četvrtak, 05.01.2012.
Zašto rezanje državnog budžeta uništava ekonomiju: teorijska osnova
Ilustrirat ćemo ovo jednom prispodobom. Zamislimo jednu zamišljenu zemlju, nazvat ćemo je Tunguzija, koja ima svoju valutu, recimo da se zove Čifča (1 Č).
Tunguška čifča, vruća moneta zloglasnih financijskih špekulanta iz slavonskih sokaka.
Ta se zemlja iz bajke nalazi, kako to u bajkama obično biva, negdje iza sedam mora i sedam gora, zbog čega je posve ekonomski izolirana. U njoj žive svega dvoje stanovnika: prvi je gospodin Privatni Sektor, dok je druga gospođa Državna Služba (djevojački Dindrlica, ali to sad nije bitno, kao ni za koga je točno udana).
Primjetite suptilan simbolizam u imenima glavnih likova.
Gospođa Državna Služba, kako joj to ime sugerira, radi u javnom sektoru, dok gospodin Privatni Sektor ima svoju vlastitu firmu koja proizvodi klamerice. Te klamerice su, naravno, nužne za rad u državnoj administraciji, te tako između gospodina Sektora i gospođe Služba-Dindrlice postoji kontinuirana razmjena dobara i usluga. Kada Privatni Sektor proizvede klamerica u vrijednosti od, recimo, sto tunguških čifči, Državna Služba ih otkupljuje i tako mu ostaje dužna za isti iznos.
Gornja prispodoba dakle ilustrira jednu temeljnu ekonomsku zakonitost, a to je: ukupni dug države = profit privatnog sektora
Sad će naravno netko reći da u stvarnom svijetu ne postoje države sa svega dva stanovnika i u normalnoj ekonomiji, privatnik nije dužan svoje proizvode prodavati državi: može ih prodati i drugome privatniku. Da, ali osim ako ne govorimo o neolitskoj ekonomiji trampe, roba će se prodavati za novac. Proizvođač klamerica bi sigurno jako volio da svi trebaju i žele klamerice, te da on može klamerice mijenjati za bilo koju drugu robu po tečaju koji sam odredi, ali u stvarnoj ekonomiji, jedini proizvod koji se može po unaprijed poznatom tečaju mijenjati za sve ostalo jest novac. Novac nije drugo nego prenosivi državni dug, te monopol nad njegovom proizvodnjom, kao i kontrolu nad njegovom vrijednosti, ima i jedina može imati (bar u teoriji) - država. Imati u džepu novčanicu od sto čifči, ili, da budemo malo realniji, sto kuna, znači da vam je netko za to dužan dati bilo kakvu robu ili uslugu te protuvrijednosti. I bilo kakva ekonomija na razini iznad kamenog doba nezamisliva je ukoliko prvo ne postoji državni aparat koji u nju emitira nekakav novac kao univerzalno sredstvo razmjene. Naravno, dio tog novca država kupi sebi natrag kroz poreze, ali osim ako iz svojih građana ne iscijedi i poslijednju čifču, ostat će nešto dužna privatnim osobama i organizacijama. U zatvorenoj ekonomiji, jedini način da država nema dugovanja, tj., da joj budžet bude u plusu, jest da doslovce pljačka imovinu i robu od svojih građana. Kako to sigurno nitko ne želi, već bi vjerojatno svi puno radije da kao privatne osobe ostvaruju profit i da on raste, onda država mora povećavati svoj dug.
Dakle, da ponovimo: u zatvorenoj ekonomiji, ukupni dug države jednak je profitu privatnog sektora. Do zadnje čifče!
No kako u stvarnome svijetu ne postoje potpuno zatvorene ekonomije, već svaka država barem s nekom drugom razmjenjuje dobra i usluge, tako ćemo sad našu analizu bajkovite zemlje Tunguzije proširiti s još dva lika:
Prvi je bogati Švabo, gospodin Schwainspecker, čija firma u Tunguziju izvozi svinjske kotlete. Drugi je neki neimenovani Čerkez iz neke neimenovane zemlje četvrtog svijeta, koji iz Tunguzije uvozi zaklamane papire, nusprodukt neumorna rada tunguške administracije u kojoj se, naravno, sve praši od posla.
Za svaki kotlet koji uvede, Tunguzija duguje nešto čifči Švabi Schwainspeckeru: dakle, njen dug raste. Za svaki zaklamani papir koji izveze, Čerkezi ostaju nešto dužni Tungužanima, pa njihov dugovanje pokriva tunguški dug.
Dakle, uvoz povećava državni dug, jer u zamjenu za robe i usluge koje dolaze izvana, država mora štancati novac kojim to plaća. "Robe i usluge" naravno uključuju i financijske proizvode kao što su strani krediti, na koje se uvijek plaća kamata, pa su prema tome ideje kako ćemo se zadužiti vani da pokrenemo unutarnju proizvodnju redovito idiotske i ne funkcioniraju. Uzimanje stranog kredita je isto kao i kupovina stranog auta: to je roba čiju cijenu mora platiti neka već postojeća ekonomska aktivnost. Izvoz pak smanjuje državni dug, jer za robe i usluge koje šaljemo nekom drugom zauzvrat dobivamo influx novca na račun dugovanja te druge države.
Dolazimo sad dakle do slijedećeg zaključka, a to je da dugovanja države mogu probijati sve zamislive granice, dokle god je dovoljno adekvatno pokriven izvozom. I doista, proučimo li malo nekakvu rang-listu državnih dugova u svijetu, uočit ćemo da države s najjačim izvoznim ekonomijama ujedno imaju i najveća dugovanja.
Najveći dužnik na svijetu bez danjega je SAD, čije dugovanje premašuje dugove svih ostalih zemalja na svijetu - zajedno! Razlog tome je vrlo jednostavan: gospodarstvo SAD-a je, nažalost ili nasreću, još uvijek glavna pokretačka snaga svjetske ekonomije. Vratimo se na početak naše analize, kada smo ustvrdili kako, u zatvorenoj ekonomiji, dug s jedne strane znači profit s druge. Planet Zemlja kao cjelina jest zatvorena ekonomija, te stoga, da bi netko ostvarivao profit, netko drugi mora ići u dug. Iako je stvarnost kompleksnija od toga, pojednostavljeno je objašnjenje da je galopirajući rast državnog duga SAD-a kroz veći dio 20. stoljeća bio motor koji je pokretao globalnu ekonomiju.
Kao što ova ilustracija ilustrira, ogromnoća državnog duga dosta je dobar indikator razvijenosti državne ekonomije. Primjetit ćete da se Tunguzija na ovoj karti nimalo ne crveni od silnih dugova.
I to nas polako dovodi do odgovora na pitanje da zašto se od državnog duga radi takav bauk. Riječ je o čistoj demagogiji u svrhu ekonomske kolonizacije!
Održivost ekonomija najrazvijenijih zemalja, s najvećim državnim dugovanjima, ovisi o njihovom izvozu. U zatvorenoj ekonomiji - a planet Zemlja to jest - nije moguće da sve države izvoze i na taj način balansiraju svoj javni dug, a bez da itko išta uvozi i tako povećava svoja dugovanja za račun svog susjeda. Srž kolonijalizma, kako su to zapadne sile još davnih dana naučile, jest da se koloniji ne dopusti ekonomski razvoj, nego da ju se koristi kao rupu za izvoz svojih proizvoda po višestrukoj cijeni, sanirajući tako vlastiti dug na račun zaduživanja kolonije. Iz kolonije se crpe bazne sirovine, a prodaju joj se gotovi proizvodi, dok se sama proizvodnja – ili znanje potrebno za nju - drži u matičnoj zemlji.
Zašto? Zato jer koncetriranje znanja i vještina potrebnog za proizvodnju znači pojavu visoko obrazovanog i poduzetnog stanovništva: inžinjera, profesora, doktora, advokata, itd. Takva će ekipa u koloniji vrlo brzo početi dobivati neke čudne ideje o neovisnosti, jednakosti, slobodi i progresu, a sve u cilju racionaliziranja političke težnje da bi oni, a ne udaljena vlast matične zemlje, trebali biti ti koji drže konce u rukama. Upravo se ovo desilo u glavnini Europe tijekom stoljeća industrijske revolucije, kada su na račun starih feudalnih oligarhija nastale moderne nacionalne države.
A kao što je gore objašnjeno, način da država pokrene proizvodnju, digne svoju ekonomiju na novi nivo i omogući bogaćenje svojih stanovnika i tvrtki jest da povećava svoja dugovanja: da počne masovno trošiti na infrastrukturu, energetiku i znanost, ujedno pazeći i mazeći svoje stanovništvo kroz programe javno financiranog obrazovanja, zdravstva, socijale, kulture, itd., kako bi oni bili pametni, sretni i zadovoljni tu gdje jesu i ne bi im padalo na pamet da odu u švapsku zemlju cjepati svinjske polovice za firmu "Schwainspecker und Söhne".
Ali ako se nekoj državi uspije podvaliti kao ozbiljna znanost čisti ekonomski okultizam, koji trabunja da nema većeg zla od državnog duga, da državni proračun treba rezati kao svinjske polovice, a deficit proračuna spuštati dok ne propadne (i svi mi skupa s njime) u deveti krug pakla, e onda ima malo nade da će rečena država ikad uspjeti ostvariti ikakav ekonomski rast ili prosperitet, te je dugoročno osuđena na poziciju ekonomske kolonije.
