detalji su jedini bitni..
Volim te, otoče
Imala sam nepunih godinu dana kad su me po prvi put ubacili u more. Naravno, s pomagalima koja se stave na ručni biceps-triceps dio (rukavice / mišići, whatever). Bilo je to u Lovrečini, legendarnoj pješčanoj plaži između mjesta Postira i Pučišća na otoku Braču. Kao što to biva kod takvih kupališta, plićaka ima i više nego dovoljno, što je meni, novopečenoj plivačici, strašno godilo. Ne mogu reć da se sijećam osjećaja koji me tad obuzeo, al iman fotografiju na kojoj se jasno vidi da uživam. Doduše, pitanje je u čemu. U kupanju? U spoznaji da plutam i ne mogu pononut? U suncu i ljetu? U čarima moje akterske seanse kao tatin najdraži fotomodel? Nije ni bitno. Najvažnije je da sam uživala.
Sljedeća fotografija datira iz daaavne '90. Sjena koja je prepolovila našu malu kalu obznanuje da je kasno popodne i da sunce lagano putuje prema zapadu. Bijela bicikla. I to bez pomoćnih kotačića. Za upravljačem- slavna i preslavna JA. Samouvjereno se krećemo, moja bicikla i ja, prema rivi. U trenutku okidanja tipke na fotoaparatu, vjerojatno me tata zazvao predviđajući da ću se okrenut, čisto estetike radi, da slika ne bude s leđa. I da, okrenula sam se. Točnije, okrenula sam glavu prema njemu i nastavila vozit i dalje. Ne gledajući ispred sebe. Na licu-pogađate!- veliki osmijeh. Opet sam bila sretna, ponovo sam uživala.
Nono mi je bio kameno- klesar. Radio je sve do svoje 73. godine. Njegove snažne težačke ruke i žuljave šake ne skrivaju da se tijekom radnog vijeka napatio. Zar ljubav prema tom vječnom materijalu, prema toj krhkoj a istovremeno neizmjerno čvrstoj tvorevini može bit tako jaka da joj posvetiš život? On to najbolje zna. Zna da može.
Krajem osnovne škole sam na ljetovanju upoznala jednu curu iz Zagreba. Ubrzo mi je postala najbolja prijateljica, svakodnevno smo se družile, išle zajedno na kupanje, navečer vani.. Početkom srednje škole se oformila „ljetna“ ekipa koje smo i nas dvije bile dio. Sva ta zajednička opijanja, slavljenje rođendana, fijere (aka derneci), fraje (e to samo bračani znaju o čemu se radi ;) ) me jako veselilo. Nas dvije smo živjele za ljeto, kupanje, izlaske, ludiranja. Ove godine se situacija bitno promijenila. Ona mi više nije najbolja prijateljica. Ne,nismo se posvađale, nego jednostavno nismo više tako bliske. U Zagrebu živi sa odabranikom svog srca. Velika ljubav. Dal' sam sretna radi nje? Naravno! Dal' mi fali? Opet naravno! Dal' joj išta zamjeram? Ne. Apsolutno ništa. Naprotiv, jedva čekam da se ponovo vidimo i napričamo. Nismo odavno. Skoro godinu dana.
I onda me netko pita zašto volim svoj otok? Ako ovo nisu dovoljni razlozi, reći ću samo jedno- volim ga jer me usrećuje!