detalji su jedini bitni..
pogled sa strane
možda je kriva sloboda
a možda su oboje premladi bili
svoju strast su vješto krili
al ljubav, ljubav nikada
plamen u očima odaje ju
ruka u ruci je izaziva
dok poljubac ljubomoru doziva
crno i bijelo
dječak i djevojčica
osmijeha dva što se vole
srca dva koja bole
ruka je u džepu
pogled sa strane
a u očima plamti sjaj divne prošlosti
prvog uzdaha
potpune predaje
vječnog obećanja
uzaludnog traganja..
William Blake(1757-1827) - vizionar svog doba
Poznato je da je William Blake već u četvrtoj godini života vidio kako Bog pruža glavu kroz njegov prozor. U osmoj, trčeći poljem, ugledao je stablo u koje slijeće jato anđela. Ta vizionarska moć duha, koju je Blake zadržao čitav svoj život, izdvaja tog pjesnika iz cjelokupne engleske, a i europske književnosti. Premda se po mnogim svojim stvaralačkim odlikama oblikovao duhom 18. stoljeća, Blake podjednako pripada i književnosti romantizma na koji je, ne samo stoga što je nadživio i Shelleya i Keatsa i Byrona, snažno utjecao i svojim panteizmom, koji će podijeliti s Williamom Wordsworthom, i svojim buntovnim titanizmom što će ga, kao zajedničku temeljnu crtu, u svojim djelima iskazivati gotovo svi europski romantičari.
William Blake rodio se 20. studenog 1757. godine u Londonu, u obitelji siromašnog trgovca čarapama i pleteninom. Zbog toga se nije redovito školovao. U 14. godini počeo je učiti tada vrlo raširen zanat gravera u jednoj graverskoj školi u Londonu, razvivši tako svoju urođenu slikarsku darovitost i imaginativnost koja, osim mističnih poriva, stoji u podlozi njegovih pjesničkih vizija od kojih su gotovo sve njegovom rukom dobile i svoj vizualni prikaz. U 26. godini Blake je oženio Catherine Boucher, kćer tržnog vrtlara, lijepu nepismenu djevojku, s prirođenim darom za crtanje. Unatoč njenim privremenim prigovorima da je "gospodin Blake vrlo rijetko u društvu s njom, zato što je neprestano u Raju", bio je to vrlo skladan brak srodnih sukladnih duša koje su u poslu jedna drugu ispomagale (Blake ju je naučio čitati, pisati i gravirati), a u svojim vizionarskim zanosima često znale i sablažnjavati svoju konzervativnu sredinu.
Jedina Blakeova kod izdavača objavljena zbirka pjesama Pjesničke skice (Poetical Sketches) izišla je 1783. godine. Sve ostale svoje knjige Blake je sam ilustrirao i objavio u vlastitoj nakladi u vrlo malom broju primjeraka. Pjesme nevinosti (Songs of Innocence) pojavile su se 1789. Slijedi zatim niz tzv. proročkih knjiga: Knjiga o Teli (Book of Thel, 1789.), Vjenčanje Neba i Pakla (Marriage of Heaven and Hell, 1790.), Francuska revolucija (French Revolution, 1791.), Amerika (1793.), Vizije kćeri Albionovih (Visions of Daughters of Albion, 1793.). Oslanjajući se na Bibliju, Shakespearea i Miltona, a prije svega na Jespera Swedenborga (1688.-1772.), švedskog filozofa, znanstvenika i mističara, osnivača tzv. Nove Crkve (koje je i Blake bio član), on je u tim djelima razvio poseban pjesnički jezik, mitologiju i sim-boliku ("Moram stvoriti sustav ili biti zarobljen sustavom kojeg drugog čovjeka", kaže Blakeov Los). Bez njih je (ako se to uopće i može do kraja) gotovo nemoguće shvatiti cjelinu Blakeova djela nastalog iz težnje da se korjenito promijeni svijet. To se, prema Blakeu, može postići novim čitanjem Biblije, posebno Novog zavjeta, prevrednovanjem njenih postavki, prije svega odnosa novozavjetnog Krista prema starozavjetnom Jehovi.
Godine 1794. izlaze Pjesme iskustva (Songs of Experience) u kojima se, zrcalnim principom, redaju i odražavaju pjesme i teme zastupljene u Pjesmama nevinosti. Slijedi ponovo novi niz proročkih pjesničkih knjiga i spjevova: Knjiga o Urizenu (The Book of Urizen, 1794.), Europa (1794.), Pjesma o Losu (The Song of Los, 1795.), Knjiga o Ahaniji (The Book of Ahania, 1795.), Knjiga o Losu (The Book of Los,1795.), Vala, odnosno kasnije Četiri Zoa (Vala; Four Zoas, 1797-1804.), zatim spjev Milton (1804-1808.), Jeruzalem (1804.-1820.). Vječno Evandelje (The Everlasting Gospel), koje je Blake počeo pisati 1810., ostalo je nedovršeno.Vizionar William Blake u osnovi je buntovnik i revolucionar-mistik koji u vrijeme dominacije klasicističkog racionalizma svojim pogledima, ali i svojim pjesničko-likovnim izrazom otvara prozor novom dobu, dobu romantizma, te preko njega i njegovih suvremenih nam neoinačica ulazi i u ovo naše, za gotovo sva blakeovska pitanja podjednako zainteresirano vrijeme, koje u mnogim Blakeovim krilaticama i izrekama može prepoznati i svoje teze i grafite, pogotovo u onim vizionarski intuitivno okupljenim oko postavke da je "svaka živa stvar sveta".
Blake je umro 12. kolovoza 1827. godine u Londonu. Neshvaćen u svom vremenu on nam svojim djelom i danas nudi množinu trajno važećih pitanja i odgovora kao ključ za shvaćanje ovoga našeg stoljeća, i njegova kraja.
BOLESNA RUŽA
O, ružo, bolesna si!
Nevidljivi crv jak,
Koji uz huk oluje
Leti kroz noćni mrak,
Pronašao je rujne
Radosti tvoje log,
Tamna mu tajna Ijubav
Uništava te stog.
LJUBAVNA TAJNA
Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat' nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira svoju
Tih i nevidljiv cio.
Ja otkrih, otkrih svoju ljubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!
Čim sam joj ljubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.
LJUBAVNI VRT
U Ljubavni ja uđoh Vrt,
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek
Igrat se drago bilo mi je.
Zatvorena joj bijahu vrata,
"Ne smiješ", tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih,
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;
I vidjeh da je u njemu groblje
I grobne ploče svud; svećenici
U ruhu crnom hodahu trnom
Sputavajuć' mi čežnje i težnje.
ZEMLJA I KAMEN
"Ljubav se ništa ne brine za se,
Niti je more takvi jadi,
Kao dar drugim radosno da se,
Unatoč Paklu Nebo gradi."
To reče gruda zemlje koju
Smrvilo stado svu u prah je,
Kamen u potok skriven svoju
Odvratio joj u taj mah je.
"Ljubav tek samu sebe znade,
Strastveno druge hvata tog radi
I svima redom spokoj krade;
Unatoč Nebu Pako gradi."
PROLJEĆU
O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!
Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.
Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.
Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!
LJETU
Ti, što kroz naše prolaziš doline,
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto,
Dizalo tu si često zlatni šator
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.
U najdubljem smo hladu slušat znali
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola
Ognjena preko nebesa; uz vrela
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj
Obale bistre rijeke, baci svoje
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.
Slavan je naših barda strune zvon,
Mladići su nam jači od južnjaka,
Djevojke Ijepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege.
JESENI
Jeseni teškog voća, puna mrlja
Od krvi grožđa, nemoj proć' već sjedni
Pod naš sjenovit krov; tu počinut ćeš
I zapjevat uz moju novu frulu;
Najljepše tebi plesat djevojke će!
Voća i cvijeća zapoj strašni pjev.
"Pupoljak suncu otvara Ijepote
Svoje i Ijubav prožima mu vene;
Cvjetovi vise oko čela jutra,
Cvatu niz blistav obraz čedne noći
Dok bujno Ljeto pjevuši a laki
Oblaci cvijećem posiplju mu glavu.
Duhove zraka hrani osmijeh voća,
A radost lebdi oko vrta, krila
Lakih, il' sjedeć' na stablima pjeva."
Tako je Jesen pjevala kad sjede;
Diže se tad i ode preko tmurnih
Brda, al' zlatni ostavi nam teret.
ZIMI
Zimo, zaključaj dijamantna vrata:
Sjever je tvoj, na temelju duboku
Tu podigla si dom. Ne tresi krov svoj,
Ni stupove tim kolima od gvožđa.
Ne čuje me, već teška jaše preko
Bezdana; oslobodila u čelik
Okovane oluje je, i gledat
Bojim se, žezlom ona vitla svijetom.
Neman je to što koža joj se lijepi
Za jake kosti, gazi preko stijena
Što ječe, čini da sve vene, zemlji
Haljinu svlači, krhki život ledi.
Sjedne na hridi, zalud mornar vapi,
Taj jadnik što s olujama se bori,
Dok nebo smiješkom ne odagna tu
Neman u špilje ispod gore Hekla.
živjeti ili umrijeti?
Doviđenja
Doviđenja dragi, doviđenja
Ti mi prijatelju, jednom, bješe sve
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova
Al' ni živjeti baš nije novije.
jesenjin ('25)
Za Jesenjina
Naš je planet radostima ubog nešto
Treba otimati radost danima što bježe
Na svijetu umrijeti nije teško
Stvarati život daleko je teže.
mayakovsky ('26)
O GLUPO SRCE
O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda ce i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.
s.j.
ne osjećan stavrosa. ne osjećan magazin. ne osjećan cetinskog. ne osjećan puno aktualnih domaćih zabavljača.
"a daaaaj, ne budi kuja!
ajde s nama bar jednon na stavrosa! ajd pliiiiz, ma on ti radi super koncerte, do 5 ujutro traje, svi guštaju, ovako domaća muzika, veselice, znaš ono, ko na piru šta se piva.
a stvarno si mogla ić s nama, uvik nas odjebeš. govoriš da nećeš , a nisi ni provala!"
mogla bi tako unedogled sa izjavama mojih prijateljica koje me već godinama žele prisilno odvuć na stavrosa.
a ja in uvik glatko odbrusin-NE; NEMA ŠANSE.
neman ništa protiv čovika, svaka čast njemu na tako dobrin koncertima, al ja to jednostavno ne osjećan.
ne osjećan stavrosa. ne osjećan magazin. ne osjećan cetinskog. ne osjećan puno aktualnih domaćih zabavljača.
ne osjećan njihovu muziku. ne pokreće me. ne čini me kreativnon. ne mogu plesat kako bi tila. ne mogu se smijat iskreno.
iman neke svoje principe i uvjerenja kojih se nastojin držat u šta većoj mjeri.
jedna od tih je recimo da nikad ne bi mogla hodat s likon koji sluša cajke i ine slične muzičke tvorevine.
i ne, nisan ograničena, nego znan da bi me to u startu grozno nerviralo. čemu onda išta pokušavat? nema smisla.
i ne bi mogla bit u vezi s nekin ko se ne školuje, ko ne studira, kome to nije bitno.
i ne, to nije moja zadrtost, to su principi. ne mora bit don juan, al pametan, šarmantan i muzički obrazovan-to svakako.
al sad to nije bitno...
stavros je u mastersa ubrzo. upad će biće bit nekih 60ak kn.
i još piće... khm...
al nije ni u lovi stvar, fala bogu.
nego jednostavno u tome šta da znan da istu večer iman stavrosa besplatno, i svirku nekog amaterskog benda za kojeg čak znan da nisu baš reprezentativni, prije bi otišla slušat mlade "nade". bar bi se dobro nasmijala, ako ništa drugo.
a to me veseli. iskreni smijeh.
veseli me kad slušan ekv. i azru. i atomsko. i zabranjeno. i još puno bendova radi kojih mi srce brže zakuca kad čujen
njihovu pismu u klubu i kad podij bude samo moj. to me u ekstazu dovodi. dobro, skoro :)
stoga, rado se susrećem sa o'harom, pinom, admiralom i domom mladeži. jer me to veseli. a ne zato jer san ograničena i ne želin izlazit na fensi šmensi /đikanska mista.