četvrtak, 05.01.2012.
Manifest protiv rezanja državnog proračuna!
Ovo će biti blog o ekonomskoj filozofiji i povijesti, s primarnim ciljem edukacije njegovih čitatelja protiv onoga što se engleskim jezikom zove austerity – ekonomska politika štednja i rezanja državnog budžeta.
S novom godinom, Hrvatska si je izabrala vladu koja, premda je navodno lijevo orijentirana, mjesecima već najavljuje krajnje desničarski drakonizam u uništavanju državnih financija kroz mjere štednje, rezanja budžeta, otpuštanja javnih službenika, privatizaciju te kresanja svih mogućih socijalnih prava i davanja. Hrvati su tako popušili jedan od klasičnih političkih spinova a bez da ih je itko zapravo i pokušao obmanuti. Lijevo orijentirane vlade, naime, imaju kuražu da povuku radikalne poteze koje desnim vladama nikad ne bi prošle. Krajnje ilustrativan primjer toga na globalnoj razini je Obama, pod čijim je predsjedništvom SAD uspio izbombardirati Libiju, pod legitimnom rezolucijom UN-a i uz opće odobravanje svih mogućih humanitarnih i liberalnih organizacija. Bush je samo mogao sanjati da bi mu tako nešto ikad uspjelo proći: on je u Irak morao bez blagoslova UN-a i uz konstantnu kritiku globalnog lijevo-liberalnog establishmenta, naprosto zato jer je u političkom spektru bio pozicioniran desnije od Obame. Ista se stvar na unutarnjem planu dešava u Hrvatskoj. Dok je HDZ bio na vlasti, SDP je – koliko god anemično – pružao sindikatima potporu da blokiraju izmjene zakona o radu. Sada kada je došao na vlast, SDP će vjerojatno iskasapiti zakon o radu gore nego što je to HDZ ikad mogao i sanjati, a svi će to pozdraviti kao nužan – iako možda žaljenja vrijedan - potez za spas ekonomije.
Tako se dakle kroz naredne četiri godine možemo nadati političkom igrokazu dobrog i lošeg policajca. „Režite proračun za 9 milijardi kuna!“ vikat će, recimo, strogi i nesmiljeni Rohatinski. „Ma šta 9, reži brate barem za 20!“ javit će se raznorazni nazovi-neovisni nazovi-eksperti. Onda će osjećajni Milanović ili Josipović preuzeti uloge pučkog tribuna, te konstatirati kako ipak moramo zaštiti socijalno najugroženije kategorije, te da najviše što možemo srezati jest eto, pet milijardi.
Pritom naravno nitko neće dovoditi u pitanje samu logiku rezanja proračuna usred krize. Intelektualna i medijska histerija mjere štednje i rezanja budžeta kontinuirano prezentira kao nešto apsolutno nužno i neupitno za spas gospodarstva, a hrvatskoj je javnosti, izgleda, mozak već zbilja toliko ispran da ih većina vjeruje kako put iz krize znači da si moramo odrezati nogu. E pa ne znači! Naravo učenje i čisti zdrav razum čovjeku govori da se u vrijeme prosperiteta štedi, upravo kako bi se u vrijeme krize moglo trošiti! Ako se u krizi štedi i reže, onda izlaska iz krize nikad nema, jer kriza po definiciji znači da se nema! Ekonomska politika rezanja državnog proračuna ne da ne fukcionira, nego je upravo kontraproduktivna: ako se proračun sreže bilo kada, a naročito u vrijeme krize, deficit raste! Usto ujedno propada ekonomija, uništava se srednji sloj, te vjerojatno dolazi do općeg kraha društva i nemalog broja ljudskih smrti. Ovo je povijesna činjenica: mjere štednje i rezanja proračuna isprobane su mnogo puta i rezultati nikad nisu bili ništa manje nego katastrofa. Ludilo znači stalno ponavljati jednu te istu stvar, iščekujući pritom drugačije rezultate, te se stoga politika rezanja proračuna komotno može nazvati ekonomskim ludilom. Nema nikakva razloga da je se ponovo isprobava danas i sada u Hrvatskoj – osim ako vam cilj nije propast ove države i uništenje njenih građana!
