petak, 06.01.2012.
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: praktični primjeri
Zato što je isprobano već više puta nego što bi to itko zdrave pameti ikad htio i nikad nije funkcioniralo kako je očekivano. Rezanje budžeta uvodi u spiralu smrti iz koje se praktički nemoguće izvući. Sreže li se proračun bilo kad, a naročito u vrijeme krize, deficit raste. Onda se proračun opet treba rezati, kriza se produbljuje, deficit raste još više... a ljudi završavaju na ulici, gospodarstvo završava u ćorsokaku i dolazi do općeg društvenog kraha!
Primjera ima mnogo: jedan od najilustrativnijih je onaj američke savezne države Kalifornije, koja se u rujnu 2008. – iz zanimljivih razloga o kojima sad nećemo detaljnije – našla usred katastrofalne krize budžeta: s dugovanjima od cca 60-ak milijardi i proračunskim deficitom od 16 milijardi dolara. Kalifornijski guverner, Konan Barbarin , tada se – tako barem legende kažu – mašio svete libertanske sablje, nauljio svoje desničarsko mišićje, te se neustrašivo sjurio u boj sa zlom aždajom državnih dugovanja: „REEEEEEEŽIIIIII!“ orio se njegov bojni poklič kalifornijskim državnim financijama, dok su iz mjeseca u mjesec kresana sva moguća socijalna davanja i programi, srezavan novac za obrazovanje, privatizirana javna imovina, otpuštani javni službenici, ostali tjerani da rade besplatno i bog zna kakva sve još barbarstva. Rezultat? Do 2010, kalifornijski je dug narastao na 72 milijarde, a deficit je narastao na 24 milijarde.
Objašnjenje? Nije se srezalo dovoljno, vele oni tamo, trebalo je još!
E, pa, to je kvaka s rezanjem budžeta: nikad nije dovoljno! Proračun se sreže ove godine i na godinu deficit naraste! I jednom kad se krene, nema više izlaza!
Ovako je kalifornijski Guvernator pokušavao riješiti proračunsku krizu i kako je deficit na to odreagirao? I'LL BE BACK!
To sad već polako otkrivaju i europske zemlje koje su – neke još i prije početka krize u Europi – počele s drakonskim rezanjem proračuna. Tako Španjolci, nakon što su si pod vlašću Zapatera iskasapili budžet za skoro 9 milijardi eura, sada otkrivaju da će im deficit narasti na 8% GDPa. Rezovi dakle nisu imali nikakvog efekta – osim što je hrpa ljudi ostala bez posla i došlo je do neviđenog socijalnog kaosa – međutim, novi desničarski premijer, Rajoy, objašnjava da je to zato jer prošla vlada nije dovoljno srezala proračun i najavljuje dalje i strože rezove. E to će sigurno upaliti!
U Grčkoj, pak, kojoj su pod Papandreom nametnuti takvi proračunski rezovi da će sad vjerojatno morati prodati Partenon i vlastite kćeri u bijelo roblje, sada se odjednom čudom čude da zašto im opadaju prihodi od poreza a trgovina crkava u doba blagdanskih shopping groznica.
Ove činjenice naprosto ilustriraju kako ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne funkcionira, nego je upravo kontraproduktivna! Konstatno ignoriranje te činjenice, pak, ukazuje na to da takva ekonomska politika nije utemeljena ni na kakvom racionalnom, znanstvenom i objektivnom promišljanju, već na fanatičnoj ideološkoj sumanutosti. Riječ je o čistoj, patološkoj mržnji prema državnim službama, socijalnim izdacima i, općenito, bilo kakvom obliku javne solidarnosti. Medijska histerija – potpomognuta demagogijom dežurnih intelektualaca – nužna je da se ta mržnja difuzira među široke slojeve društva, a onda vrlo brzo bilo kakvu argumentiranu raspravu ili objektivne argumente pomete bujica masovne demagogije:
Eh, ti, državni službenici! Mi ih plaćamo iz svojih poreza, a oni po cijele dane lade jaja! Zaštićeni su ko svete krave, imaju previsoke plaće, a zbog njih država ide u minus i sve nas zadužuje preko grla! Je l tako!?!
Pa, možda je a možda nije. Ono što većina ljudi izgleda ne uspijeva percipirati jest da i ljudi zaposleni u javnoj upravi troše svoje plaće kod privatnika na hranu, odjeću, potrepštine i spajalice. I tako pokreću ekonomski ciklus. Ako im se smanje plaće ili ih se naprosto baci na cestu, to znači da će bez dobrog djela novca ostati i oni privatnici kod kojih oni inače troše. Ekonomska aktivnost će zamrijeti još više, prihodi od poreza dodatno se smanjiti, broj socijalnih slučajeva a s time i troškova države povećati. I tako unedogled.
Ovo je činjenična istina u bilo kojoj situaciji, a naročito u vrijeme krize. Naime, u ekonomskoj krizi najprije atrofira privatni sektor, ponajviše manji i srednji poduzetnici koji prvi propadaju, a čine temelj nekog zdravo gospodarstva. U toj situaciji, veći dio ekonomske aktivnost onda izdržava upravo državna potrošnja. Gdje je onda pamet da se to ide rezati, te se tako ekonomija do kraja zatuče?
Da, Hrvatska ima veliku i neučinkovitu javnu upravu. Da, proračunska bi se sredstva mogla puno pametnije trošiti. Ali ni reorganizacija državne uprave ni preraspodjela proračunskih sredstava apsolutno ne znači da se proračun treba rezati: treba ga se povećavati, kako bi se kroz državnu potrošnju ponovo pokrenula ekonomska aktivnost! Kad čovjek ode doktoru zbog boli u stopalu, očekuje da će lijek biti nešto kao tablete ili inekcija, u najgorem slučaju operacija, a ne naprosto sjekira. Istinabog, ako si čovjek odreže nogu zbog boli u stopalu, stopalo ga više neće bolijeti, ali njegovi zdravstveni problemi će samo narasti. Analogno tome, ako se proračun reže, kriza će se samo produbljuje. I koji je onda razloga da se takva ekonomska ludost po tko zna koji put ide isprobavati na Hrvatskoj?
