četvrtak, 26.06.2014.
Kritika (neo)liberalne ekonomije III: Filozofsko-teološka podloga
U prvom postu ove serije smo kroz povijesni pregled pokazali da liberalna ekonomija ne funkcionira. U drugom smo kroz ekonomske primjere pokazali kako ne funkcionira. Sada ćemo u trećem pokušati objasniti zašto ne funkcionira, analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se cijeli taj sustav temelji. Ovo smatram da je izrazito važno, jer danas u zapadnom svijetu ima i previše ljudi koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom. Poput, recimo, ovog tipa u SAD-u, a ima već i sličnih slučajeva i kod nas.
I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj bitci tržišta, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa čak ni sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog zakona. Kristovo "Ne možete služiti Bogu i pohlepi!" (Matej 6:24) nekako baš i ne ide ruku pod ruku sa "Greed is good!", motom neoliberalnog junaka Gordona Gekka, kojeg je Michael Douglas utjelovio u filmu "Wall Street". Niti se racionalni samointeres slobodnog tržišta baš primjećuje kad starozavjetni prorok grmi: "Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!" (Ezekiel, 34:2)
Katolički socijalni nauk formirao se u 19. stoljeću upravo kao reakcija na širenje liberalne ekonomije iz Engleske. Vrlo je znakovito da su među njegovim prvacima bila dva Nijemca: biskup Wilhem Ketteler i isusovac Heinrich Pesch. Prvi je bio "nevidljiva ruka" iza čuvene papinske enciklike Reruum Novarum ilitiga "O pravima i dužnostima rada i kapitala", koja se obično smatra temeljem modernog socijalnog nauka katoličke crkve. Sam je papa Leo XIII, koji je dao objaviti tu encikliku 1891. biskupa Kettelera nazivao svojim velikim prethodnikom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Drugi je pak bio profesionalni ekonomist koji je započeo karijeru kritikom slobodnog tržišta Adama Smitha. Pescha je kod Smitha naročito iritiralo što on pokušava ekonomiju opisati nekakvim univerzalnim, prirodnim zakonima, kao da je tu riječ o gibanju planeta a ne o ljudskim djelatnostima, temelj kojih moraju biti moralni zakoni.
Ti pioniri katoličkog socijalnog nauka bili su također izrazito zabrinuti zbog širenja marksizma u Njemačkoj, koji su vidjeli ne kao protivnika ekonomskog liberalizma, nego kao nešto što iz njega nastaje. Liberalizam i marksizam za njih su bile naprosto dvije strane jednako pokvarenog novčića. Ako su postavke liberalne ekonomije istinite, rezonirali su oni, marksizam onda nužno slijedi. Napokon, i Smith i Marx utemeljili su svoje sustave na filozofiji posve bezdušnog materijalizma, reducirajući ljudska bića maltene na životinje koje samo slijede bazne nagone i djeluju pod pritiskom izvanjskih sila. Ali ono što je bilo još očitije - barem u ona vremena dok je teološko znanje bilo u boljem stanju nego danas - jest da se u liberalnoj ekonomiji katolicima pod znanost zapravo prodavao protestantizam. I tu je bila srž problema!
Kada je Reformacija planula u 16. stoljeću, glavno teološko pitanje raskola između katoličke crkve i prvih protestanata bilo je: što točno treba za čovjekovo spasenje, dobra djela ili vjera u Boga? Katolici su oduvijek vjerovali da je potrebna neka kombinacija i jednog i drugog. Protestanti su, međutim, smatrali da samo vjera spašava, a da ljudska dobra djela nikako ne mogu čovjeka opravdati pred Bogom. To je prvo načelo protestantske teologije, Sola fide ("Samo vjerom").
A ako ljudi sami ne mogu sami učiniti apsolutno ništa da se spase, to onda automatski vodi k vjerovanju u predestinaciju, tj., predodređenost. Jer, ako je jedini faktor u spasenju samo ono što se Bogu hoće, a Bog je svemoguć i sve zna, onda je već unaprijed određeno tko će se spasiti a tko neće. Dakle sve je podređeno jedino Božjoj milosti. To je drugo načelo protestantizma, Sola gratia ("Samo milost").
Treće je pitanje bilo tko ima pravo definirati što se u kršćanstvu uopće treba vjerovati. Katolici su oduvijek vjerovali da je to crkva, te da se Biblija ne može interpretirati van tradicije crkvenog učiteljstva. Protestanti su međutim smatrali da je Biblija sama po sebi jedini autoritet, te da ju svaki vjernik osobno može čitati i interpretirati kako se njemu čini ispravnim. Ovo se načelo zove Sola Scriptura ("Samo Pismo") i dovelo je do toga da su prvi protestanti koji su se bunili protiv crkvenog autoriteta - kao recimo Martin Luther - pod stare dane doživjeli da se već treća generacija protestanata buni protiv onih koji su se pobunili protiv njih.
I četvrto načelo protestantizma jest Solo Christo ("Samo Kristom"), koje veli da je Krist jedina spona između Boga i ljudi i da je crkva sa svojim svećenstvom posve nepotrebna. Ovo naravno znači da ni sakramenti koje to svećenstvo dijeli nemaju nikakvog smisla, što u konačnici vodi tome da glavnina protestantskih sljedbi ne poznaje ispovijed. Jer nema nikakvog ljudskog čina kojim bi se ljudi mogli opravdati pred Bogom, pa prema tome u protestantizmu ne postoji nikakva definirana metoda za oprost grijeha.
Preslikajte sad ova četiri protestantska načela iz teologije u ekonomiju i dobit ćete liberalni sustav Adama Smitha. U tom sustavu, ljudska dobra djela ne znače ništa: nema nikakve garancije da će ljudi svojim radom osigurati prosperit (Sola fide). Neki će uspjeti, neki će propasti a to u konačnici ovisi samo o milosti i nemilosti tržišta (Sola gratia). Ne postoji nikakav autoritet, nikakva tradicija, nikakva zajednica, samo hrpa atomiziranih individualaca koji svaki za sebe interpretira stanje na tržištu i onda se vođen vlastitim interesima sukobljava sa svima ostalima (Sola Scriptura). Nema nikakve ljudske regulacije (svećenstvo), nikakvih strukturalne pomoći u tom sustavu (sakramenti) i, naravno, oprost dugova (ispovijed) je nezamisliv.
Da je protestantska teologija stvorila sustav liberalnog kapitalizma, ustvrdio je još njemački sociolog Max Weber početkom prošlog stoljeća. Samo za razliku od Webera, koji je i sam bio kalvinist pa logikom "svaki cigo svoga konja hvali" smatrao to nečim jako dobrim, ja baš nisam siguran koliko to služi protestantima na čast. Sam Jean Calvin u 16. je stoljeću bio poznat kao zagovaratelj lihvarenja: jest da je u Bibliji zabranjeno, pisao je, jest da vodi u prevaru koja vodi u tiraniju, ali što ga ne bi tu i tamo probali? Prvi kalvinisti bili su mahom švicarski bankari koji su smatrali da Bog mrzi sirotinju zato što je lijena i ništa ne radi, dok njih pak blagoslivlja bogatstvom zato što su predodređeni za spasenje. U Francuskoj je kalvinizam postao religijom feudalne oligarhije, kojoj su njegove anti-autoritativne, svaki-čovjek-za-sebe doktrine došle kao bogomdani izgovor za oružanu pobunu protiv monarhije. U Engleskoj je pak kičma protestantizma bila zloglasna Whig stranka, potekla od plemića koji su se tijekom Reformacije bajoslovno obogatili na pljački crkvene imovine pod Henrikom VIII. Do konca 17. stoljeća postali su toliko moćni da su mogli zbaciti katoličkog kralja Jamesa II i dovući si na vlast nizozemskog protestanta Vilima III Oranskog. Apolget te urote bio je otac liberalne filozofije (ali ne još i ekonomije) John Locke, koji je osmislio političku teoriju po kojoj je država zapravo samo društveni ugovor između hrpe pojedinaca, pa ako nam se ne sviđa kako funkcionira, lako možemo taj ugovor raskinuti a zemlju prodati strancu. Whigovi su zahvaljujući toj smjeni vlasti početkom 18. stoljeća uspjeli preuzeti British East India Company i osigurati joj državni monopol. Adam Smith bio je na njihovom platnom spisku, a prije nego se bacio u ekonomiju, bavio se etikom. "Nikad nisam doživio da ljudi koji se puno trude oko općeg dobra naprave puno dobrog!" cinično je zapisao u svom "Wealth of nations", otkrivajući tako svoj fatalistički mindset izrastao iz protestantske teologije.
I to je temeljni razlog zašto laissez faire ekonomija ne funkcionira: zato što se ne temelji na nikakvom znanstvenom, objektivnom, logičnom sagledavanju činjenica, nego na čistoj vjeri. Proponenti ideologije slobodnog tržišta naprosto žele vjerovati da je ona istinita, facts be damned! I ako se stvarnost ne poklapa njihovim vjerovanjima, onda je za to redovito netko drugi kriv: ili država koja se u sve petlja, ili komunjare koje sve upropaste, ili lijena sirotinja koja ništa neće raditi, bilo tko ili bilo što, jedino je sama ideologija uvijek nepogrešiva i bogomdana. To je čista pseudoznanost, poput kreacionizma ili vjerovanja u vanzemaljce i kao takva može biti vrlo, vrlo opasna. Istina, svaki čovjek ima pravo vjerovat štogod hoće, ali državna politka ne bi se smjela temeljiti na ničijoj vjeri, nego na nekim nacionalnim interesima i objektivnim činjenicama. Napokon, katolički vjernici - ili oni koji se predstavljaju kao takvi - trebali bi se valjda držati onoga što naučava katolička crkva, a to je katolički socijalni nauk: ne protestantske doktrine zamaskirane u znanost!
- papa Franjo, "Radost evanđelja"
