Stop privatizaciji brodogradilišta

subota, 25.10.2008.

Priopćenje Hrvatskog antiglobalističkog pokreta o privatizaciji brodogradilišta

Privatizacija brodogradilišta
Vlada je 21. svibnja najavila da će se do ožujka 2009. privatizirati sva hrvatska brodogradilišta. To znači da će sva hrvatska brodogradilišta iz vlasništva hrvatske države, tj. svih hrvatskih građana, i u koja su isti ti građani ulagali otkad su osnovana, prijeći u ruke privatnih poduzetnika, sasvim sigurno stranaca. Privatizaciju brodogradilištâ od Hrvatske traži EU (a sve što traži EU je, navodno, korisno za Hrvatsku), a argumenti koji se, osim toga, navode za takav potez su gubitci koje naša brodogradilišta neprestano proizvode. Tj. brodogradilišta navodno nisu profitabilna jer država u njih ulaže, a ništa ne dobiva natrag.

Postavlja se pitanje – tko je tu lud? Kako je moguće da brodogradilišta koja imaju dogovorene narudžbe za tri godine unaprijed i koja te iste narudžbe basnoslovno naplaćuju (brodovi se, naime, ne prodaju baš jeftino) posluju s gubitkom? I, ako posluju s gubitkom, tko bi ih onda htio uopće kupiti? Koja je logika u tome da brodogradilišta u državnim rukama nikako ne mogu poslovati s dobitkom, a u privatnim rukama mogu? Ne može li Hrvatska zaposliti sposobne menadžere da uspješno upravljaju brodogradilištima na isti način na koji će ih zaposliti budući privatni vlasnici? A ako vlast nije sposobna učiniti da brodogradilišta posluju s dobitkom, možda bi se trebala vlasti okaniti?

U čemu zapravo stvar? Europska Unija nam zabranjuje davati poticaje za brodogradnju iako njezine članice svojoj brodogradnji uredno daju poticaje, kao što to općenito rade sve države koje imaju brodogradilišta. Na taj način zapravo zemlje EU, prilično očito, pokušavaju uništiti našu brodogradnju, odnosno preuzeti je u svoje ruke. Slično je iskustvo imala i Poljska, gdje je bilo privatizirano čak i brodogradilište Gdańsk, mjesto na kojem je praktički počelu rušenje istočnoeuropskih diktatura, da bi ga Poljaci sad, vidjevši da to baš ne funkcionira, opet pokušavali vratiti u državno vlasništvo. Zašto hrvatska brodogradilišta posluju s gubitcima? To je također očito – to je jednostavan način kako dobiti opravdanje da ih se proda, po mogućnosti u bescjenje (da će se brodogradilišta prodavati u bescjenje, vidi se i po Sanaderovoj izjavi da će se "pokušati" naći kupce za brodogradilišta) - klasičan primjer lopovske privatizacije po neoliberalnom principu. Dakle, to što brodogradilišta posluju s gubitcima nije nimalo slučajno. Cijene se ugovaraju fiksno u dolarima i jasno je što se događa kad dolar padne - 100 000 dolara danas nije isto što i 100 000 dolara prije tri godine. Također, korumpirane uprave neprestano, iz istoga razloga, brodogradilišta potkradaju i iznose novce, dijeleći ih s političarima iz "nadzornih odbora". Tako naši političari, i vlast i oporba bez razlike, na tome zarađuju, zaradit će vjerojatno nešto sa strane i prilikom prodaje svih tih brodogradilišta (zna se kako se takve prodaje kod nas rade), a, dakako, profitirat će i u strukturama EU u koju ćemo i ući kada se izvrši ovaj i svi drugi ustupci koji idu na korist samo političko-gospodarskoj eliti, a na štetu svih ostalih u Hrvatskoj. Do kojih granica ide podcjenjivanje hrvatskih građana jasno je i po tome što Vlada najavljuje da otpuštanja radnika sasvim sigurno neće biti iako to nikako ne može jamčiti (kod privatnika sila boga ne moli), a istodobno dopušta novim vlasnicima promjenu proizvodnog programa ili osnovne djelatnosti te preseljenje proizvodnih pogona. Kako očekuju da će Splićani nastaviti raditi u istom škveru ako se taj škver nekamo preseli? Ili gdje će radnik iz škvera raditi ako se taj isti škver pretvori u hrpu luksuznih apartmana?

Pitanje je, koje se na kraju postavlja, dokle će hrvatski građani trpjeti ovakvu politiku koja radi isključivo na njihovu štetu?

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv