četvrtak, 12.01.2012.
Malo ekonomske demagogije
Ovaj članak dosta dobro ilustrira glavninu onog što ne valja u današnjoj ekonomskoj misli.
Drago Jakovčević veli da bi, da se spasi hrvatsko gospodarstvo, trebalo početi tiskati novce te kroz kontroliranu inflaciju devaluirati kunu.
Masprodukcija novca usred dužničke krize i ekonomske panike nije neka dobra ideja jer kontrolirana inflacija vrlo lako postane nekontroliranom i eto nam Weimara 1923. Istinabog, šanse da inflacija odjednom zadesi Hrvatsku su male, budući smo mi po svemu sudeći ured opće deflacije, te u sistemu tragično fali novca. Ali ako HNB naprosto upuše nove novce u bankarski sektor koji bi onda kao trebao početi kreditirati određene sektore gospodarstva, nema puno nade da će realna ekonomija vidjeti i lipe od svega toga, a tečaj ode kvragu i ostanu krediti s bogtepitaj kakvim kamatama. Ovakve su umotvorine zapravo pokušavane na globalnoj razini kroz prethodne dvije-tri godine i kao što vidimo, kriza je i dalje ovdje, gora nego ikad. Banalno govoreći, da čovjeku netko naprosto da na ruke milijun eura, manja je vjerojatnost da bi to uložio u boljitak bolesne dječice u Africi, a više je vjerojatno da bi to naprosto spiskao na teške droge i lake žene.
Novac iz helikoptera američki je termin za masovno upuhavanje novca u sustav od kojeg onda nema bogznakakvog efekta. Ako ljudima naprosto pobacate pare iz helikoptera, moguće je da će se nešto od njih i pametno uložiti. A moguće i da neće.
U drugome dijelu članka, pak, ekonomski strateg vladajuće koalicije, Branko Grčić, žestoko se protivi bilo kakvom tiskanju novca, navodeći kako, citiram: „kako treba potaknuti realni sektor, što znači investicije, a iza njih 'u više od 80 posto slučajeva' stoji privatni sektor te istaknuo da 'ne dolazi u obzir da njega financira izravno monetarna vlast iz primarne emisije'.“
Ovo je tek žestoka demagogija, jer premda realni sektor bez danjega treba pokrenuti, gdje je kvragu tih 80% privatnih investitora koji bi u njega investirali? Nalazimo se usred globalne ekonomske krize, privatni sektor na sve strane crkava i atrofira, financijski kapital razvijenih zemalja urušava se i bježi od ulaganja u bilo kakvu realnu ekonomiju! Draže im je platiti negativne kamate na Njemačke obveznice, samo zato jer im se to čini kao jedina kakva-takva sigurna luka, nego kupiti obveznice Španjolske ili Italije na kojima mogu obrnuti bogtepitaj kakve kamate, jer su svjesni da kula od karata samo što se nije raspala i onda samozapalila. I odakle i kako bi onda Hrvatska trebala privući ta mitska stvorenja čije bi investicije kao trebale pokrenuti domaće gospodarstvo?
Nakon što pokrene marsijansku industriju robota, Deda Mraz obećao je i u Hrvatskoj investirati u proizvodnju maslinovog ulja i uzgoj ćubastog gnjurca.
Temeljni problem ova dva tipa, kao i glavnine ekonomista danas, jest taj što su opsjednuti s novcem. Oni su naprosto zarobljeni u nekom sumanutom svijetu snova gdje novac predstavlja nekakvu metafizičku kategoriju vrijednosti po kojoj se potom sve ostalo sudi. Ovo postaje naročito očitim kad se ekonomisti počnu pijeniti o infrastrukturnim projektima kao što su autoceste: oni su izgleda profesionalno nesposobni pecipirati da postoji vrlo realna, vrlo opiljiva, vrlo trenutna vrijednost infrastrukture u u stvarnom svijetu, a ne posve imaginarna vrijednost toga koliko će nam trebati da se ponovo namnože šareni papirići u džepovima – ili u današnjem vrijeme, elektronički impulsi u bankovnim računalima. Konkretno, u gornjem članku čini se da Santini i Jurčić impliciraju kako bi bilo bolje da se u autoceste nije investiralo, valjda zato jer bi onda sad imali više šarenih papirića i elektorničkih impulsa. I što bi s njima? Napravili još škola i vrtića, to je obično linija dežurnih demagoga. Pa, to bi svakako mogli i trebali, samo – UPS! - onda bi povećali opterećenje državnog budžeta. I što onda? REŽI!
Postaje li vam očita ciklička konstrukcija cijele te mitologije? Ako ljude uspijete uvjerite da je novac nekakvo stvarno mjerilo vrijednosti, a ne naprosto izmišljena zamjena za vrijednost, ulazi se u spiralu smrti u kojoj se na kraju može žrtvovati sve, samo da se sačuva ta prividna vrijednost novca. Na makroekonomkom planu, ovakva filozofija dovodi do zaključka da možemo sve ostalo pustiti da ode kvragu, utopi se u inflaciji ili izgori u delfacijskom krahu, dokle god nam ostaje dovoljno novca dovoljne “vrijednosti“. Ideja da se vrijednost neke bolnice, umjetničkog dijela, znanstvenog otkrića, infrastrukture, itd., mjeri time koliko para se na njima privređuje ili gubi jest, blago rečeno, neljudska. Takve stvari imaju trajnu vrijednost utoliko što unapređuju ljudsku civilizaciju i olakšavaju život svima i ne može ih se naprosto svesti na neku apstraktnu statistiku, koja danas praktički više i ne postoji drugdje nego na monitorima bankovnih računala, ili, u najboljem slučaju, košta manje od papira na kojem je tiskana. Tom se logikom nikakav progres ni blagostanje nikad neće moći ostvariti, jer će se sve završiti u paranoičnoj psihozi Držićeva Skupa: „Tezoro, moj tezoro!“
Dakle, sve se svodi na zamjenu teza. Temeljno pitanje nije koliko imamo ili koliko trebamo novaca, pa da se onda prema tome poderđuje sve ostalo u gospodarstvu. Temeljna su pitanja koliko nam treba bolnica, koliko hidroelektrana, koliko umjetničkih djela, koliko visokoobrazovanog kadra i ustanova koje ga proizvode, itd. I onda si na temelju takve procjene naprosto izmislimo novac kojim ćemo sve to isfinancirati!
