četvrtak, 23.02.2012.
Čuvaj se ekonomista i kad darove nose!
„Čuvajte se Grka i kad darove nose!“ To je, prema legendi, rekao trojanski vidovnjak Laokont, kada su Trojanci, nakon deset godina ubitačnog rata s Grcima, jednog jutra otkrili da se enormna grčka armada netragom povukla s njihovih obala, ostavivši im na poklon lijepog drvenog konjića. Umjesto da poslušaju Laokonta – koji je valjda imao neke kvalifikacije za svoj posao vidovnjaka - Trojanci su zaključili da je najpametnije što mogu učiniti jest porušiti dio svojih nesavladivih zdina, kako bi si kroz tu rupu mogli do centra grada mogli dovuć dvajs metara visoku konjičku statuu, poklon onih dragih Grka, koji eto, i kad spuše rat u kojem smo se deset godina klali, to pošteno priznaju, u pravom športskom duhu! Ostatak te priče vjerojatno je svima poznat.
Zašto ovo pišem? Zato što tijekom cijele ove godine, otprilike koliko i ovaj blog živi, u medijima su sve prisutniji glasovi mainstream ekonomista koji također napadaju politiku državne štednje i rezanja budžeta. Stiglitz, Krugman, itd. Zgodan je recimo ovaj tip, bivši zaposlenik Irske centralne banke, koji sada Grčkoj jako pametno savjetuje da bankrotira, dok je prije četiri godine u rodnoj Irskoj zagovarao da država jamči za bankarske dugove. Još je bolji Nouriel Roubini, jedan od najprekaljenijih financijskih mešetara s Wall Streeta, s impresivnim CV-em rada u svjetskoj banci, MMF-u i bogtepitaj kojim sve još ne institucijama imperijalnog kapitalizma, koji je preko noći postao miljenikom ljevičara, komunista i revolucionara diljem interneta, budući je očito ugledao petokraku na kraju tunela i onda izjavio da je Marx ipak, izgleda, bio u pravu. Možemo očekivati da će takvih preobraćenja na ekonomskoj cesti za Damask biti sve više i više u doglednoj budućnosti. No, kako nas slikoviti primjer s ispražnjenim trojanskim plažama uči, i takve dobre vijesti mudro je uzeti s cum grano salis te, u najmanju ruku, oprezno pokucati po konjičkom trofeju veličine omanjeg nebodera i pitati "Ima li koga?"
Generalno gledajući, rastuća prisutnost ovakvih glasova u mainstream medijima indicira da neko svjetlo razuma sve više i više nagriza posvemašnju pomračinu uma vladajućih elita. Nekakva je povijesna dinamika globalnih kriza ta da, kako se situacija postepeno pogoršava, dolazi do sve jačeg raslojavanja među redovima vladajuće oligarhije. Formiraju se splinter-grupacije koje još imaju dovoljno pameti za shvatiti da, ako kriza dosegne točku usijanja u kojoj ljudi izlaze na ulice s bakljama i vilama, dolazi do općeg entropijskog kolapsa društva u kojem će na kraju svi zajedno izgorjeti. Vladajuće kaste u svim režimima i svim razdobljima povijesti imaju tendenciju živjeti u nekom svom degeneričnom svijetu snova bez prevelike veze sa stvarnošću. No kada nužda natjera određene manje degenerirane pripadnike tih slojeva da polako počnu uviđati koliko je tanka nit o kojoj im opstanak visi, postaju puno raspoloženijima za razne prijedloge reformi ili unaprijeđenja postojećeg stanja, a sve u cilju izbjegavanja katastrofe koja bi i njih same progutala.
Surova je realnost ovog svijeta da je to vjerojatno jedino što omogućava prostor za nekakav stvarni napredak i poboljšanje cijelokupnog društva. Ne pali svaki put, budući je veći dio oligarhije često preglup da skonta kako je svjetlo na kraju tunela zapravo odsjaj s oštrice giljotine. No, ponekad može imati iznenađujuće pozitivne rezultate! Tijekom Velike depresije 1930-ih, SAD je imao tu sreću da je, zbog raznoraznih razloga, dolazilo do velikih turbulencija i raslojavanja u krugovima američkih vladajućih elita. To je omogućilo da na vlast dođe tip poput Roosvelta i uspije progurati politiku New Deala, kojom je SAD izvučen iz krize, Hitler pobjeđen u ratu, a životi glavnine Amerikanaca - i, zapravo, najširih masa u cijelom dijelu zapadnog svijeta - značajno poboljšani kroz naredna desetljeća.
„Bio sam se tada voljan oprostiti s polovicom svega što sam imao, samo da bih bio siguran kako ću moći, pod vladavinom zakona i reda, zadržati drugu polovicu.“ – ovo je, tijekom Velike Depresije, izjavio Joseph Kennedy Stariji, otac poznatijeg američkog predsjednika i u svoje dane jedan od najgadnijih američkih biznismena, te popriličan simpatizer nacizma.
Međutim, i prosvijećena oligarhija spremna na reforme i dalje je oligarhija, kojoj je u konačnici jedini dugoročni cilj da održi oligarhiju na vlasti. Stoga, kada glasnogovornici te oligarhije – a to su ekonomisti koji se javljaju u mainstream medijima – počinju odjednom u većoj mjeri zastupati razumnije stavove, konkretno da ne možeš postati bolji u ekonomskoj utrci tako da si odrežeš noge, treba uvijek imati na pamet da igraju s debelom figom u džepu. Ilustrativan je primjer, da se opet vratimo na lekciju Velike depresije 1930-ih, čuveni britanski ekonomist (i manje čuven kao eugeničar) lord Manyard Keynes.
Keynes se još od konca prvog svjetskog rata profilirao kao borac protiv sistema unutar sistema, kada je upozoravao da će britanska politika nesmiljene eksploatacije poražene Njemačke dovesti do općeg kraha globalne ekonomije. Kada je do toga došlo u vidu Velike depresije, kritizirao je politiku Britanije (i mnogih drugih europskh država) što se protiv opće recesije bore mjerama štednje i rezanja budžeta. Razvio je cijelu makroekomomsku teoriju o tome kako država u recesiji mora preuzeti aktivnu ulogu u stimuliranju gospodarstva, kroz potrošnju, poticaje i proračunski deficit, da osigura punu zaposlenost i održi ekonomski ciklus, stajališta s kojima se i ovaj blog naizgled slaže. Pa u čemu je, pitate vi onda, problem s Keynesom?
U dvije stvari:
Prvo, Keynes sugerira da bi se država protiv krize trebala boriti potičući potrošnju, a ne proizvodnju. Sad se naravno postavlja pitanje: a tko će proizvoditi te stvari koje ljudi troše, ako usred krize propadanu - kao što i propadnu - domaći proizvođači i industrije. Zbog nekog razloga, Keynesu ne pada na pamet da bi država te iste novce mogla recimo uložiti u direktno stimuliranje i kreditiranje proizvodnje, ili u izgradnju nove i moderne infrastrukture (kojom bi dugoročno snizila troškove proizvodnje i olakšala život svim svojim stanovnicima), ili u istraživanje novih tehnologija koje bi otvorile posve nove vidove ljudske djelatnosti i gospodarskog razvoja. Kenyes obilazi ovo pitanje kao mačak oko vruće kaše, pa je za pretpostaviti da mu je posve svejedno ako stimuliranje potrošnje rezultira uvozom jeftine strane robe koja će dodatno izubijati domaću proizvodnju i još više produbiti krizu. Keynesova je glavna briga naprosto da se u krizi održi sustav slobodnog tržišta, tako što će država u njega upumpavati novac. Sličnu sugestiju dao je i 1970-ih Milton Friedman, apostol neolibaralne ekonomije: da država, umjesto da troši na programe socijalne zaštite, zdravstvenog osiguranja i javnog školstva, treba te pare naprosto podijeliti ljudima pa nek ih oni spiskaju kako im drago. Drugim riječima, Keynesova cijela ekonomska teorija je naprosto stara priča o slobodnom tržištu, zavijena u novo ruho.
Drugo, Keynes nigdje ne spominje regulaciju novca, tj., pitanje odakle bi točno trebali doći ti novci koje država u recesiji upumpavati u sustav? Keynes je bio bankar i za njega je dodatni novac koji država ne može sakupiti od poreza može doći jedino uzimanjem kredita kod privatnog bankarskog sektora! Ne pada mu na pamet, recimo, da ako banke mogu davati kredite državi, zašto ne bi država mogla direktno kreditirati vlastitu ekonomiju? Zašto ne bi državna centralna banka kreditirala nacionalnu industriju, javne infrastrukturne projekte i razvoj znanosti i tehnologija bezkamatnim zajmovima, ili možda čak i bespovratnim sredstvima, u svakom slučaju, pod puno jeftinijim uvjetima od onih koje nude privatne banke? Ne, za Keynesa, centralna banka može služiti jedino kao servis privatnim bankama: ona u njih upuhuje besplatni državni novac, koji je država onda prisiljena uzimati uz kamate koje joj privatne banke odrede! Onda u krizi država upumpa novce kroz centralnu banku u privatni bankarski sektor da bi stimulirala potrošnju, ti se novci, naravno, potroše, privatne banke potom dignu kamate državi na kredite i kreće novi ciklus krize, pa država opet upumpava novce u bankarski sektor i tako stalno gasimo vatru benzinom!
I tako nas je Keynes, u principu, i dovelo do ovoga gdje smo danas! Njegova je ekonomska teorija bila pravi trojanski konj koju je podvalio očajničkim zapadnim vladama tijekom katastrofe Velike depresije i drugog svjetskog rata, a sve u cilju očuvanja oligarhijskog položaja bankarskog sustava i njihove sulude ideologije slobodnog tržišta u post-ratnom svijetu. Trebalo im je, istinabog, desetljeća da posve povrate staru moć, ali zato nas sad eto opet tamo gdje smo bili i 1930!
Kada dakle naše vlastite gore kenzijanski list, Ljubo Jurčić, u inače vrlo nadahnutom intervjuu, zagovara da bi HNB trebao početi štancati novac zato da bi se dokapitalizirao bankarski sustav, odgovor može biti samo jedna riječ: ne, ne i NE!!! Bankarski je sustav svugjde u zapadnom svijetu trenutno crna rupa dugovanja i bezakonja u koju se ne smije utući niti lipe, dokle god nacionalne vlade ne uspostave mehanizme zakonske i političke kontrole nad tom financijerskom močvarom! A sasvim je vjerojatno da tu operaciju dobar dio banaka neće uspjeti preživjeti, što je žrtva koju sam ja i više nego voljan podnijeti, ako će to značiti da će države svijeta ponovo zadobiti suverenu kontrolu nad svojom ekonomskom i monetarnom politikom!
