR" ili Da Bogda Crk'o Rock 'N' Roll
http://glazba.monitor.hr/ INTERVIEW WITH "HOT HOT HEAT" (srpanj 2004.) INTERVIEW WITH "BURNING BRIDES" (svibanj 2003.) INTERVIEW WITH GLEN MATLOCK FROM THE SEX PISTOLS (ozujak 2003.) INTERVIEW WITH JOHNNY CASH (listopad 2002.) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||