srijeda, 08.02.2012.
Čemu sve to?
Ukratko dakle: nova vlada, po svemu sudeći reže proračun za cca 6 milijardi kuna, iako najavljuje da nema otpuštanja u javnome sektoru. Kako to kane izvesti, sam Bog zna. Istovremeno, PDV se diže na 25%, a Vlada sve uvjerava kako je to nužno za spas proračuna ali da neće doći do podizanja cijena. Naravno, pitanje je da otkud onda ti novci za spas proračuna dolaze, ako cijene ostaju iste? Ovo je otprilike ekonomska demagogija na razini trgovačkog putnika s televizije koji vam za kupovinu seta noževa nudi i mikser za paradajz – besplatno! Pa, ako je besplatno, dajte mi onda samo mikser a noževe koje se plaća sebi zadržite! Uz sve to, Rohatinski i dalje zubima i noktima tvrdoglavo brani tečaj kune, kako bi nam izvoznici ostali u podjednakoj depresiji kao i sav ostatak gospodarstva, a građanima se ne bi - ne daj Bože! - smanjila vrijednost njihovih dugovanja. Cijelokupna nam se država survava u ono što se, narodski rečeno, zove deflacijska spirala smrti (narod ponekad zna biti iznenađujuće riječit u svojim uzrečicama). Totalno nelikvidno gospodarstvo u kojem tako i tako već debelo fali novaca dodatno se ispuhuje od istog, a cijelokupna se ekonomska aktivnosti još više guši.
Pitanje koje se sada naravno postavlja jest zašto se sve to radi? Čemu takva drakonska politika? Očito ona mora imati neki izvrstan razlog, neki višnji cilj za sobom koji će opravdati tolika žrtvovanja. Balansiramo li proračun zato da si učinomo gospodarstvo barem malo više samoodrživim? Povećavamo li poreze zato da si stabiliziramo državne financije? Usisavamo li novac zato da bi imali više rezervi za crna vremena? Odgovor je, naravno, ne, iako ogroman broj ljudi u ovoj zemlji, koji prema svim relevantnim anketama podržava ovakve postupke (nazovi „reforme“), očito smatra da su nužni upravo iz tih razloga.
Naravno, to je čisto samozavaravanje i zatvaranje oči pred banalnom istinom, budući da je i ova politička klika, čak i prije nego što je došla na vlast, bila brutalno iskrena da zašto kani srezati proračun. O tome i cijelo vrijeme govore: zato da bi se spasio kreditni rejting države.
Drugim riječima, proračun se reže zato da bi se država mogla nastaviti vani zaduživati! Iskasapit ćemo si domaću ekonomiju zato da bi postali još ovisniji o vanjskim kreditorima.
Hrvatska ekonomska strategija
Slijedeće je onda pitanje da što će se dogoditi kad si zbilja iskasapimo ekonomiju do kraja, a kreditni nam rejting svejedno ode dovraga, što je krajnje izgledno da će nam se dogoditi prije ili poslije, kako to predviđaju i ljudi u ovoj zemlji koji imaju nekakvu ideju o tome kako svijet funkcionira. Političari koji se ponašaju kao da je kreditni rejtnig nekakva realna procjena ekonomskih mogućnosti plaćanja, a ne čisto proizvoljna politička odluka u svrhu zgrtanja više para i moći, su ili idioti ili demagozi, ili – najvjerojatnije – oboje. Agencije koje određuju kreditne rejtnige (Fitch, Moody's i S&P) rade za angloameričke banke koje izdaju te kredite i kupe kamate na njih, ako i same ne trguju i špekuliraju obveznicama država koje kao objektivno ocjenjuju! Banalno: kreditni rejting ide dolje, kamate na kredite idu gore! Kao i prinosi od obveznica ili bog zna kakvih sve ne financijskih monstruoznosti kojima su iste prekrivene i premrežene. Poanta, je dakle, da su kreditni rejtinzi čista korupcija, sukob interesa, nepotizam, trgovanje ispod stola s povlaštenim informacijama... U Hrvatskoj očito prevladava mišljenje da toga nema drugdje nego kod nas, pa se zato jako zgražamo nad korupcijom kad na šalteru nađemo plavu kuvertu s dvajs eura unutra, a ne, recimo, kad se zbog toga cijeloj državi radi o glavi.
Par primjera: 2001., kada se u SADu urušavao Enron, sve agencija za kreditni rejting do zadnje su milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost njegovih dionica. Rezultat? Bankrot Enrona! 2008., kada je došlo do eksplozije hipotekarnog balona, koji su si američke banke same stvorile, sve agencije za kreditni rejting do zadnje su milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost svim hipotekarnim kreditima. Rezultat? Ispostavilo se da te hipoteke nisu vrijedile ni papira na kojima su bile ispisane. Već ta dva primjera bila su dovoljna da većina američkih investitora - koji su ostali bez para u tim ekonomskim kataklizmama - posumnjaju kako rjeting agencije, u najmanju ruku, baš i nemaju neku istančanu moć predviđanja tržišnih kretanja. Ali kada se već počelo pripremati katran i perje, to jest, tužbe teške milijarde dolara protiv očitih prijevara i pronevjera u kojima su rejting agencije sudjelovale, one su se pozvale na mikroskopski sitne članke u svojim ugovorima, gdje otprilike piše:“Kreditni rejting koji mi dajemo je samo naše osobno mišljenje. Ne temelji se na nikakvim stvarnim ekonomskim ili znanstvenim analizama koje bi se mogle kritički evaluirati. Zapravo, nemamo blagog pojma što radimo i stoga nas se ne može smatrati odgovornim za išta.“ Čim su tako izbjegli milijunske tužbe svojih klijenata, a budući je američkom bankarskom sustavu tragično falilo para, Fitch, Moody i S&P nemilice su se obrušili na europske države, krešući im rejtinge poput pijanog drvosječe na osvetničkom pohodu!
Pila „Krvnjača“, model AAA+
Oni koji u školi nisu baš svu lektiru prepisivali s interneta, možda će se sjetiti lihvara Shylocka iz Shakespearovog „Mletačkog trgovca“, koji daje kredit tražeći kao kolateral pola kile dužnikova mesa. To je otprilike deal koji su velike banke s Wall Streeta postavile europskim nacijama poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske, Italije, itd., čija su dugovanja držali: „Il ćete si iskasapiti proračune, prodati kćeri u bijelo roblje i sav višak para dati nama, ili vam dižemo kamate u nebesa i tako sami kupimo pare od vas!“ I nakon što su te države usplahireno učinile ovo prvo, njihovi vjerovnici preko svojih rejting agencija učiniše drugo. Jer, kad se može, može se.
Srećom, Europljani nisu idioti, pa im nije trebalo ni dvije i pol godine shvate kako se nalaze pod agresijom angloameričkog bankarskog sustava, čiji su prvoborci te tri rejting agencije s Wall Streeta. Kad već visoki njemački čelnici, iz krugova najbližih Merkelici, javno izjavljuju da ono s čim se države EUa suočavaju nije nikakav ekonosmka datost ili rezultat tržišnih zbivanja, nego opsadno stanje u otvorenom financijskom ratu, onda se postavlja pitanje da kog vraga Hrvatska, koja bi sad trebala postati najnovijom članicom EUa, još pregovara s tim istim rejting agencijama, a vlada nam doživljava epileptične napadaje pri samoj pomisli na gubitak kreditnog rejtinga?
Umjesto da se kreše proračun da se udovolji stranim vjerovnicima s Wall Streeta, ono što bi Hrvatska trebala napraviti jest iste lagano odkantati. U takvom potezu u ovoj situaciji može računati ne samo na potporu Njemačke, nego na vodstvo nad cijelom klikom europskih ekonomija koje su rejting agencije izubijale kroz zadnih godinu dana. Pa kad dotične agencije i nama daju svoje mišljenje da nam je rejting smeće, Hrvatska bi im vlada lagano trebala odgovoriti: e pa naše je mišljenje da nije, nego dapače, da je još bolji nego prije, pa ćemo nastaviti otplaćivati dugove po istim, ili, zapravo, još manjim kamatama. A ako vam se to ne sviđa, vidimo se lijepo na sudu!
Malo je vjerojatno da će Linić i ekipa imati muda za ikakav takav potez, no onda se naravno postavlja treće pitanje: kog će nam vraga uopće vlada u ovoj državi? Dovoljno je da imamo rejting agenciju, kad nam oni kroje svu gospodarsku politiku.
