|
Kad produljite desnom ulicom što skreče s puta ta Hogwarts iz Hogsmadea, put koji vas vodi kroz šumu napokon če vas dovesti i do naizgked neprimjetljive pečine. Savršeno mjesto za skrivanje od svijeta, tuđih pogleda.
To je upravi trebalo Lily.
Prošli su dani i dani otkako nije spvala. Oči su joj bile sve podbuhlije i podbuhlije. Bila je krenula za Hogsnade, no na pola puta se sjetila da tamo žive ljudska biča te je u panici skrenula na prvom raskrižju na koje je nabasala. Na putu iz Hogwartsa u Hogsmade nije bilo puno križanja. Ovo je bilo zadnje od tri, Vijugava se cesta raščlanjivala u dvija puteljka netom prije početka sela. Veči i glavni puteljak je bila zapravo glavna (i jedina veča) uliva Hogsmadea. Drugi je pak puteljak kojeg s razlogom možem otako zvati naglo skretao u ljevo s tog večeg puteljka. Rijetki ga primjete. Nitko ne čisti grabe pored putova pa se vwč mnogo godina tajanstvena stazica skriva iza takvog jadnog propusta. Put je bio blatan, kao da je netom padala kiša. Ne, to se topio snjeg. Danas je prvi put sijalo krezubo sunce. Prvi put nakon Božiča. Sunce joj je milovala lice i zagrijavalo joj cjelo tijelo svojom toplinom. Troslojna odječa joj više nije bila potrebna, no znala je Lily da si sunce ne može pomoči. To je bilo začarano sunce, stvoreno da vara. Prazno, bezlično sunce koje je tu samo da otjera snjeg. Nije to bilo ono ljetno sunce o kojem joj je pričala madem Pomfrey. Ovo je sunce bilo zanimljivije. Lily je znala da je u srcu, to "zločesto" sunce dobro. Samo su ga linčovali, natjerali da tu uništava zimske raodsti. Tako je Lily s glavom uprtom u pod koračala neutabanom stazicom, negldajuči svojeg novog prijatelja - krezubo sunce koje se neprimjetno sve više približavalo i približavalo majci Zemlji. Puteljak je naglo skretao u lijevo. S time se povukao u šumu. Lily je pratila puteljak, no krezubo je sunce ostalo vani, nije moglo uči u šumu. Odisala je nekim svježim, nimalo slatkastim mirisom koji se Lily nije svidžao. Put nije dugo vodio kroz šumu. Napokon je ponovno srela sunce nakon stotinjak metara hoda kroz šumu. Sunce je bilo tužno, uskoro je moralo otiči. Ali ne samo zbog toga, bilo je svijesno svoje zle sudbine koja ga je učinila zlobnim bez ikakva razloga. Sunce nije uvidžalo kako je dobro iznutra i da je to jedino važno. Lily mu je to svom silom željela objasniti, no nikako nisu pronašli zajednički jezik. Koji bi čovjek znao čitati zlatna slova na sunčevim zrakama? Ne ko su vrijeme tiho hodali niz puteljak kad se najednom isti stopi sa veličanstvenom livadom, livadom kakvu Lily još nikad nije vidjela. livada je bila bijela, još pokrivena bijeli heskagonskim kristaličima snjega. Čudila se Lily kako se snjeg na livadi još nije otopio. Tek je onda shvatila. I livada je imala svoj kraj desetak metara od kraja stazice. Ona se pak istazala okomito na visoke stijene koje su stvarale vječnu sjenu livadi. Sunce je, tek je sad shvatila, zastalo nekoliko desetaka metara iza nje, sve više tonuči u bezdnan iza zemljine kugle. Treba li biti tako? Tako je to on stvorio. On čije se ime piše velikim slovom pa čak i ako je izrečeno zamjenicom jer on je najvažniji, on je sve stvorio. Stovirio je i bezdnan, ništavilo, crno. To nitko ne spominje. Počeo je padati mrak. Polako, ali sigurno liyl je krenula prema stijeni. Primjetila je kako je tamo malo dalje od kraja sijene majka priroda stvorila udubljenje, pečinu u stijeni. Nešto se žrtvovalo da bi se stovrilo novo. Mrak je sve dulje gutao dan. Nema s esmisla sada vračati u hogwarts. Šuma je prestrašna. Sunce su otjerali, Programirano sunce s dušom. Kao ja. Skutrila sam se u najdublji dio pečine znajuči da neču zaspati zbog stvari koje su mi mučile mozakh kao i zbog silne hladnoče koju je podavao hladni kamen za razliku od dobro-zlog sunca koje je zauvjek nestalo. Razmišljala sam o Sasukeu. Kako je rekao da sama moram riješiti probleme. Tako ništavno. kako je rekao da trebam pronači nove ljude, ne bojati se istih. NE, ne mogu dopustiti da oni mene povrijede. Još bi bilo gore da ja njih povrijedim. razmišljala sam o Lejli. Kako je ljepo da je Shorty sretan. Barem netko. Uz nju je sasvim druga osoba. Kao da mu je ona eliksir za život. Razmišljala sam o tritonu. Čudan tip. Gotovo nalik na sunce koje sam danas ostavila za sobom. Koliko je čudan, toliko je i tajanstven. Više misteriozan nego tajanstven. Više čudan u dobrom smislu nego o lošem. Razmišljala sam o jedinim ljudima koje poznajem sve dok mi nekim čudom ovaj put blalagonakloni san nije pao na oči.
|
